Ulomak iz knjige Anjuta Juraja Hrženjaka. Opisuje događaje i atmosferu u Zagrebu neposredno nakon oslobođenja:
Anjuta, dijete i ja dobili smo u Zagrebu sobicu kod obitelji s trosobnim stanom u Boškovićevoj ulici, s pravom korištenja kuhinje.
Među prvim obavezama, nakon posla, bila nam je potražiti i javiti se starim prijateljima. Neki su nam se silno obradovali kao Vjekoslav Zrnc ili Mara i Pavao Pauš. Iako u crno zavijena, srdačno nas je dočekala i Milunka Sorko sa svoje dvoje djece. Njenog muža ubili su ustaše u Jasenovcu, a prekrasnoj 6-godišnjoj kćerki Mirjani uništili su sluh.
“Moglo je biti i gore...”, rekla je Milunka grleći nas, oblivena suzama. I krojačeva supruga dočekala nas je u crnini.
Mnogi, koji bi nam se radovali, ubijeni su, drugi se raduju, ali su tužni što se i njihovi nisu vratili... Neki, pak, koji su nam bili prijatelji i mnogo su nam dobra učinili kao Blanka i Lujo Rukavina, dosta su nas hladno primili. Možda su četiri godine neprekidne vjerske i ustaške propagande na njih utjecali. Oni su se bojali “komunista”. Sve smo pokušali da im dokažmo, da se nismo promijenili. Nekima je čak bilo žao da smo se vratili, a neki su nas i mrzili. Njihovi su izginuli u redovima ustaša, ili domobrana, ili su pred partizanskim jedinicama pobjegli s okupatorom. Nastojali smo da ih dodatno ne povrijedimo, nastojali smo objasniti im da nas se ne trebaju bojati, jer mi štitimo nevine... Naravno, onima kojima su izginula djeca, muževi, očevi, teško je objasniti da su ti njihovi najdraži ubijali, palili, žarili... Ne vjeruju! Ili vjeruju, ali krive nas, jer smo branili živote djece, ljudi i staraca “nevjernika”, Srba, Židova. Ni životna sreća, ni doživljaj pobjede nije bio jednak u osjećajima onih, koji nisu dočekali svoje s istog ratnog fronta. Tako u okruženju nesretnih na strani pobjednika i nesretnih na strani poraženih, pomalo je kopnjela radost nas koji smo u ratu sudjelovali na pravoj strani i ostali živi. Duboki jaz između sretnih i nesretnih, u istoj kući, istoj ulici, istom selu, teško se prevladava. Trebalo je vremena, razumijevanja i mnogo zajedničkog posla da bismo se Anjuta i ja opet zbližili s Lujom i Blankom i desetinama drugih ljudi.
Đuka je knjigu dnevničkih događanja iz NOB-a posvetio pokojnoj supruzi Janji Hrženjak, rođenoj Krajnović– Anjuti.
»Po glavnoj junakinji iz filma Pastir Kostja, ja sam Janju nazvao Anjutom. Naša socijalna osjetljivost, karakter našeg druženja, naši interesi i zajednička opasnost od fašizma, sve je to na nas djelovalo, svrstavajući nas u redove boraca za demokratska prava, među antifašiste«, piše autor, među ostalim, u svojoj knjizi.
Anjuta i Đuka zajedno su se obreli među ličke partizane. Autor u knjizi daje presjek događaja, osvijetljen individualnom ocjenom i iznoseći na način koji nije suhoparan, hladan i uzdržan. Naprotiv. Razmišljanja su subjektivna, a zapažanja osjećajna. Autor je nastojao sva zbivanja prikazati onakva kako su se u to vrijeme događala, gledano ondašnjim očima, pri čemu je iznosio ne samo vrline, nego i mane partizanskog pokreta, dvojbe koje su tražile promišljanje i »pogled unaprijed «. Prikazuje stvaranje i razvoj jedinica NOB-e, autentično govori i o vojnim i političkim događajima koji su se odigrali, opisujući brojne detalje koji zorno pokazuju kako su na prostoru partizanskih jedinica kojima je pripadao, nastajala i razvijala se politička i vojna komponenta Narodnooslobodilačkog pokreta.
Cijelu knjigu možete skinuti na ovom linku:
https://app.box.com/shared/taqn79dfd0
