Kada čitamo o izazovima sa kojima su se suočavale – neprijateljskim ofanzivama, egzekucijama, interniranju u logore, suočavanju sa glađu, bolestima, ratnim strahotama svih vrsta – mora nas zadiviti upornost partizanki. Upornost su pokazale i nakon rata kada su ravnopravno učestvovale u radnim akcijama i izgradnji društva iz ruševina. Priča o delovanju AFŽ-a navodi na pomisao da ako su u tako teškim uslovima rata i razaranja one mogle da se organizuju, možemo (li) i mi danas.

Antifašistička fronta žena nije i ne može biti tek historijska tema, poziv na muzejsko raspoloženje ili nasljeđe koje istraživački i arhivski spremamo u naša, dakako ponosna, sjećanja i srca. Ne, sjećanje više nije dovoljno. Fašizam je tu, budan, neumorno nam gmiže za vratom. Jasno je, Antifašistička fronta žena treba nam i danas, ona je naše sutra.

Neki revizionisti (Geiger, Vukić i drugi) tvrde (ili pretpostavljaju da postoji mogućnost) da su židovske žene i djeca u lipnju/srpnju 1942. iz logora u Đakovu odvedeni u Auschwitz, a ne kako historiografija tvrdi – u Jasenovac.

7. srpnja 1942. sve žene i djeca iz đakovačkog logora odvedeni u kompozicijama od po pet do osam teretnih vagona pred logor Jasenovac III Ciglana. No, u logor nisu ušli, nego su vagoni stajali na kolosijeku. Vagoni su „po najvećoj vrućini danima stajali zatvoreni... sve molbe za vodu ostale su glas vapijućeg u pustinji. Svaki dan se izbacivalo iz vagona po nekoliko mrtvih žena i djece... na kraju su svi prevezeni u Gradinu gdje su pobijeni". O toj strahoti svjedoče neposredni očevici, praktički svi isto.