Ulomak opisuje događaje i atmosferu u Zagrebu neposredno nakon oslobođenja:
"Oni su se bojali “komunista”. Sve smo pokušali da im dokažmo, da se nismo promijenili. Nekima je čak bilo žao da smo se vratili, a neki su nas i mrzili. Njihovi su izginuli u redovima ustaša, ili domobrana, ili su pred partizanskim jedinicama pobjegli s okupatorom. Nastojali smo da ih dodatno ne povrijedimo, nastojali smo objasniti im da nas se ne trebaju bojati, jer mi štitimo nevine... Naravno, onima kojima su izginula djeca, muževi, očevi, teško je objasniti da su ti njihovi najdraži ubijali, palili, žarili... Ne vjeruju! Ili vjeruju, ali krive nas, jer smo branili živote djece, ljudi i staraca “nevjernika”, Srba, Židova."
8. MART – je bio stalna prijetnja neprijateljima naroda i ravnopravnosti žena, jer mržnja protiv svakog robovanja koju žene na taj dan iskazuju na ulicama velikih gradova u demonstracijama, štrajkovima i protestima bila je strašna sila milijunskih masa žena u borbi, a prijetnja postala je stvarnost prvi puta kada su se 1917. godine povorke izgladnjelih žena Rusije zajedno sa izmorenim ruskim vojnicima i gladnim radnicima slile u jedinstvenu borbenu snagu koja je srušila vlast tiranije i ugnjetavanja. Ta prijetnja ostvaruje se još snažnije danas, kada žene svih porobljenih naroda na čelu sa sovjetskim ženama, učestvuje u velikom oslobodilačkom ratu i pomažu da se istrijebe fašisti, neprijatelji svega naprednog i slobodoljubivog, a naročito neprijatelji ravnopravnosti žena.