Ponedjeljak 28.11.2022.

Ustaški zločinci iz Šibenika

Kako bi se istinski ostvarilo ono “nikad više”, osim opomena nevinih žrtava, valja nam spomenuti “naše”, “vlastite” zločince i krvnike. Podsjećanje na njihov jezivi i zločinački prilog uništenju i neopisivoj patnji nevinih ljudi mora služiti samo jednom cilju. Mora nas podsjećati na činjenicu da ubojice i krvnici – u pravim okolnostima, jasno – nisu vanzemaljci ni stranci, nego ljudi pokraj i oko nas. Ranko Marinkovic je u svom Kiklopu u osvit rata podsjetio da na neugodnost u tramvaju ljudi mogu reagirati gnjevnim pogledom, ali i umorstvom u pravim okolnostima; rat im moze pomoci u potpunoj dehumanizaciji. Po predratnim izvještajima obavještajnih službi, iz Šibenika je potjecalo 11, a sa Zlarina još dvojica ustaša u ilegali krajem 1930-ih godina. Zlarinjanin i šibenski gimnazijalac Ivica Matković (r. 1913.) bio je jedan od zapovjednika Jasenovca i desna ruka Maksa Luburića, dok je “Žile” Friganović iz Šibenika bio jedan od poznatijih stražara i izvršitelja smaknuća. Šibenčanin Jerolim (Jerko) Maričić, r. 1919., istaknuo se kao krvnik i zapovjednik “Ciglane”, dijela logora Jasenovac. “Majstor strijeljanja u potiljak…čime se osobito ponosio”, donosi Goldstein, sudjelovao je i u likvidaciji židovskih žena i djece iz logora u Đakovu 1942. Rado je vršio nasumični odabir žrtvi za smaknuće u Jasenovcu. Čini se da je Branko Slipčević također bio iz Šibenika, a tu je živio, odrastao te bio aktivan u križarskim organizacijama i Vladimir Ille, rođen 1924. u Kotoru. Nakon oslobođenja Šibenika, 1945./6. još trojica Šibenčana po kratkom sudbenom postupku su proglašena krivim za zločine u Jasenovcu i strijeljana. Jedan od njih optužen da je zajedno “s još 12 ustaša ubio i u rijeku Savu bacio 250 žena koje su bile zatočenice logora Jasenovac”; drugi se, među ostalim, od optužbi za logorski staž i umorstva branio da kao čuvar u Jasenovcu nije tukao žene, “već samo one koje su mu se činile kao prostitutke.” Danas se pila obrće naopako: prema doktorskom radu iz povijesti Marijane Mikulandre, 87 smrtnih presuda izrečenih u Šibeniku 1944.-6. “nedvojbeno ukazuju na obračun i genocidno nasilje [!] koje je komunistički režim provodio prvenstveno prema civilima.”

Goldstein donosi zanimljivu crticu o sudbinama Šibenčana u jasenovačkom paklu. U logoru su završili Vodičanin Jerko Mihić (r. 1912) i njegova supruga Stella-Ljerka (r. Pollak), rodom Židovka iz Sarajeva. Mihića su ubili Šibenčani Slipčević i Maričić – povod je bio što je Mihić 1940. kao mobilizirani vojnik trevio u patroli nekog dezertera, frankovca/ustašu, te ga uhitio. I Stella-Ljerka je ubijena kasnije. (Goldstein, str. 460.) Slipčević je pak pomalo protežirao drugog Šibenčanina, novinara i političkog zatvorenika Đorđa [Juru] Milišu (1873.), kojem je osigurao bolji životni prostor (Goldstein, str. 485).

Osim sâmih krvnika i zlotvora, puno veći broj Šibenčana je svojim pisanjem, govorom, birokratskom i nastavničkom djelatnošću raspirivao etničku i vjersku mržnju i huškao, paleći vatru nacionalizma. Jedan od njih bio je Vodičanin i svećenik Dionizije Juričev (1915.-1943.), ratni zločinac, organizator masovnih prekrštavanja bosanskih Srba i visoki dužnosnik Ravnateljstva za ponovu NDH, koje se bavilo etničkim čišćenjem i preraspodjelom očišćene imovine. “Ovo je zemlja Hrvatska i ovdje ne može živjeti nitko osim Hrvata,” govorio je Srbima u kotaru Sunja. Juričevu je čak i Stepinac prijetio izopćenjem. Ante Nikolić, župan u Kninu, već 13. lipnja 1941. u govoru je prijetio kako “Srbima, Ciganima i Židovima nema mjesta u NDH.”

Iza njih dolazi treći ešalon Šibenčana koji su svojim sinekurama držali ljestve ustaškom ili talijanskom/nacističkom režimu. Poput Ive Guberine, katoličkog svećenika, predavača u Vojnoj akademiji NDH i duhovnika u Poglavnikovom tjelesnom zdrugu, koji je pisao kako je ustaška borba protiv Jugoslavije i velikosrpstva “u potpunosti u skladu” s katoličkim moralom. U srpnju 1941., za vrijeme prvih masovnih pokolja nad Židovima i Srbima, propovijedao je kako će se “Hrvatska osloboditi svog otrova na svaki način, uključujući i mač.” 1943. pisao je kako je “miješanje rasa” i “namjerno slanje” vojnih oficira iz Srbije u vojarne u Hrvatsku ili učiteljica u srpske krajeve uništavalo hrvatsko i katoličko biće. “Mostarski biskup Petar Čule u ljeto 1943. obavijestio je Stepinca o Guberininom “prijetećem i krvavom govoru” u Mostaru, dodajući zabrinuto, “protivnici će reći, Crkva odobrava sve one pokolje.” Nakon toga mu je izrečena zabranja obavljanja svećeničke službe,” piše Ivo Goldstein u svojoj knjizi Jasenovac (str. 697). U treći ešalon se ubraja i Vinko Nikolić, “prosvjetitelj” ustaške mladeži, ustaški satnik, pisac huškačkih tekstova (doduše, ne izričito antisemitskih) kojima se stvaralo povoljno raspoloženje javnosti za transporte njihovih susjeda i poznanika u Auschwitz i domaće logore. Tu je i Milivoj Karamarko, još jedan šibenski gimnazijalac, član Poglavnikovog tjelesnog zdruga i istaknuti ustaški intelektualac i novinar. Također je služio režimu svojim tekstovima o rasnoj čistoći. Obojica su tijekom rata nosila vojnu odoru ustaške vojnice. Ako i nikad nisu ispalili nijedan metak, svojim aktivnim radom na podršci ustaškom režimu dok su nevini ljudi, muškarci, žene i djeca, vođeni na stratišta u vagonima i kamionima, nepovratno su se okaljali. Možda neki od njih nisu zaslužili smrtnu, već zatvorske kazne, no zaslužili smo sjetiti ih se kao opomenu da se holokaust nije dogodio drugdje. Nisu ga vršili, pripremali, tolerirali i odobravali stranci, već i ljudi iz naše sredine, obrazovani, školovani, krizmani.

Poluslužbeni list šibenske crkve kojeg je izdavao don Joso Felicinović bio je, razumljivo, žestoko antikomunistički, a povremeno bi se oštrica okrenula i prema Židovima – kao u ovom izdanju iz 1934., po popularnoj teoriji zavjere, pravim kolovođama Oktobarske revolucije u Rusiji i nalogodavcima nasilja i represije. Kako piše T. Jonjić, “u svojoj knjizi “Izgradimo našu Hrvatsku” (1940.) Felicinović je Židove proglasio odgovornima za mnoga svjetska zla, između ostaloga i za komunizam: «Židovi su nahuckali radništvo protiv kršćanstva, potakli na spolno uživanje. Oni vode bezbožni pokret» “

I dok su ostali uglavnom zaboravljeni i tek oplakivani od katoličke crkve i rodbine kao žrtve komunizma, Vinko Nikolić je prava mjera šibenskog sjećanja i suočavanja sa svojom prošlošću. Na Nikolićevoj rodnoj kući u Docu Grad Šibenik je 1998. postavio spomen-ploču, slaveći ga kao pisca i kulturnog djelatnika zbog njegovog emigrantskog staža. Inicijativa šibenskih HSP-ovih vijećnika Gorana Grguričina i Milorada Miškovića da se novosagrađena škola na Meterizama 2012. nazove njegovim imenom srećom nije prošla. No povodom stote obljetnice rođenja, Matica hrvatska, Gradska knjižnica i Društvo za očuvanje kulturne baštine organizirali su program u šibenskom kazalištu pod nazivom “Veliki šibenski sin Vinko Nikolić“, slaveći njegovo domoljublje i lamentirajući nad patnjama njegovog “egzila”, kojeg je “donio konac rata”. Na priredbi u kazalištu Nikoliću se tepalo kao “najšibenskijem pjesniku grada”, jer je očito svojim djelom nadvisio Arsenov doprinos i uglazbljenoj (Zaludu me svitovala mati, Dida moj, Sve ti sritno bilo, Marenda, Evo san ti dosa, Ni u moru mire, Kino sloboda, Parobrod rex, Sta mi mater skuva…) i klasičnoj lirici (“Rodoljubna”: Za pjesmu mi je potrebna/…/ jedna ogoljela ljetna postaja/ na pruzi Perković – Šibenik, /uvaljena u jaru, zlato i kamen/ koji se sklapa nad mojom glavom / kao dva vala), ali i onaj Krste Jurasa (Šibenska balada, Maslina je neobrana, Rodija se sin, Klapo moja, Noćas ćemo zemlji…), pomnožen plodnom suradnjom njih dvojice kao pjesnika, tekstopisaca, aranžera i skladatelja. Lokalni ogranak Družbe braće hrvatskog zmaja pod predsjedanjem HDZ-ovog Ivice Poljička iz Ministarstva kulture, uz dozvolu gradske uprave i Tvrđave kulture, 2016. je na tvrđavi sv. Mihovila podigao ploču koja obilježava najstariji spomen Šibenika upravo na tom mjestu 1066. – stihovima Vinka Nikolića o “lipom gradu Hrvata”, s njegovim potpisom.

August Dominus, CC BY-SA 4.0

Iste godine HDZ-ova europarlamentarka Ivana Maletić organizirala je “konferenciju” – zapravo izložbu – u jednoj od soba u kompleksu Europskog parlamenta. U prisustvu šibenske svite i nezaobilaznog Poljička, izdeklamirani su ponovno stihovi Vinka Nikolića kako bi se obilježilo 950. godišnjica prvog spomena grada. Logičan izbor – tko ne zna napamet barem pet-šest Nikolićevih pjesama? Krste Juras i Arsen Dedić prema njemu su patuljci lirike.

Sve to proteklo je bez ijedne jedine riječi o njegovom radu u ustaškom pokretu i položaju u propagandnom i vojnom aparatu NDH, huškanju protiv Srba i Roma u trenucima dok Jasenovac radi punom parom, kao i apsolutnom znanju koje je imao o masovnim i sustavnim ubojstvima od strane režima kojem je vjerno i lojalno služio bez imalo oklijevanja do sâmog kraja.

Nikolić u nježnoj dobi od 30-ak godina, u odori ustaškog natporučnika, drži vatren govor na grobu Ante Starčevića

Služio je ustaškom režimu i nakon kraja, u emigraciji u kojoj unatoč svom ugledu i kulturnom kapitalu te čitanosti među emigrantima nikad nije stekao gram hrabrosti za kajanje, ni osobno ni kolektivno. Nedavno je iz prašine izronila knjiga Nikolićevih pjesama objavljena 1949. u Argentini, s pjesmama posvećenima Poglavniku, poput infantilnih i plitkih “Susret s Njim” i “Deseti travnja” ili “Poglavniku” (Zdravo, Poglavniče! / Zdravo, svietli Kralju!/ Nek Te čuva Onaj, što Te za nas stvori!). Slavko Goldstein je u jednom poglavlju svoje dragocjene knjige “1941. – godina koja se vraća” detaljno i živo opisao Nikolićev put i trenutke kad se ukrstio s njegovim, (kao i nevjerojatnu priču o zatvorskom pismu njegovog oca ubijenog u holokaustu, koje je stiglo do njega preko Nikolićeve ostavštine, 60 godina poslije) ali, za nas još važnije, o tome koliko je Nikolić bio čovjek i koliko se iskupio za zločin u kojem je sudjelovao:

Ispisao je stotine stranica o zločinima koje su nad Hrvatima počinili Srbi, četnici, komunisti, Talijani, Englezi, Rusi, pa i Nijemci, ali ništa o tome što je to zapravo bio Jasenovac i što su to i kakvi su to bili »zločini počinjeni s naše strane«. Njegovo »osjetljivo pjesničko srdce« mnogo puta je reklo koliko suosjeća s nevinim žrtvama na svojoj strani, ali ne i s jednako nevinim žrtvama s one »druge strane«. Za njega je Jasenovac »velika hrvatska rana«, a zaboravlja reći da je barem tolika rana i Srbima, Židovima, Romima. Živio je u trajnoj podvojenosti između etičkih osjećaja i fetiša države koji neumoljivo guši etiku.

Sve je umotao u celofan ljubavi prema domovini: Nikolić je, držeći 1962. govor na sprovodu zloglasnog Dide Kvaternika, šefa “sigurnosti” u NDH, izvršitelja pokolja i zapovjednika svih logora, odmjerio granice svog morala, ljudskosti i kršćanstva: “mnogo si griješio, ali si [Hrvatsku] kao i mi mnogo ljubio, pa ti se mnogo prašta“. Dakle, što su masovna ubojstva nevinih civila i djece ako je to učinjeno iz neke – sasvim patološke – “ljubavi” prema Hrvatskoj?


Vinko Nikolić u Blajburgu 1980-tih, izvor NSB

Ljubav se isplatila. Nikolić se 1991. vratio u Hrvatsku. Navršivši osamdesetu godinu života, bio je i ugodno situiran i cijenjen. Tuđmanova vlada nagradila ga je sinekurom predsjednika Matice iseljenika, a 1993. i imenovanjem na mjesto zastupnika u (danas ukinutom) Županijskom domu Sabora, u koji je predsjednik mogao imenovati do petero zaslužnih i cijenjenih osoba. 1996. odlikovan je i jednim od najviših državnih odličja. Ni tada, na kraju života, ostvaren, u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj, kao dio vladajuće i “domoljubne” strukture, nije imao njanci gram kajanja ni odgovornosti. Gdje mu je bila petlja i javna odgovornost odlaska u Jasenovac ili Jadovno? Javnog progovaranja, priznanja i kajanja za strahote koje je podupirao i režima kojeg je aktivno i strastveno služio? Što je, pobogu, mogao izgubiti? Osim spomen-ploče?

A svoju ploču u Šibeniku izgubila je čak i Ana Frank. Nakon više desetaka gradova, izložba s panelima o holokaustu 2017. stigla je i u šibensku srednju tehničku školu. Tek je jedan od panela, na kojem se govori o holokaustu u Hrvatskoj, ustaškim zločinima i 12-godišnjoj Zagrepčanki, Lei Deutsch (koja je umrla u stočnom vagonu, u transportu za Auschwitz), zasmetao faraonskom ravnatelju Josipu Belamariću (HDZ), budući da se “ne spominju partizanski zločini,” te je izložba u holu srednje škole promptno otkazana. Priča je dobila nacionalnu pozornost, ogolivši naše licemjerno sućutno klimanje glavom na priče o holokaustu i Auschwitzu. Holokaust je u redu dok god se ne spominje da smo ga i “mi” provodili, u ime bolesne “čistoće” Hrvatske, i iz “ljubavi” prema Hrvatskoj. Dalje s tim od mene, grizodušje je prijelazna bolest, parafrazirat ćemo Maratonce. To su tuđi zločini. Zato je ministru Medvedu lako otići u Auschwitz nakon financiranja Hrvatskog domobrana proračunskim novcem i odavanja vojnih počasti ustašama; zato se Nina Obuljen Koržinek dirljivo sjeća ubijenih europskih Židova, ne ulažući ni kune u naše suočavanje s prošlošću ili, nedajbože, obnovu spomenika stradalim civilima (jer ima puno Srba) i partizanima (također). Zato se državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova Zdravka Bušić, nekad članica Hrvatskog narodnog otpora-Luburićevaca (terorističke organizacije koju je Luburić, zapovjednik Jasenovca, osnovao) rado odaziva na konferenciju o antisemitizmu, a vlastito kajanje ili isprika joj ne padaju napamet. Zato Zagrebačka nadbiskupija obilježava Holokaust bez ijedne riječi o ulozi svojih svećenika i biskupa i katoličkog vjerskog odgoja u desetljećima koja su prethodila pokoljima. Zato Zagreb kod Glavnog kolodvora podiže spomenik holokaustu u Europi, bez riječi o NDH i Hrvatskoj.

Belamarić, Poljičak, Maletić i sva svita koja je slavila Nikolića kao velikog šibenskog sina odbija razgovor. Razgovor i o nama, i o Nikolićevom ustaševanju i sukrivnji, i njegovim manje poznatim pjesmama, i njegovoj savjesti. Taj razgovor bi otvorio mnoga neugodna pitanja. A bez tih pitanja i razumijevanja da zlo ne čine drugi i drugdje, da ga ponekad čine i dobri ljudi, i da to moramo imati pred očima u najtežim trenucima, nećemo ništa naučiti.

Slavko Goldstein piše kako je netom prije nego što je u svibnju 1943. iz Zagreba u stočnim vagonima u Auschwitz otpremljeno 1,600 naših sugrađana i suljudi (među kojima i mala Lea Deutsch, o kojoj je snimljen i film, te podsjećanje na čiju je sudbinu diglo tlak ravnatelju Belamariću) – na stol jednog ustaše, u zapovjedničtvu za propagandu, stigla zapovijed iz Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost. »Potrebno ovih dana da se opet počne pisati o Židovima… U tu svrhu bit će uredništvima u početku drugog tjedna dostavljeno gradivo s točnim podatcima…« Topnička priprema olovnim slovima, svako teško tonu. Valjalo je javnost podsjetiti da su njihovi sugrađani opasnost koju valja ukloniti stočnim vagonima ravno u plinsku komoru. Talentirani ustaša, pisac i teoretičar književnosti, čovjek koji je primio naredbu na pisaći stol u svom zagrebačkom uredu, zvao se Vinko Nikolić.

“Zdravo, Poglavniče! / Zdravo, svietli Kralju!/ Nek Te čuva Onaj, što Te za nas stvori!” pisao je Vinko Nikolić u nježnoj dobi od 37 godina, 1949. u Buenos Airesu.

HRVATSKA DOMOVINA - HRVATSKO RODOLJUBNO PJESNIŠTVO, uredio VINKO NIKOLIĆ, Zapovjedništvo ustaške mladeži, Odjel za promičbu, Zagreb 1942.

Izvor: Dalmatinska smotra - Prilog sijećanju