Povodom Dana ustanka naroda Hrvatske donosimo prijepis članka objavljenog u časopisu "Crvena zvezda" 1950. godine (br. 6-7, str. 39-42).
Na ljeto 1950. godine dovršen je i svečano otkriven spomenik ustanku i palim borcima u Srbu, monumentalna kompozicija od četiri brončane figure (motiv ustanika, seljaka-boraca i žene u žalovanju) te dva velika reljefna ciklusa s prikazim borbe i stradanja ličkog naroda 1941. godine. Spomenik je rad Vanje Radauša, zagrebačkog kipara rodom iz Vinkovaca, aktivnog sudionika NOB-a i jedne od ključnih kiparskih osobnosti sredine 20. stoljeća.
Spomenik je nakon akcije Oluja 1995. godine miniran i potpuno uništen. Obnovljen je 2010. godine na inicijativu SNV-a, sredstvima Vlade RH i donacijama. Prilikom obnove izostavljeni su originalni natpisi na spomeniku.
Uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije na Mundijalu u Rusiji ne samo da je izazvao opću euforiju, nego je potpuno promijenio percepciju nogometa kao i bilo čega do tada važnog u zemlji. Iz iznenađujućeg rezultata u iznenađujući rezultat, zaboravljala se sudska presuda protiv Zdravka Mamića i njegovih suradnika, zaboravljao se nadolazeći sudski proces protiv kapetana reprezentacije Luke Modrića zbog lažnog svjedočenja. Kao i Modrić prije nešto više od godinu dana, javnost se prestala sjećati svog kriminala koji godinama okružuje hrvatski nogomet.
Ukrajina je zaboravila na 7 milijuna Ukrajinaca koji su sudjelovali u borbi protiv fašizma na strani Crvene armije, pa slavi stotinjak tisuća nacističkih kolaboranata proslavljenih po etničkom čišćenju. Slično kao u nekim južnijim državama na Balkanu, tako je i u Ukrajini povijesni revizionizam doveo do toga da se Stepana Banderu i njegove kolaboracioniste danas predstavlja kao „borce za nacionalnu nezavisnost“, pri čemu se prešućuju njegovi brojni zločini i masovna ubojstva Poljaka, Židova, Rusa, Bjelorusa, Mađara, ali i Ukrajinaca antifašista. Žrtva tog patološkog narativa nije samo današnja ukrajinska omladina, nego i, kako vidimo, Domagoj Vida.