Petak 19.4.2024.

Kristina Ikić Baniček: Nema srednjeg puta između antifašizma i fašizma

Donosimo vam cjelokupni govor sisačke gradonačelnice u Brezovici

Donosimo tekst govora gradonačelnice Siska, Kristine Ikić Baniček sa obilježavanja Dana antifašističke borbe u šumi Brezovica kraj Siska. Ovaj put je pravo za govor uspjela izboriti kao zaslanica hrvatskog predsjednika, nakon što su joj prije dvije godine zabranili da govori kao gradonačelnica grada koji je dao prvi partizanski odred. Ove put se žestoko okomila na Vlast koja se ne zna ni pojaviti na proslavi državnog praznika a istovremeno je sponzorirala najveći fašistički dernek.

Poštovani antifašisti, poštovani uzvanici,

zahvaljujući udrugama antifašističkih boraca i antifašista tradicija obilježavanja državnog praznika Dana antifašističke borbe na ovom mjestu, u šumi Brezovica, održana je i spašena iz zaborava. Iako nam se to sada čini dalekim i zaboravljenim, bio je period u hrvatskoj povijesti kada se Dan antifašizma Hrvatske nije slavio ovdje, a praktički ni bilo gdje drugdje. Neradni dan i oznaka u kalendaru 22. lipnja kao državnog praznika je postojala, ali proslave nije bilo. Proslava praznika antifašizma odaje kakvog je karaktera država, koja ga je proglasila i koja ga obilježava.

Državni praznik je dan koji simbolizira kako država samu sebe doživljava i kakvom se želi prikazati. Po tome nema neke velike dvojbe. Hrvatska je država nastala, između ostalog, na tekovinama antifašizma i s ponosom i slavom gleda na sve svoje građane koji su ju u povijesti svrstali u red antifašističkih država koje su suradnički izvojevale pobjedu nad mrakom fašizma i nacizma. To je stav, to je poruka koju šaljemo iz Brezovice iz godinu u godinu. Ponosni smo na hrabrih 79 boraca Prvog partizanskog odreda formiranog u okupiranoj Europi. Činjenica da se samog 22. lipnja 1941. nije svih 79 boraca našlo zajedno i činjenica da se istoga dana kada su krenuli na svoj antifašistički put nisu našli točno ovdje, gdje je nekoliko dana kasnije bilo prvo pravo postrojavanje, ne mijenja povijesnu istinu da je za polovicu njih taj put završio tragično, a druga polovica se našla rasuta na kraju rata na svim stranama Jugoslavije, u raznim postrojbama i različitim okolnostima. Kada su krenuli nisu znali niti su mogli znati kako će njihov put završiti, ali su dijelili zajedničku ideju i zajednički stav da se moraju oduprijeti fašizmu pod svaku cijenu, pa i po cijenu vlastitog života.

Njih danas slavimo kao simbol, simbol tisuće i tisuće drugih koji su ih slijedili s istom idejom, istom spremnošću da se žrtvuju za nešto tada neopipljivo i teško zamislivo, za život bez okova fašizma i nacizma. Hrvatska danas ovdje šalje ponovo istu poruku, kao ljudi udruženi u zajednicu slaveći Prvi partizanski odred slavimo žrtvu i odricanje svih onih koji su prije 80 i više godina odlučili svoj život podrediti borbi za nešto bolje, nešto pravednije i nešto ljudskije od onog što nude ustaše, četnici i njihovi gospodari fašisti i nacisti. Umjesto ubijanja ljudi i genocida nad onima koji nisu mi, partizani su izabrali bratstvo i jedinstvo, i zato su za „brata“ bez obzira koje je vjere ili nacije, u ime jedinstva bili spremni umrijeti. Upravo suprotno od onog što su radili fašisti svih boja i svih vrsta.

No simbolički podržavati partizane u njihovoj borbi nije dovoljno. Kako može ijedna država, koja drži do sebe, a koji nominalno slavi Dan antifašističke borbe, istovremeno, biti pokrovitelj zulumu fašista, odnosno filoustaša, koji pod krinkom komemoracije navodnim žrtvama Bleiburga zapravo slave i veličaju zločince i najgori kvislinški šljam koji je ikada obitavao u Hrvatskoj? Kako je ikome palo na pamet da financira i sudjeluje kao predstavnik države na skupu na kojem se veličaju okupatori naše zemlje i domaći izdajnici koji su nanijeli najgoru ljagu na hrvatski narod u njegovoj cjelokupnoj povijesti? Zar je morala, časna i odgovorna Republika Austrija poslati simboličku poruku Hrvatskom saboru zabranom tog bala vampira, koja zapravo znači: Vi Hrvati niste normalni s time što radite kod nas u Austriji.

Zar nam stvarno netko izvana mora reći da to što rade neki ljudi nije normalno? Jedini heroji u ovoj priči su bili hrvatski partizani zbog kojih smo danas ponosni jer su nas stavili na pravu stranu povijesti, jer su nam obranili čast. Biti heroj 1941. godine je značilo otići u šumu i boriti se do pobjede ili smrti. Alternativa nije postojala, niti postoji danas. Nema srednjeg puta između antifašizma i fašizma. Ne može se malo biti fašist, pa malo antifašist. Ne možemo jedan dan pjevati Po šumama i gorama, a drugi dan se pozdravljati ustaškim pozdravom. Nema tog konteksta u kojem je ustaški pozdrav, kao simbol zla i ubijanja i mučenja onih drugih, prihvatljiv. Svatko tko to tolerira, bira onu drugu, onu krivu stranu povijesti i to nakon što su povijesne knjige već napisane i arhivirane.

Nama, koji se svake godine okupljamo ovdje u šumi Brezovici, koja je simbol, državni simbol antifašizma, to je neupitno. Onima kojima to još nije sasvim jasno poručujem da se odmah osvijeste jer posljedice su nezamislive. Ako ne znamo prepoznati razliku između svjetla i tame, dobra i zla kakvu državu uopće možemo izgraditi za našu djecu? Sumračnu? Ne pristajem na to i ne prihvaćam to.

U ime Predsjednika Republike Hrvatske i u moje osobno ime: Sretan vam Dan antifašističke borbe – borbe koja traje i dalje!

Smrt fašizmu – sloboda narodu!