Na jučerašnjoj sjednici Gradske skupštine jedan od predmeta o kojima su vijećnici Grada Zagreba odlučili bio je Bandićev prijedlog da se u Branimirovoj ulici postavi spomenik žrtvama Holokausta. U popratnom obrazloženju stoji da je "spomenik žrtvama Holokausta gesta … sjećanja na šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu s porukom da se prošlost ne ponovi. Holokaust je sustavan i organiziran progon Židova, koje su počinili Treći Reich i njihovi saveznici od 1933. do 1945." Svakako, žrtvama Holokausta dužni smo da ih se sjećamo kako bi nas upozorili na najfatalnije opasnosti fašizma i nacizma. Međutim, u aktualnom hrvatskom kontekstu, takav spomenik pridonio bi daljoj manifestaciji historijskog revizionizma kojem je krajnji cilj rehabilitacija ustaša i tzv. NDH te demonizacija Narodnooslobodilačke borbe partizana, boraca za slobodu, društvenu solidarnost i jednakost južnih Slavena.
Kakav narativ se u tu svrhu pokušava stvoriti nam primjerice pokazuje reakcija gradskog zastupnika Ivana Kujundžića u ime Kluba HDZ-a koji je istaknuo kako je riječ o vrijednoj inicijativi i ideji te mu je čast što gradska skupština kao predstavničko tijelo može donijeti odluku o njezinoj realizaciji. Nadalje je istaknuo da će taj spomenik biti trajni spomen na veliku žrtvu židovskog naroda za vrijeme nacifašizma, odnosno Trećeg Reicha, pa i poslije 1945. kad se nastavlja također jedna vrsta egzodusa s ovih prostora. U njegovom ni jednom riječju nije spomenuo tzv. NDH i njezine zločine, niti ustaše, niti činjenicu da je Jasenovac bio jedini koncentracijski logor koji nije bio upravljan nacistima, nego domaćim ustašama. Holokaust je jasno definiran kao genocid od strane nacističke Njemačke i njenih kolaboracionista koji je trajao do 1945. Genocid koji su zaustavili baš ti komunisti koje gnjusni revizinosti iz HDZ-a stavlja na listu zločinaca na ovaj revizionistički Spomenik žrtvama Holokausta.
Ivo Goldstein na tu inicijativu se izuzetno kritički osvrnuo te svoje protivljenje objasnio izjavom kako se "najoštrije ... protivim posveti koja bi se pridodala na spomeniku, u smislu “sjećanja na šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu” kako bi se, tobože, pokazalo da Zagreb osjeća empatiju za zločine. No, sugerira se da se zločin Holokausta dogodio negdje drugdje, ali se on, nažalost, dogodio u Zagrebu. Štoviše, dogodio se na mjestu na kojem se kani podići spomenik. Radi se o pretposljednjoj velikoj deportaciji zagrebačkih Židova koja je u ustaško-nacističkoj suradnji izvedena u kolovozu 1942. baš s Glavnog kolodvora."
Protivljenje prijedlogu neki gradski zastupnici pokazali su glasanjem protiv te obrazložili svoje postupanje upravo argumentima protiv historijskog revizionizma. Tako je primjerice zastupnik Lijevog bloka Zlatko Nikolić naveo nekoliko razloga zbog kojih nije podržao gradnju Spomenika žrtvama Holokausta. Za početak naveo je da je u Zagrebu od 1991. naovamo uklonjeno 55% spomenika i spomen obilježja Narodnooslobodilačkog rata i žrtava fašizma. Spomenik koji se postavlja, postavlja se s posvetom '6 milijuna Židova stradalih u Holokaustu' što je očita revizionistička konstrukcija gdje se namjerno mimoilazi i neutralizira ustaški zločin nad 30 tisuća Židova u tzv. NDH, ustaški logori smrti, te genocid nad romskom populacijom. Zastupnik Nikolić također napominje da se Gradska četvrt Donji Grad protivi postavljanju spomenika na ovome mjestu, te smatra da bi prikladniji bio spomenik stradalima u Holokaustu na području i s područja tzv. NDH. Postavljanju spomenika se protivi i dio Židovske zajednice koji je poslao pisma u kojem je jasno dano do znanja da se protivi ovakvom postavljanju spomenika. Cijeli spomenik košta više od 5.500 000,00 kn s čime se moglo obnoviti veliki broj vandaliziranih ili namjerno uništenih spomenika žrtvama fašizma. Napominje i da se jedan od autora spomenika, Krešimir Rogina našao na listi BM 365 - Stranka rada i solidarnosti za euro izbore.
Uz sve navedeno, kao Antifašistički VJESNIK smatramo krajnje gnjusnim i ciničnim Spomenik žrtvama Holokausta u obliku "oko tri stotine kofera na zagrebačkom Glavnom kolodvoru kao mjesta odlazaka i dolazaka [kao] esencije prisutne odsutnosti i metafora otetih života" postaviti pritom u neposrednu blizinu Crne Katice, parnu lokomotivu kojom su ustaše 1941. i 1942. sa željezničke stanice u Koprivnici dovozile u zapečaćenim vagonima buduće logoraše u prvi ustaško-fašistički logor na Danici.
