Učitelji i nastavnici u osnovnim i srednjim školama od srijede su u štrajku. Zahtjev sindikata povećanje je koeficijenta složenosti poslova za 6.11% na ionako sramotno niske plaće. Tih 6.11% iznosilo bi nekih 600-700 kn. Učitelji i nastavnici su odavno zaradili taj novac. Ono što traže, zaostali je dug oko kojega se nema što cjenkati. Današnji marš solidarno je okupljanje i sa svim zaposlenima u obrazovanju - od učitelja i nastavnica do asistenata u nastavi i čistačica - koji traže adekvatnu plaću i adekvatne radne uvjete.
Od ove školske godine, 2019./2020. započela je provedba programa Škole za život u 1. i 5. razredima osnovne škole i 1. razredima srednje škole. Ipak, štrajk učitelja i nastavnika rijetka je lekcija o radničkim slobodama i radničkome otporu koju će djeca u osnovnim i srednjim školama dobiti. Međupredmetni kurikulum Poduzetništva (koji pritom nije plod samo Škole za život nego i prijedloga Cjelovite kurikularne reforme prije nje) pripitomljuje djecu učeći ih upravljanju radnim procesima i organizaciji, poduzetničkom razmišljanju i izradi projektnih prijedloga, dok se nigdje u društvenohumanističkim kurikulumima ne spominju ni sindikati ni kolektivni ugovori ni povijest i potencijal radničkoga pokreta i drugih pokreta usmjerenih društvenoj promjeni. Nemojmo se zavarati novim kurikulumima ni novim udžbenicima – u pogledu obrazovne politike, Škola za život ne iskazuje se školom za radnike i slobodnomisleće ljude, već školom za zaposlenike koji se jednoga dana neće buniti, umjereni, tihi, apolitični.
U kurikulumu Povijesti riječ „totalitarizam“ pojavljuje se 12 puta, a o „komunizmu“ se govori uglavnom u kontekstu njegova „sloma“. U tekstu kurikuluma spominje se otpor talijanskom fašizmu i prosuđivanje okolnosti stvaranja NDH, ali ustaštva nema nigdje. Kurikulum Hrvatskoga jezika i književnosti među odgojno-obrazovne ciljeve navodi „jačanje nacionalnoga identiteta, pripadnosti narodu i državi“, a interkulturalno obrazovanje, koje bi integriralo složenost historijskih, geografskih, jezičnih i kulturnih utjecaja u regionalnome kontekstu, izostaje.
U srpnju ove godine donesene su Smjernice za izradu mreže školskih ustanova i programa odgoja i obrazovanja. Jedan od ciljeva toga dokumenta smanjenje je broja strukovnih programa, uz povećanje onih gimnazijskih. Četverogodišnje strukovne škole omogućavaju nastavak školovanja djeci iz radničkih obitelji i koja žive u ekonomskim neizvjesnijim uvjetima, dajući im kruh u ruke, ali omogućavajući i nastavak školovanja na fakultetima. S druge strane, strukovni su programi i mjesta na kojem su djeca najranjivija, izložena eksplotaciji i kršenjima radnih prava, a u projektu dualnoga obrazovanja, koje Ministarstvo znanosti i obrazovanja eksperimentalno provodi od šk. god. 2018./2019. (za zanimanja prodavač, kozmetičar, staklar i dimnjačar), vjerojatnost za to se i povećava. Trenutno nema dovoljno napora prema pronalasku načina kako organizirati i zaštititi djecu na praktičnoj nastavi u obrtima i poduzećima.
Istodobno, i ove godine Ministarstvo drži asistente u nastavi u prekarnim uvjetima, ostavljajući djecu i roditelje u neizvjesnosti početkom svake školske godine. Borba za asistente u nastavi za djecu s teškoćama u učenju i razvoju treba biti artikulirana kao zahtjev za uređenje radnoga odnosa i primanja asistenata kako bi se osigurala kontinuirana podrška u nastavi, a zakonske se odredbe trebaju proširiti kako bi se asistenti u nastavi osigurali i u integraciji djece izbjeglica i tražitelja azila. Nastava hrvatskoga jezika kao dio integracijske politike treba biti omogućena svima, na državnoj razini, besplatno i na potrebama djece i mladih prilagođen način. Znanje o jezicima, kulturama i povijesti manjina u Hrvatskoj, kako tradicionalnih tako i novih, potrebno je ugraditi u kurikulume i udžbenike društvenohumanističkih predmeta u dominantnom obrazovnom sustavu u kojem treba prkositi konstruiranim etničkim granicama.
Henry Giroux u svome promišljanju radikalne pedagogije napisao je da se učenje i podučavanje ne mogu izdvojiti iz konteksta i uvjeta u kojima se odvijaju. Kritičko razlaganje tih konteksta i uvjeta zadatak je društvenohumanističkih znanosti, danas zagušenih imperativom da budu dijelom proizvodnoga procesa - što bibliografskih natuknica u životopisima, što radne snage, u kojem se zahtjevi za društvenom promjenom i doprinosu društvu nerijetko utišavaju i potiskuju. Odgovornost je Sveučilišta osigurati slobodu protoka i razmjene znanja, ne samo unutar svojih zidova nego u društvu u cjelini. Znanja i vještine treba osloboditi iz ralja tržišta; dopustiti da učimo i savladavamo upotrebu analitičkih alata da bismo razumjeli svijet oko sebe, preživjeli i živjeli u njemu. Vrijeme je da se obrazovanje usmjeri na svim razinama prema razvoju kritički usmjernih i društveno angažiranih zajednica. Danas i ovdje, ne sužavajući, nego rastvarajući mogućnost da mislimo i mogućnost da gradimo društvo utemeljeno na ekonomskoj i društvenoj pravdi.
