Na Badnjak 1890. u Drnišu je rođen narodni heroj Božidar Adžija. Od 1919. bio je član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, a od 1935. KPJ. Na osnivačkom kongresu Komunističke stranke Hrvatske 1937. izabran je za člana Centralnog komiteta. Zbog komunističke agitacije do 1941. više puta je suđen i zatvaran (1936., 1938., 1939.). 9. srpnja 1941., zajedno sa skupinom političkih zatvorenika iz Kerestinca, u Maksimiru je streljan i Božidar Adžija. Već u srpnju 1945. proglašen je narodnim herojem. Njegov rodni grad je izbrisao svaki spomen na njega no u Zagrebu se još održalo ime Radničke knjižnice koja sad nosi ime po svom osnivaču Božidaru. Njegovo ime danas nosi i ulica na Trešnjevci, čime je na žalost izbrisan njezin prethodni naziv, ime druge narodne heroine, Kate Dumbović.
U spomen na njegov lik i djelo prenosimo članak "Članci i misli" iz "Crvene zvezde":
Analizirajući mnogobrojne članke, što ih je dr. Božidar Adžija objavljivao u nekim časopisima i listovima, kao na primjer u »Izrazu«, »Pregledu«, »Odjeku«, u časopisu »Znanost i život« i drugim, mogućno je sagledati snagu i borbeni duh njegov, napose mnoge misli, koje su u njegovoj znalačkoj analizi djelovale katkada gotovo proročanski. Tu su i druge misli, tako o slobodi, o demokraciji, o odnosima države i crkve u kojima je marksističkim načinom izložen pregled razvitka. Osvrnut ćemo se samo na neke od njih.
U članku »Za slobodu naroda i čovjeka« (»Izraz«, br. 6. od 1939.), na primjer, povodom 150-godišnjlce velike francuske revolucije dr. Božidar Adžija piše:
»Sa velikom francuskom revolucijom započela je gigantska borba za nacionalno oslobođenje ugnjetavanih naroda, za socijalno oslobođenje izrabljivanih društvenih klasa, za slobodu, bratstvo i jednakost među narodima, među ljudima, za demokraciju. Ta borba nije završena, ona se nastavlja uz manje ili veće prekide uz izmjenične poraze i pobjede. Završetak te borbe ostavila je u baštinu budućim generacijama velika francuska revolucija i našoj generaciji izgleda, da je razvojem događaja dosuđen najveći dio...«
U članku »Za demokraciju ili protiv nje« (»Izraz«, br. 2 od 1939.) izloženi su njegovi pogledi u prilog demokraciji; dr. Božidar Adžija zaključuje:
»...U današnje doba neizmjernog razvitka nauke, u doba visokog tehničkog napretka, velike materijalne i duhovne kulture, dakle sve samih tekovina koje su dobivene umom, ali isto tako i toliko trudom i naporom radnog naroda, u takvo doba ne može se voditi demokratska politika bez radničke klase i njezinog pokreta.
Borba za slobodu i ravnopravnost naroda kao nerazdružlvl dio borbe za demokraciju, ne može se ni zamisliti bez radničke klase, kojoj je ta borba zajednička sa njezinom borbom za socijalno i ekonomsko oslobođenje.
Prava i istinska demokracija ne može postojati bez radničke klase, koja je po svom društvenom položaju izraz i izvor svih demokratskih težnja.
Ovo je jasno i nedvoumno stanovište radničke klase i njezinog pokreta (političkog i sindikalnog) u pitanju demokracije. Nitko ne može i ne smije stavljati u sumnju iskrenost ovoga stanovišta, a da se ne izvrgne opasnosti rasparčavanja i slabljenja demokratskih i otpornih borbenlh snaga.«
Bista u Knjižnici Božidara Adžije u Zagrebu
O odnosu crkve i države dr. Božidar Adžija napisao je više rasprava. U časopisu »Znanost i život« (br. 1 od 1937 g.) u članku »Odnos crkve prema državi« on se osvrće u historijskom pregledu na države kako je to bilo u staroj grčkoj, rimskoj i židovskoj, gdje »nije postojala samostalna crkvena organizacija niti je bilo posebnih vjerskih funkcija, pa preko perioda prevlasti crkve, zatim investiture (prve iskre borbe između crkvene i svetovne vlasti), inkvizicije, reformacije i prosvjećenog apsolutizma, zaključuje sistemom međusobne rastave. On zaključuje:
»Sistem rastave države i crkve karakteriziran je time, da se država uopće ne obazire na razne vjerske organizacije i vjeru smatra potpuno privatnim pitanjem svakog pojedinca. Taj sistem ne pretstavlja samo oslobođenje države od crkve bilo u kom pogledu, već ujedno dozvoljava svakome potpunu vjersku slobodu, ukoliko se to ne protivi državnim zakonima i interesima. Crkvene organizacije smatra država kao i sva ostala privatno-pravna udruženja, osnovana na postojećim zakonskim propisima o pravu koalicije, te dosljedno tome, država se uopće ne miješa u unutarnja crkvena i vjerska pitanja. Isto tako država nema nikakvog udjela u snašanju izdataka za vjerske funkcije. Kler poznaje samo svoju unutrašnju hijerarhiju, a uzdržavaju ga sami vjernici. Posebno crkveno pravo ne smije da postoji ni u kakvoj formi. Crkva je time oslobođena svih veza sa državom i može se potpuno posvetiti svojim duhovnim, vjerskim dužnostima i to je potpuna i prava spiritualizacija. Mnoge crkve su s odobrenjem prihvatile ovaj sistem odnosa između nijh i država, dok se nasuprot katolička crkva prema njemu odnosi neprijateljski.«
Članak iz "Crvene zvezde" izdanje 4.VII. 1956. str. 5
