
Od talijanske okupacije 1941. do konačnog oslobođenja 1944. godine, Smokvica na otoku Korčuli bila je jedno od važnih uporišta antifašističkog otpora. Unatoč fašističkom teroru, uhićenjima, mučenjima i strijeljanjima, njezini su stanovnici organizirali snažan narodnooslobodilački pokret, sudjelovali u partizanskim akcijama i pružali otpor talijanskim i njemačkim okupatorima. Od djelovanja ilegalne studentske grupe i zasjede kod Gradine, preko krvavih borbi u prosincu 1943., do oslobođenja Smokvice 24. travnja 1944., povijest ovog mjesta obilježena je iznimnom hrabrošću, stradanjem i žrtvom njegovih mještana. Njihova imena i danas čuvaju brojna spomen-obilježja kao trajno svjedočanstvo borbe protiv fašizma.
U jeku novog vala devastacija antifašističke baštine diljem Hrvatske, na koji vladajući uporno zatvaraju oči, iz Privlake kraj Zadra stiže još strašniji primjer, institucionalni kulturocid. Gotovo pola stoljeća star spomenik palim borcima NOR-a, koji su mještani nekoć podigli samodoprinosom i koji je napravio rođeni Privlačanin općinske su vlasti uklonile bagerima u netransparentnoj akciji, skrivajući se iza odluka školskog odbora.
Ustanici za koje "renomirani" povjesničari kažu da su predvođeni četnicima prema ustaškim izvještajima imaju prepoznatljive komunističke simbole i redovito se navodi da nose "crvene zastave", ne srpske, ne crne četničke već crvene revolucionarne. 29. srpnja ustaški izvještaji govore i o "crvenim krpama" na kapama ustanika, očito se prvi put susrevši sa simbolom koji ih je porazio. Već drugi dan ustanka dokumenti govore o napadu na željeznički transport talijanske vojske. Ostali izvještaju uglavnom govore o napadima na oružničke postaje u cilju naoružavanja ustanika koji su u velikoj većini bili bez vatrenog oružja.