Umro je antifašist Ante Jelaska, čovjek koji je držao baklju antifašizma zadnjih 30 godina posebno u Splitu i u Dalmaciji izlažući se stigmatizaciji sredine. Bio je SKOJ-evac, član KP-a, robijao je u fašističkom zatvoru u Italiji a po povratku se priključio 4. splitskoj dalmatinskoj brigadi s kojom se borio od Biokova i Livanjskog polja preko Velebita sve do Trsta. Umro je u 96 godini u svom Splitu, u ulici koja se nekoć zvala Partizanskom.
Prošle godine dobio je antifašističku nagradu EN FACE ::: ANFAS u kategoriji Izvorne inspiracije. Pri tom je ovako predstavljen:
Ante Jelaska, čovjek čije vrijednosti s ponosom dijelimo i čija nam je cjeloživotna dosljednost u njihovu zastupanju primjer i putokaz za vlastita nastojanja. Ne samo iz razloga što je kao skojevac sudjelovao u antifašističkoj borbi i prošao mučenja i talijanski zatvor, pa i ne samo zbog toga što je humanističke vrijednosti antifašizma živio u poslijeratnom djelovanju; Ante Jelaska je ujedno i netko kome novo doba nacionalizma i negiranja tih vrijednosti, ne samo da nije promijenilo životne stavove ili ga navelo da barem o njima javno ne govori, nego je iznova u njemu probudilo duh otpora. Toliki da se često činilo kako u čitavom Splitu gotovo jedini on stoji na jednoj strani, s javnim institucijama i dobrim dijelom društva na drugoj. Ta činjenica mu vjerojatno jest bila tužna, ali mu nije smetala, zato jer je znao da iza njega stoje ideali, uvjerenja i baština grada koji ga je odgojio
Govoreći o svojem odrastanju Jelaska govori: ”Imao sam sve genetske predispozicije za ljevičara, ćaća mi je bio obrtnik angažiran u sindikatu, a mater ilegalka za vrijeme okupacije. Njena braća Vicko i Šime poginuli su u partizanima, a Vicka su prethodno Talijani mučili. Ja sam se rodio u splitskoj Varoši u istoj kući kao i nekadašnji sekretar PK KPH-a Vicko Jelaska. Rat me zatekao u šesnaestoj godini kao učenika realne gimnazije. Sjećam se početka okupacije, Split je gotovo u potpunosti bio partizanski grad, nepokoreni bastion antifašizma. Htjeli su ga romanizirati, talijanizirati, fašizirati, rashrvatiti, odroditi. Došli su konkvistadorski, da nas pokore, ali nije išlo. Onda su pokazali zašto su došli. Sredili su administraciju i stali nam mijenjati osobna imena: svaki Ante postao je Antonio, Petar Pietro, Vjeko Luigi, Paško Pasquale, a Zora Aurora. Mijenjali su i sve toponime: Split je postao Spalato, Omiš Almissa, Brač Brazza, Korčula Curzola, a Muć Mucio. Ni more više nije bilo Jadransko nego Adriatico. Sve radnje u gradu, javne službe i kancelarije dobile su talijanske natpise. Brijač je postao barbiere, kovač fabro, stolar falegname a postolar calzolaio. Sve ulice su dobile talijanska imena. Poplavom novih naziva htjeli su izbrisati stare identitete i poništiti nas sveopćom talijanizacijom. Suprotstavljali smo se od prvog dana. Omladina u prvom redu. Demonstracijama protiv odnarođivanja, nastave i svjedodžbi na talijanskom jeziku. U talijanske natpise po gradu i u četvrtaste glave Mussolinijeve pod kacigom letjele su bočice crnila i boce tekućeg katrana. Širili se leci, vršile sabotaže, praskale bombe. Demonstriralo se s uzvicima: Ne odričemo se hrvatskog imena i jezika! A Naš izvještaj je pisao: Roditelji, ne dopustite da nam potalijanče djecu!
Ja sam još prije dolaska Talijana na mig svoga ujca Šime Krstulovića pristupio SKOJ-evačkoj ćeliji u svojoj školi koju je vodio moj drug Ivo Perišin, kasnije ugledni jugoslavenski ekonomist. U SKOJ-u su nas između ostalog učili, ovo sada možda zvuči smiješno, i kako se ponašati, ophoditi prema drugima, te kako moramo izgledati. Govorili su nam:"budite pravi ljudi, nemojte psovati, iako ne vjerujete u Boga znajte da ima onih koji vjeruju i nemojte psovat Boga, budite čisti i uredni, odjeća vam može biti dotrajala, stara i zakrpana, ali mora biti čista." To je jedan mali dio onoga čemu su nas učili u SKOJ-u, tamo su nas kroz literaturu i kružoke oblikovali u mlade komuniste. Moji prvi ratni zadatci bile su diverzije, prikupljanje oružja, ispisivanje parola i dijeljenje letaka, tipična agitpropovska djelatnost. Kada se jugo vojska raspala, ostali su njeni magacini s oružjem, mi skojevci tada smo radili na prikupljanju tog oružja. Nije istina kad danas kažu da smo mi jugoslavenski komunisti digli ustanak zato što je napadnut SSSR, to nam je bio moćan okidač, ali ustanak se ne može pripremiti u 24 sata, nego se priprema mjesecima, i to neoustaše ne razumiju. Sjećam se da sam sjedio pred školom, dica su se igrala i kartala, kad se odjednom pojavio kolega noseći kašetu punu ručnih bombi govoreći da ne zna di bi s njima. Ja sam mu rekao "daj ti to meni" i odnio ih u našu skojevsku ćeliju na imanju jedne obitelji koja nas je simpatizirala. To je bilo u aprilu 1941., ispostavilo se da su neki od omladinaca koji su nazočili mom preuzimanju te kašete po okupaciji postali kolaboracionisti, približili se fašističkim vlastima. Netko od njih me i prijavija fašistima.
Dana 19. ožujka 1942., kao i svakog dana, još prije sumraka kada bi započeo coprifuoco, redarstveni sat kojim su okupacijske vlasti zabranile noćno kretanje gradom. S ulaznih vrata našeg obiteljskog stana na Gripama odjednom se oglasi zvonce. Protrnuli smo i zanijemili. Tu smo: otac, majka i šestero djece, od koje sam ja bio najstariji. Na vratima dva agenta u civilu traže upravo mene. Otac u šoku, blijed i izgubljen, majka plače i preklinje. Agenti je tješe: "Niente, signora, za pola sata vratit ćemo ga, treba nam zbog male informacije…" I odveli su me na policiju u bivšu zgradu Općine na početku Solinske, pod optužbom da sam sakupljao oružje za bandite. Danas na tom mjestu stoji spomenik posvećen meni i drugim političkim zarobljenicima za vrijeme okupacije na kojemu su urezani stihovi "Ovdje je sloboda u lancima bila / kršila okove razvijala krila”. Godine 1991. Zaključili su da ga neće minirati jer se okolo nalaze zgrade s mnogo prozora, pa se rušenje ne bi isplatilo jer bi ih detonacija porazbijala. U prizemlju tog zloglasnog zdanja, s obje strane dugačkog hodnika bile su kancelarije su pretvorene u zatvorske sobe i nabijene uhapšenicima. Ključar me, u pratnji stražara, vodi pred jedna od vrata. Povuče krakune, otključa ih, pokretom glave uputi me u sobu i za mnom zatvori vrata na koja ostadoh leđima naslonjen jer se u sobu nije moglo ni ugaziti. Bila je pretrpana ljudima koji su spavali. Moglo ih je biti tridesetak u prostoru od nekih 20 kvadrata.
Sutradan kada su se odjednom svi razbudili i ustali, više ih je stajalo na nogama nego su mogli sjediti. Uskoro mi se približio jedan zreliji čovjek i obratio mi se. Ispitivat će te. Imaš samo dva odgovora: »Ne znam!« i »Nisam!«, rekao je ispod glasa i lagano se odmaknuo od mene. Ohrabrile su me riječi starijeg druga. Svaki dan su me tukli i tražili da kažem di sam odnio bombe, ali znao sam da ne smin zinit. Premlatili bi me dok se ne bi onesvijestio pa bi me u dvorištu polijevali vodom da se osvijestim, a onda bi uslijedila nova runda batina. Jedan dan opet sam se našao u uredu oficira, pred njim na stolu pištolj, uz njega prevoditelj i šest vojnika, na zidu Musolinijeva slika. Do tada sam im govorio da nemam veze s nikakvim bombama, da su me ti koji su me prijavili mrzili prije rata, da su me tukli i da mi sada pakiraju lažne optužbe. No taj dan sam mu rekao »priznajem, ja sam uzeo tu kašetu bombi.« Oficir je bio presretan, mislio je da me slomio , počeli su slaviti i smijati se. Pitali su me »di su bombe? Šta si s njima učinio?« Ja sam im odgovorio-»Izija sam ih! Evo tu su!« i počeo se histerično udarati dlanovima po trbuhu. Oni su pobjesnjeli, izdera se na mene da kako se usuđujem tako rugati pred Dučeovom slikom, prebili su me da sam sav bio modar, bacili su me u tamnicu ka krpu i sljedeći dan poslali na sud u Šibenik.
Uslijedilo je suđenje na Tribunale speciale della Dalmazia gdje sam kao maloljetnik osuđen na dvogodišnje robijanje u Italiji, kamo su me poslali usprkos onih »pola sata« obećanih mojoj majci za povratak kući. Tamo sam bio u grupi s vršnjacima: Ivom Perišinom, Tončijem Tomašićem, Mirkom Bašićem, Tončijem Petrićem, Noom Vrdoljakom, Antom Tadinim i Jovom Vujasinovićem iz Kistanja. Ne mislim da je moja uloga u NOB-u bila herojska, bio sam samo mali kotačić u tom sistemu, no ipak sam ponosan na držanje sebe i svojih drugova pred fašističkim mučiteljima koji od nas nisu izvukli ni rič. Nisu nas slomili. Nikoga više nema. A i ja sam pred zidom. Bili smo uspravna generacija ponosne mladosti. Sanjara. Genetski incident evolucije.
O odlasku u partizane je ovako zborio: "Čim sam se vratio kući, moj mlađi brat Pjero rekao je materi i sestrama da sada napokon može 'otploviti' jer ih ima tko čuvati, pa se zaputio u brda. A iza toga, šta ću, odoh i ja u partizane. To je bila Četvrta splitska brigada, Deveta divizija. Išli smo u unutrašnjost do Livanjskog polja i prošli sve planine, dolje od Biokova iznad Makarske preko Velebita sve gore do Trsta. Bio je to naporan život, ali i vrijeme je bilo gadno, pa ne možeš očekivati med i mlijeko."
Duhovi Splita / Trailer V1 from Jadran Boban on Vimeo.
