Od talijanske okupacije 1941. do konačnog oslobođenja 1944. godine, Smokvica na otoku Korčuli bila je jedno od važnih uporišta antifašističkog otpora. Unatoč fašističkom teroru, uhićenjima, mučenjima i strijeljanjima, njezini su stanovnici organizirali snažan narodnooslobodilački pokret, sudjelovali u partizanskim akcijama i pružali otpor talijanskim i njemačkim okupatorima. Od djelovanja ilegalne studentske grupe i zasjede kod Gradine, preko krvavih borbi u prosincu 1943., do oslobođenja Smokvice 24. travnja 1944., povijest ovog mjesta obilježena je iznimnom hrabrošću, stradanjem i žrtvom njegovih mještana. Njihova imena i danas čuvaju brojna spomen-obilježja kao trajno svjedočanstvo borbe protiv fašizma.
Talijanska okupacija
Korčula je u travnju 1941. okupirana od Italije, a Rimskim ugovorima formalno je uključena u talijanski anektirani dio Dalmacije. Talijanska uprava provodila je političku i kulturnu talijanizaciju, uklonjeni su hrvatski natpisi, raspuštena su kulturna i sportska društva, a talijanski jezik postao je službeni. Okupator je uspostavio vojnu i policijsku kontrolu nad otokom. Uveden je policijski sat. Ograničeno je kretanje građana od 17 do 6 sati i nije se smjelo napustiti mjesto boravka. Prezimena i imena stanovnika su evidentirana na talijanskom jeziku. U školi je uveden talijanski jezik, a u osnovnu šestogodišnju školu stupili su talijanski učitelji. Svakog jutra su učenici u stavu mirno trebali slušati talijansku himnu. Na kraju prvog polugodišta 1942. godine fašisti su morali zatvoriti školu jer većina učenika nije pohađala školu. Svi pokušaji fašista da u Smokvici organiziraju fašističke organizacije „Dopo lavore“, „Ballile“ i „GIL“ bili su bezuspješni pa su karabinjeri na čelu sa komandirom Giuseppe La Brocom započeli s mjerama zastrašivanja i uskraćivanja podjele aprovizacije mještanima Smokvice. Za kontrolu središnjeg dijela otoka, uključujući Smokvicu, ključne su bile karabinjerske stanice uspostavljene u susjednoj Čari te u priobalnoj uvali Brna.
15. svibnja formirana je organizacija Komunističke partije Smokvica, a malo zatim, u listopadu 1941. godine i organizacija SKOJ-a. Potom je slljedio politički rad na pridobivanju ljudi za antifašistički otpor, uz intenzivan rad na koordinaciji svoje aktivnosti s ostalim organizacijama na otoku, prikupljanje oružja i pripremu ilegalnih skloništa, pripreme su vršene i za diverzije protiv okupatora i akcije uznemiravanja okupatora (ispisivanje parola, paljenje vatri uz 1, maja, Dan oktobarske revolucije ...).
Studentska grupa
Posebno je zanimljiva smokvička „studentska grupa“ u kojoj su djelovali, među ostalima, Bogdan Pecotić, Stipe Radovanović, Ivan Korunić-Drago, Jakov Salečić, Jerko Pecotić, Oto Štajner i Ante Baničević-Ćefera. Odmah po kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije, smokvički studenti i srednjoškolci koji su se školovali u većim centrima vratili su se kućama. Donijeli su zajedničku odluku da prekinu studij dok traje okupacija. Talijanske su vlasti nudile stipendije za nastavak studija u Italiji o državnom trošku, no omladinci su to kategorički odbili, smatrajući takav čin nacionalnom izdajom, izvlačeći se pred vlastima na nedovoljno poznavanje jezika. Odlučili su ostati s narodom, dijeliti njegovu sudbinu i aktivno se uključiti u pokret otpora. Grupa je širila ilegalni materijal, skupljala oružje i novac, organizirala vojničku obuku te već u studenome 1941. kod Smolinja uvježbavala zasjede, napad i rukovanje oružjem. U jednoj ranoj propagandnoj akciji njezini su članovi talijanskim vojnicima potajno dostavili letak na talijanskom jeziku koji ih je pozivao na otpor fašizmu. Akcija je polučila nevjerojatan uspjeh. Demoralizirani vojnici, potaknuti sadržajem letka i nezadovoljni lošim smještajem, započeli su otvorenu pobunu.
Na Uskrs (Veliki petak) 1942. godine, smokvički skojevci su tijekom noćne procesije iscrtali komunističke simbole (srp i čekić) na najistaknutijim kućama u selu. Odgovor okupatora bio je brutalan: sljedećeg dana stotinjak karabinjera opkolilo je Smokvicu, provelo masovnu raciju i uhitilo većinu članova "Studentske grupe". Zadržani su tjedan dana u zatvoru u Korčuli, gdje su podvrgnuti batinama, no istraga nije dala rezultata jer nitko nije progovorio.
Narodni heroj Bogdan Pecotić
Inicijator grupe i student Tehničkog fakulteta Bogdan Pecotić je za vrijeme rata obnašao mnoge važne funkcije, među ostalim je bio i komandant slavne XIII. dalmatinske brigade i XX. divizije s kojom je oslobodio Trst 1.5.1945. Proglašen je narodnim herojem te je stekao čin admirala JNA.
Student medicine Stipe Radovanović postao je referent saniteta u I. dalmatinskoj i XI. hercegovačkoj brigadi.
Student Ivan Korunić - Drago postao je član agit-propa u IX. dalmatinskoj diviziji. Zarobljen je od četnika kod Nevesinja, zvjerski mučen i ubijen pred V. neprijateljsku ofenzivu.
Srednjoškolac Jakov Salečić bio je kurir u IV. dalmatinskoj brigadi, zatim u III. i II. dalmatinskoj. Zarobljen na Miljevini nakon Sutjeske, preživio logor. Kasnije postao sveučilišni profesor na Univerzitetu u Novom Sadu.
Srednjoškolac Jerko Pecotić je isto preživio rat i postao građevinski inženjer.
Diplomirani inženjer Oto Štajner je kao Židov izbjegao iz Beograda u Split da bi nakon toga došao u Smokvicu kod obitelji školskog kolege Ivana Tomašića. Čim je stigao na Biokovo u listopadu 1942. preuzeo je rukovođenje radionicom oružja proširujući njenu djelatnost na izradu preciznijeg oružja kao što su nagazne protutenkovske mine i slično. Poginuo u IV. ofenzivi na Glamočkom polju pri spašavanju partizanskog aviona.
Kovač Ante Baničević - Čefera postao je pomoćnik na teškom mitraljezu u I. dalmatinskoj brigadi. Stradao u Bitci na Sutjesci kao teški bolesnik od tifusa.
Činovnik Ivan Tomašić Silvestrov postao je oficir i viši funkcioner UDB-e. Umro je nedugo nakon rata.
Akcija kod Gradine
Klimaks partizanskih oružanih akcija u 1942. godini dogodio se 3. prosinca 1942. kod Gradine, na cesti između Blata i Smokvice. Oslanjajući se na obavještajne podatke, jedinice Korčulanskog partizanskog odreda postavile su dobro organiziranu zasjedu. Meta je bila talijanska vojna kolona koja se sastojala od dva kamiona puna naoružanih vojnika (karabinjera i financijera). Kada je prvi kamion ušao u zonu zasjede, partizani su otvorili žestoku vatru iz automatskog oružja i zasuli ga ručnim bombama. U oštrom oružanom sukobu, prvi je kamion potpuno uništen. Prema različitim izvorima, u napadu je ubijeno i ranjeno oko 20 okupatorskih vojnika (službeni talijanski izvori priznali su 9 mrtvih i 6 ranjenih). Partizani su uspjeli zaplijeniti oružje i brzo se povući u šumu prije nego što je drugi kamion, koji se nalazio na udaljenosti od oko 500 metara, stigao intervenirati. U borbi kod Gradine smrtno je ranjen Petar Marinović Barilo, istaknuti član Kotarskog komiteta zadužen za vojne akcije i rukovodilac Kotarske vojne komisije.
Spomenik na Gradini s tekstom: PREDVOĐENI KOMUNISTIMA U SUROVOM VREMENU 3. PROSINCA 1942. GODINE HRABRI PARTIZANI KORČULE NA OVOM MJESTU NAPALI SU I POTUKLI TALIJANSKE FAŠISTIČKE OKUPATORE. U ZNAK SJEĆANJA POSTAVLJA NAROD OPĆINE KORČULA
Mučenje i smrt Slavka Pecotića
Slavko Pecotić Žuvotović Sokol (rođen 1914.), težak iz Smokvice, aktivno je pomagao NOP od 1941. godine. Sudjelovao je u organizaciji proslava Prvog maja i obljetnica Oktobarske revolucije, paleći vatre upozorenja na brdima ispred sela. Nakon uspješnog partizanskog napada na Gradini u prosincu 1942., Pecotić je procijenio da je došlo vrijeme da se iz ilegale prebaci u šumu, u aktivni sastav partizanskih jedinica. Uzeo je svoju lovačku pušku, municiju, nešto eksploziva i obukao vojnički šinjel. Ne znajući da su fašističke snage već postavile obruč oko njegove kuće, iskočio je u vrt i izravno upao u ruke neprijatelju. Kao naoružanog zarobljenika, Talijani su ga smatrali izuzetno važnim plijenom. Likujući, proveli su ga kroz Čaru, Smokvicu i Velu Luku, sve do zatvora u zgradi suda u gradu Korčuli. Tamo je započeo jedan od najstrašnijih zabilježenih primjera fašističke torture na otoku. Talijanski istražitelji mučili su ga neprekidno 17 dana s ciljem da iznude informacije o partizanskim bazama, vezama i identitetima rukovodilaca. Unatoč stravičnom batinanju, višestrukom padanju u nesvijest, vađenju očiju i sakaćenju najintimnijih dijelova tijela, Slave Pecotić nije izustio niti jednu informaciju. U svom sadističkom zanosu, talijanski fašisti su se fotografirali pored oslijepljenog i unakaženog Pecotića, prikazujući svoje oružje i instrumente za mučenje, što predstavlja trajni autentični dokument fašističkog barbarstva (fotografiju je sačuvao korčulanski fotograf Marin Božić). Kada su nakon sedamnaest dana shvatili da njegov duh ne mogu slomiti, polumrtvog su ga izbacili kroz prozor s drugog kata na ulicu, pucajući za njegovim tijelom kako bi inscenirali pokušaj bijega i "pravdali" ubojstvo.
Izgradnja narodne vlasti i kraj talijanske okupacije
Paralelno s oružanom borbom, Komunistička partija radila je na institucionalizaciji otpora. Tijekom prve polovice 1942. godine u Smokvici je osnovan Mjesni narodnooslobodilački odbor (NOO) kao organ nove narodne vlasti. Njegov prvi predsjednik bio je Bogdan Pecotić. NOO-i su, unatoč prisutnosti okupatora, funkcionirali kao stvarna podzemna vlast: organizirali su obradu zemlje za obitelji čiji su članovi otišli u partizane, prikupljali pomoć, hranu i novčana sredstva te brinuli o popravku spaljenih kuća. Krajem 1941. i početkom 1942. godine u Smokvici su osnovane i mjesne organizacije Antifašističkog fronta žena (AFŽ) te Saveza antifašističke omladine (USAOH), čime je otpor dobio masovni karakter.
Dana 26. prosinca 1942. u Smokvici je, unatoč prisutnosti okupatora u obližnjoj Čari, održan masovni javni zbor stanovništva. Takvi skupovi pokazuju koliko je do kraja 1942. NOP iz ilegalne mreže prerastao u pokret sposoban za otvorenu političku demonstraciju.
U listopadu 1942. te početkom 1943. godine, tajnim pomorskim kanalima (poput rute Rasoha - Lovište - Bogomolje - Podgora) stotine mladića s otoka Korčule (od tog 30 iz Smokvice) prebačene su na Biokovo, odakle su stupali u redove dalmatinskih brigada NOVJ.
15. ožujka 1943. u velikoj raciji zarobljen je Jerko Tomašić, prvi sekretar lokalne partijske organizacije i organizator NOP-a. Istog dana je osuđen na srmt strijeljanjem kojeg su zbog zastrašivanja naroda htjeli obaviti pred crkvom, čemu se suprotstavio svećenik, pa su to obavili van mjesta.
Talijanska reakcija tijekom 1943. postala je izrazito nasilna. Nakon partizanskog napada kod Čare u svibnju, okupacijske snage prikupile su više od stotinu talaca na zapadnom dijelu otoka, palile kuće i šume te izvršile odmazdu, strijeljano je pet talaca iz Smokvice.
100 dana slobode
S kapitulacijom Italije nastupilo je tzv. „100 dana slobode“ popraćene narodnim veseljem, osnivanjem samostalne općine Smokvica-Čara, ali i dodatnim povećanjem partizanskih redova mobilizacijom 120 novih partizanskih boraca.
Jedinice Korčulanskog partizanskog odreda ušle su u mjesta, a talijanski garnizoni su nakon kraćih pregovora razoružani. Narodna vlast (NOO-i) preuzela je punu kontrolu. U Smokvici se organizirala partizanska kuhinja, oformljena je radna četa, a politički i društveni život naglo je oživio. Na razini otoka održavane su masovne skupštine, obnovljene su škole i ambulante, a narod je masovno stupao u redove novooformljenih jedinica, poput XIII. južnodalmatinske udarne brigade.
Međutim, sloboda je trajala svega 106 dana. Njemačko zapovjedništvo, svjesno strateške važnosti Korčule za kontrolu jadranskih plovnih puteva, pokrenulo je operaciju Herbstgewitter II (Jesenja oluja II). Dana 22. prosinca 1943., snažne njemačke snage, uz masovnu artiljerijsku podršku s Pelješca, započele su desant na Korčulu, prvenstveno kod Račišća i uvala na sjeveru. Otok su branile I. prekomorska brigada, XIII. južnodalmatinska brigada i dijelovi I. dalmatinske brigade.
Nakon što su probili obranu kod Pupnata, njemački tenkovi i pješaštvo iskoristili su katastrofalan propust branitelja, nesrušenu cestu na Pupnatskoj Luci, te su brzo prodrli u pozadinu partizanskih snaga. Do 23. i 24. prosinca, teške i krvave borbe preselile su se na područje oko Čare i Smokvice. Njemačke su trupe izvele dodatni pomorski manevar iskrčavši svježe snage u Karbunima, izravno iza leđa partizanskim snagama koje su branile liniju kod Smokvice.Kako bi izbjegli potpuno opkoljavanje i uništenje, Štab 26. divizije i Komanda Ratne mornarice donose tešku odluku o hitnoj evakuaciji i povlačenju postrojbi prema Veloj Luci i dalje prema Hvaru i Visu. Dana 24. prosinca 1943. godine, na prostoru oko samog groblja u Smokvici, odigrala se odsudna i dramatična bitka koja je imala za cilj usporiti neprijatelja i omogućiti izvlačenje partizanskih snaga. U tom je krvavom okršaju smrtno ranjen komandant 26. divizije, proslavljeni narodni heroj Nikola Martinović, a poginuo je i komesar 5. pomorskog obalskog sektora Rato Dužević. Njihova pogibija u Smokvici svjedoči o silini njemačkog udara i žestini obrane kojom su partizani pokušali zadržati napredovanje nacističkih oklopnih kolona. Gubici su obostrano bili veliki, a naročito je poginuo veliki broj „prekomoraca“, omladina iz Istre i Slovenskog primorja koju su fašisti internirali u talijanske logore, a koji su se nakon kapitulacije Italije dobrovoljno priključili partizanskim jedinicama i prvu borbu su imali upravo na Korčuli. Od 26. prosinca 1943. godine, cijeli je otok ponovno pao pod okupaciju.
Nacistička okupacija i oslobođenje
Nacistička uprava donijela je novu, još suroviju dimenziju terora. Tijekom prvih mjeseci 1944. godine, njemačke snage provodile su rigorozne mjere kontrole, zabranjujući kretanje i pljačkajući zalihe hrane. U ožujku 1944. godine, Nijemci su opkolili sva mjesta na otoku te proveli prisilnu masovnu mobilizaciju svih muškaraca i žena u dobi od 16 do 60 godina. Mnogi su prisilno odvedeni na izgradnju obalnih bunkera i fortifikacija. Od bojazni invazije partizanskih/savezničkih snaga prisilno su s cijelog otoka deportirali muški živalj starosti od 18-70 godina, iz Smokvice je tako deportirano u unutrašnjost Hrvatske oko stotinu ljudi. Kako bi izbjegli prisilni rad i deportacije, stotine stanovnika Smokvice i drugih mjesta povuklo se u šume, organizirajući prebacivanje u zbijeg. Ilegalnim kanalima evakuirali su se na oslobođene otoke Vis i Lastovo, a mnogi su svoj put nastavili preko Italije sve do izbjegličkog logora u El Shattu u Egiptu. Iz Smokvice je u El Shatt dospjelo 91 ljudi.
Konačni slom njemačke okupacije na zapadnom dijelu otoka uslijedio je u proljeće 1944. godine. Postrojbe 26. dalmatinske divizije, smještene na Visu, izvele su noću 21./22. travnja briljantan pomorski desant. Uz obavještajnu potporu Korčulanskog odreda, koji je prethodno demontirao više od 10.000 njemačkih nagaznih mina, partizanske snage oslobodile su Velu Luku. U idućim danima, vođene su teške bitke za Blato i područje oko Smokvice. Njemačke snage pretrpjele su katastrofalne gubitke (ubijeno je oko 450 i zarobljeno isto toliko vojnika) te su prisiljene na povlačenje u utvrđeni grad Korčulu na istoku otoka. Tako je 24. travnja oslobođena I Smokvica.
25. travnja jedinice 26. divizije su se povukle na Vis, a oslobođeni dio otoka nadzirao je Korčulanski partizanski odred, vodeći nekoliko uspješnih borbi s njemačkim jedinicama koje su se utvrdile na položaju od Pupnata prema gradu Korčuli. A zbog jednog od poraza njemačkih jedinica izvršili su kaznenu ekspediciju i na Smokvicu i iz osvete htjeli likvidirati svećenika don Joza Mihovilovića, suradnika NOP-a i tajnika Mjesnog NOO-a, ipak su odlučili da ga ostave živog, ali su spalili župni ured... i tako su otišle u pepeo matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih vođene od početka 17. stoljeća. Uništeni su brojni pisani dokumenti o prošlosti Smokvice kao i arhiv Osnovne škole u Smokvici od 1876. Konačni kraj okupacije cijelog otoka uslijedio je u rujnu 1944., kada su, nakon Titovog govora na Visu (12. rujna), postrojbe XI. brigade iskrcane u uvali Brna i na drugim lokacijama, natjeravši preostale Nijemce na bijeg prema Pelješcu.
Danas u Smokvici trajno svjedoče spomen-obilježja o ovim dramatičnim događajima i golemoj žrtvi njezinih mještana. U samom središtu mjesta podignut je Spomenik palim borcima NOR-a, uz koji dominira spomen-bista Jerka Tomašića, prvog sekretara partijske organizacije, koji je za svoje ideale dao život pred streljačkim strojem. A u samom mjestu je sačuvano mnoštvo spomen ploča koje podsjećaju na NOB. Na mjesnom groblju se nalazi spomen ploča koja obilježava mjesto gdje je smrtno ranjen narodni heroj Nikola Martinović i gdje je poginuo komesar Rato Dužević. A uz groblje se nalaze i tri jedinstvena spomenika žrtvama fašizma na kojima možemo naći križeve, zvijezde i Komunističku partiju Jugoslavije.
Jedinstveni spomenici strijeljanim drugovima: Jakovu Didoviću Antunovom, Pavlu Baničeviću Markovom i Antušinu Pecotiću pokojnog Ante.
Za kraj da ne zaboravimo sve pale u borbi protiv fašizma iz Smokvice:
POGINULI U TOKU NOR-a
Andrijić Franjo Frankov
Baničević Ante Marinov
Baničević Ćefera Ante Markov
Baničević Mahol Franjo Franjin
Baničević Cico Ivan Ivanov
Baničević Grošić Ivan Kuzmin
Baničević Josip Žuvin
Baničević Luka Lukin
Baničević Marko Kuzmin
Baničević Mate Franjin
Baničević Miroslav Ivanov
Baničević Petar Franjin
Baničević Stanko Antunov
Bučić Jure Vlatkov
Korunić Drago Ivanov
Kunjašić Ivan Ivanov
Pecotić Ante Grgurov
Pecotić Drago Jerkov
Pecotić Franjo Jakovljev
Pecotić Ivan Jurjev
Pecotić Ivan Ic Kuzmin
Pecotić Jerko Antunov
Pecotić Jakov Antunov
Pecotić Jakov Jakovljev
Pecotić Kuzma Antunov
Pecotić Marko Antunov
Pecotić Miljenko Antunov
Pešelj Ante Ivanov
Prižmić Marija Ivanova
Radovanović Celestin Jakovljev
Radovanović Ivan Petrov
Radovanović Ante Franjin
Radovanović Nedeljko Ivanov
Radovanović Petar Jakovljev
Salečić Vlade Josipov
Šeparović Petar Ivanov
Štajner Otto
Tomašić Jere Ante Nikolin
Tomašić Marin Marinov
Tomašić Petar Jakovljev
STRIJELJANI OD TALIJANA I NIJEMACA
Baničević Paval Markov
Didović Jakov Antunov
Didović Todor Antunov
Pecotić Antušin pok. Pavla Ante
Pecotić Božo Franjin
Pecotić Ilija Markov
Pecotić Slavko Antunov
Pecotić Šima žena Ivana
Pešelj Zorka žena Antuna
Radovanović Marija Petrova
Radovanović Petar Petrov
Radovanović Petar Petrov
Salečić Josip Josipov
Tomašić Blažo Kuzmin
Tomašić Jerko Nikolin
Tomašić Marko pok. Marina
Izvori: Ante Lešaja, Rencezija knjige Mirko Pecotić: Prošlost Smokvice 1918. – 1991., Smokvica: Vlastita naklada, 2025.; Kanavelić : časopis za književnost, umjetnost i znanost, Vol. 11 , 2025.
