U školskom parku u Lučkom, podignuta je spomen-ploča palima u Narodnooslobodilačkoj borbi i palom borcu iz Španjolskog građanskog rata Franji Puškariću. Nekoć je ispred škole koja je nosila ime Franje Puškarića stajala i njegova bista, no ona je uklonjena početkom 1990-tih. Ipak, ime glavne ulice u Lučkom i dalje nosi ime ovog internacionaliste i antifašiste.
Već smo 2018. godine izvijestili o žalosnom stanju ove spomen ploče koja je bila vandalizirana kukastim križevima i sad legaliziranim fašističkim pozdravom. Vijest o vandalizmu je potaknula institucije da počiste fašističke pozdrave ispred osnovne škole no danas smo dobili fotografiju s cijelom fašističkom čitankom preko spomen ploče.
S obzirom na presude hrvatskih sudova, deklaracije HAZU i izdanja Matice hrvatske upitno je da li se iti jedan od navedenih fašističkih simbola, uzvika i kratica i dalje smatraju govorom mržnje u Hrvatskoj ili se tek radi o slavnim nacionalnim simbolima?! Hoće li škola dočekati novu školsku godinu s fašističkim edukativnim materijalom u dvorištu ili će se na njoj učiti neka nova povijest?
"Što bog da i sreća junačka", je natpis sa zastava dobrovoljačkih postrojbi koje je tzv. NDH po naređenju svojih gospodara slala na Istočnu frontu, s druge strane zastave je pisao "Za Poglavnika i za dom". S obzirom da živimo u vrijeme dvostrukih konotacija, možda se samo radi o ljubiteljima literature Hrvoja Hitreca kojem je Školska knjiga izdala roman "Što Bog dade i sreća junačka"?
Tu se nalaze i stihovi nekoliko ustaških pjesama koje zasigurno zaslužuju mjesto u fašističkoj čitanci za osnovnoškolce. Pjesma "Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana." slavi dva ustaška zločinca i krvavi pohod Francetićeve Crne legije prema Drini. Sačuvani dokumenti pokazuju i da je njemačka strana u više navrata iskazivala nezadovoljstvo upravo nad činjenicom da je Crna Legija u ovim akcijama činila i niz pokolja srpskih civila, većinom žene i djecu. O tome koliko je Hrvata u Podravini Boban morao pobiti da bi došao do titule "viteza" te zločinačke države pročitajte u članku Josipa Jagića. No ti zločinci su postali i simboli rata 90-tih kad su njihova imena nosile postrojbe HOS-a koje nemaju nikakve veze s postrojbama HOS-a iz 1945 i ustašama pa ni ta pjesma više nije govor mržnje.
Na spomen ploči je i neizbježna ustaška koračnica "Jasenovac i Gradiška stara" koja nas uči da ustaše nisu bili koljači kako su nas lagali 45 godina, već "Maksovi mesari". Samo zbog ove edukativne činjenice ni ovaj stih nije više za osudu.
Stihovi te pjesme dalje idu "U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila". Stihovi slave klanje Srba s područja Čapljine i Stoca na više lokacija u južnom dijelu doline Neretve krajem lipnja 1941. O tim zločinima govori i jedan dokument oružništva NDH s početka srpnja 1941. Izvor navodi da su samo na jednom stratištu (kod Opuzena) ubijene 283 osobe na obali rijeke Neretve.
Autori žvrljotina ulazi i u sukob s našom vrlom akademijom pa šalju ultimativnu poruku: "Il će se prvo bijelo polje viti il nas neće biti", dok akademija bulazni da nije bitno je li prvo crveno ili bijelo. HAZU još i deklarativno tvrdi da ustaški grb nije ustaški grb, no autori fašističke čitanke se ne slažu s tim i iznad ustaškog grba crtaju još i slovo U, kako ne bi bilo zabune.
Tu je još i zanimljiv niz kratica: ZDS, HOS i ŽAP. Nekoć bi rekli da se radi o ustaškom pozdravu, kratici Pavelićeve vojske i uskliku Živio Ante Pavelić. No zahvaljujući dvostrukim konotacijama danas smo sigurni da niti jedna od ti kratica nema veze s ustašama već se radi o domoljubnim i nacionalnim simbolima ljubavi, a ŽAP se valjda odnosi na našeg premijera.
Svako slovo U na spomen ploči je dobilo i križ kako bi nas podsjetilo na ustaške teroriste - križare koji su ubijali narod i godinama nakon rata a koje danas slavimo kao borce protiv svih totalitarizama i žrtve komunističkog terora. Stoga je zvijezda na ploči prekrižena kao i simbol radnika i seljaka, sve po rezolucijama Vijeća Europe. Naravno uz simbol žrtava totalitarnog režima - ustaša imamo i svastiku - stari budistički simbol sreće.
Nakon podrobne analize fašističkih žvrljotina na spomen ploči očito je da se radi sasvim primjerenom sadržaju za dvorište osnovne škole.
Iskoristimo ovo fašističko iživljavanje da se još jednom prisjetimo lika i djela Franje Puškarića. Rođen je Lučkom 7. veljače 1908. godine. Otac mu je umro u Americi na radu. Već 1927. godine stupa u Hrvatsku seljačku stranku. Za vrijeme studija filozofije u Zagrebu, u Lučkom je surađivao s radnicima i bio organizator nogometnog kluba "Ninostroj". Kada se 1936. godine na Zagrebačkom sveučilištu osnovao Studentski savez Hrvatske seljačke stranke, koji je okupio u svojim redovima najveći broj hrvatskih studenata, Franjo Puškarić bio je izabran za predsjednika.
Godine 1936. otputovao je kao delegat na svjetski kongres omladine u Ženevu. Poslije kongresa nije se vratio u Jugoslaviju već je pošao u pomoć španjolskom narodu. Bio je borac u internacionalnoj brigadi "Matija Gubec". Poginuo je 17. lipnja 1937. u borbi za grad Belchite, nedaleko od Zaragoze, s nepunih 30 godina.
Pokopan je na groblju internacionalnih brigada u Španjolskoj.
