Pred vama je duboko potresno i povijesno dragocjeno svjedočanstvo dr. Olge Maček, liječnice koja je užase ustaškog terora proživjela iz najranjivije moguće perspektive, kao zatvorenica s tromjesečnom bebom u naručju.
Transkript arhivskog dokumenta pod nazivom "O maloj Kukici" donosi brutalno iskren prikaz svakodnevice u zloglasnom ustaškom zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu, a potom i na zatvoreničkom odjelu bolnice Rebro. Kroz prizmu grčevite borbe za goli život vlastitog djeteta u uvjetima nesnosne sparine, zaraze, prljavštine i neprestanog straha, dr. Maček neumoljivo dokumentira teror tzv. Nezavisne Države Hrvatske nad najnevinijima.
O maloj Kukici
Mala Kukica bila je stara 3 mjeseca ,kada je došla sa mnom u za tvor na Savsku cestu. Kasno u večer došlo su Ustaše po nas u Samobor i u malom autu čuvane sa mitraljezima bile smo sprovedene u zatvor. U tzv. ambulanti na Savskoj cesti kuda smo bile uvedene bio je stra- šan zadah i vrućina, a od slabog svjetla jedva sam razaznala krevet na koji sam položila dijete. Nikoga nisam vidjela, ali sam čula njihovo stenjanje i uzdisaj i konfuzni govor u snu! Jedna mi se bila približila i šapćući stala me je ispitivati, ali nečiji žestoki kašalj iz jednog kuta spriječio je moj odgovor, a one do mene je nesta lo. Kasnije sam saznala, da je to kašljala "CRNA", naša vesela Crna koja nam je dizala moral, i koja je kašljala da ne odgovaram konfidentkinji. Mala Kukica budila se često i plakala. Mislila sam da je to zbog vručine, tek kada se je razdanilo vidila sam da je dijete posuto po čitavom tijelu crvenim izbočenim pjegama. Uplašila sam se i konzultirala ostale zatvorenice koje su se počele dizati sa svojih ležaja. Mojim medicinskim znanjem i njihovim iskustvom ustanovile smo da su to ugrizi buha i stjenica. Prvih dana mala je imala vrućina od tih ujeda stalno je plakala te ju je trebalo nositi po uskoj prostoriji. Dva koraka prema prozoru, 2 koraka na- trag prema vratima. Kasnija sam dobila dozvolu za hranu, te je među ostalim bila i kutija buhača. Od toga dana posipavala sam ju buhačevim praškom kao što to inače čine majke sa mirišljivim rižinim brašnom.
Prvih dana bilo je teško. Dozvole za hranu još nisam imala, a vjerojatno od uzrujavanja niti dosta mlijeka. Jevreji koji su imali svoju kuhinju i drugi zatvorenici slali su mlijeko kada su čuli da u broj 2 ima malo dijete. Kukica je pila ta razna mlijeka, jela kruh koji sam ja najprije dobro sažvakala i dobila dispepsiju. Dijete je kričalo od grčeva u crijevima i bilo stalno na rukama. One dvije tri pelene ispirala sam u hladnoj vodi i sušila na rešetkama prozora ćelije. I ako je bilo ljeto, pelene se nisu dosta brzo sušile. Proljev se je iz dana u dan pogoršavao. Pranje djeteta bilo je iluzorno. Vrućina u maloj prostoriji okrenutoj prema jugu u kojoj nas je bilo mnogo bila je strašna. Sve su žene bile samo u kombineima i još je sa njih curio znoj. Vrata prema hodniku otvarala su se u jutro i u večer samo tako dugo dok se iznese kibla. U to vrijeme svi su se gurali prema vratima da dobe bar malo zraka. Ta vrata bila su za mene veoma omražem predmet. Ne samo radi toga što me odjeljuju od svijeta već iz razloga što se ta vrata nikada nisu zatvarala nego zalupila. Svaki puta kada su se ta teška željezna vrata zatvarala, brzo sam zamatala maloj glavu, zaustavljala dah i čekala na onaj tresak kada će se vrata zalupiti. Svaki puta se je malo tijelo u mojim rukama trglo i steglo uz glasni plač. Još se i danas čudim da nikada nije došlo do stvarnog živčanog grča.
Mala Kukica imala je svoj zatvorenički broj kao i svaki drugi uznik. Skoro su ju slikali kao i mene. Fotograf i njegov pomoćni dugo su debatirali dali će ju slikati ili ne. Fotograf je stajao na gledištu da se prema naredbi ima svakog uznika slikati. Konačno je pomoćnik otišao ustaškom poručniku i donesao negativan odgovor. Fotograf je mahao glavom i bio veoma zaćuđen. Ipak kod otiska prstiju nije došlo do debate.
U jutro su nas prozivali da ustanove dali smo svi u ćeliji. Prozivali su i Kukicu, staru tri mjeseca. Pri dan se nisam javila na poziv njenog imena, ali nježan postupak ustaše brzo me je opametio te sam se poslije redovito javljala za nju i za sebe. Kod dijeljenja kruha bilo je slično.
Dobila sam i dozvolu za šetnju, i koliko kod sam mogla bila sam sa malom na dvorištu na točno mi određenom prostoru. Bolesno dijete tu je bilo mirnije,jer je imalo zraka i vrućina ga nije toliko morila. Mira ili barem malo tišine nije ni tu bilo. Reski glasovi ustaša vikali su na one,koji su u udaljenosti u krugu bili na šetnji. Ili su im usporavali hod ili ubrzavali, vikali uz pogrde i kletve na one koji su koju riječ međusobno izmijenili, a bilo je x slučaja da u takove udarcima strpali odmah u podrum u samicu. Mnogi su na šetnji posrtali, hodali sa mukom na vanjskim rubovima tabana, jer u im tabani sami bili ranjavi od batinjanja. Mnogi su imali povezane ruke i glave otrganim komadima svojih košulja,koje je probila krv. Blijeda lica tako blijeda kako su to samo u zatvorima može vidjeti.
Očiju upalih, a pogleda ugaslog bez interesnog. Samo oni koji su tek došli imaju živ, vrebajući pogled, kojim traže po zemlji čik. Ako ga pobere malo izvan kolone, reski glas ustaše razdire zrak. Opet mir, čuje se samo topot nogu kolone, koja se kreće u elipsi. Sva čula počinju da se pomalo umiruju, da ih uspavljuje sparina. Kad na jednom strašan krič prodre u naša tijela, svak protrne. Ne prođe ni minuta a izbezumljeno vikanje se ponavlja razdire nas, trga nas, strava nas hvata, znamo da iza onih tamo prozora grozni monstrumi muče jednog čovjeka.
.......
Kolona topta dalje po prašini, lica im se nisu promijenila samo su mnogi poniknuli i zure u zemlju.
U ćeliji je zagušljivo smrad od kible je neizdrživ, pogotovo od kada su k nama došle dvije sa dizenterijom. Iz njih ide krv, ne mogu jesti onu tvrdu repu i vodu. Stenju i previjaju se od grčeva. Stara jevrejka od 70 i nekolko godina s prebijenom nogom u kuku ne može se niti okrenuti bez pomoći, a kamo li da ide sama na kiblu. "Crna" leži u svom kutu pod prozorom nepomično. Još uvijek je sva natečena. Na čitavom tijelu i glavi nema mjesta koje nije podliveno krvlju od groznih batina. Potrebni su joj oblozi, moraju se hraniti. Starija Dalmatinka, jaka žena već se donekle od mučenja oporavila samo se tuži na bolove u predjelu bubrega. Ne mogu opisati što je sve ona morala podnijeti.
Dok su se kible ispražnjavale čule smo po koju riječ tko je novi doveden, tko je isprebijen, a tko je podlegao mučenju. Imena su većinom bila kriva, ali takove vijesti su nas uvijek držale u stalnoj napetosti.
Formalno je i dolazio doktor koji je ali stvarno nastojao da Kukicu a prema tome i mene otpremi u bolnicu. Sva ta nastojanja bila su mu uzaludna. Moram spomenuti i tzv. "Sestru". Zvala se je Ljubica Steiner. Ustaški zatvor na Savskoj cesti brinuo se za zdravlje svojih uhapšenika. U tu svrhu imao je tzv. ambulantu i tzv. "Sestru". Ta sasma mlada djevojka plavih kosa i svijetlih očiju dolazila je koji puta na poziv bolesnih i mučenih, ali "sestrinsku pomoć" od nje nisu dočekali. Obično je slegla ramenima odmjerila nesretnika hladnim pogledom i otišla. Neke pojedine zatvorenice,koje su za nju vezle i plele dobile su po nekad aspirin ili šalicu čaja. Njen glas čuo se je obično na hodniku kada je zvala ustaše da idu po nosila. Prema Kukičinim potrebama držala se je isto tako negativno.
Dani su prolazili, a svaki je za Kukicu bio sve to težji. Nastojalo se sa svih strana da nas prebace u bolnicu, ali bez uspjeha.
Jedne su noći i "Crnu"odveli u logor, sa velikom grupom drugih zatvorenika. Bila se je prilično oporavila, ali kad je pokušala nad krevetom dići moju malu ista joj je ispala iz ruke. Sa svojim zavežljajem izašla je na hodnik čijom su se dužinom skupljali ljudi iz ćelija, svaki sa nekim zamotkom. Tom prilikom je uspjelo nekim prijateljima na oproštaju stisnuti ruku i oprostiti se sa drugaricama.
Osvanulo je sparno jutro, a muhe su bile toliko dosadne da sam morala stalno mahati papirom nad Kukicom, koja je bila vrlo nemirna i plašljiva. Stara gospođa ridala je i jecala, jer ju je uspavanka koju sam maloj pjevala sjetila na njenog unučića. Njega su sa majkom ustaše odveli, nepoznato kuda. I kroz suze pričala je stara gospođa o malom Fredu koji je volio da palačinke budu tanke i filovane sa šipkovim pekmezom.
Nova su lica dolazila isprebijana i izmučena sa svojim historijama u vjerovanjima u kojekakve "veze" i podmićivanja. Dani su i opet prolazili, i opet smo se penjale na rešetke da vidimo dali je još drugarica od Dr.Gušića na šetnji kao i mnoge druge. Jednoga dana Kukica je dobila visoku temperaturu. Već je bila jako propala i uznički doktor izjavio je ustaškom redarstvu da ne odgovara za život djeteta, te da ju treba odmah premjestiti u bolnicu. Tako smo konačno nas dvije prevežene u bolnicu na Rebro u zatvorenički dio. Najprije smo došle u sobu gdje su ležale na luesu i gonorei bolesne prostitutke, a onda smo prebačene u sobu političkih krivaca. Od čitave sobe ostale smo do danas od onog vremena samo tri na životu. Tu računam i one koje su se na krevetima mijenjale dok smo mi ostale stalne. Drugarica prof. Marica Knežević poginula je u logoru. Drugarica Vitasović umrla je u zatvoru, zadnji dan je prevežena u Merkurov sanatorij gdje je umrla. Drugarice Jelica, Ljubica, Leposava, Jana, i Đuja seljanke sa Kozare poginule su u logoru. isto tako Dolfica i druge. Sa drugovima u ostalim sobama bilo je jednako. Odvlačili su ih bolesne usred dana i noći u logore odakle se nisu vraćali. Bio je niz kreveta onih kojima su ispekli noge. Jedan takav seljak iz Bjelovara pričao mi je o junačkoj smrti Dr. Holik streljane u Bjelovaru moje bivše kolegice. Do koljena ispečene noge sa znakovima teške sepse imao je kapetan Rilov. Njega su dugo liječili, onda ga odveli u logor gdje je poginuo. Najgori su bili dani kada je netko iz naših redova išao na strijeljanje. Tako je ostao nezaboravan drug Mučnjak.
Neko kratko vrijeme dok je poznati ustaša Rukavina bio na terenu u akciji bilo je nešto bolje te su nam nadstražari i stražari izlazili mnogo u susret. Napominjem naročito nadstražara Horvata i Marinovića te stražara Luju, koji za usluge nisu nikada ništa htjeli primiti. Kada se ali Rukavina vratio stanje se je pogoršalo iznad svakog očekivanja. Nismo smjeli dobivati iz vana hranu niti veš. To su naročito teško podnašali oni na Savskoj cesti.
Kroz to vrijeme mala je Kukica preboljela dvije teške upale pluća, te je poslije druge upale pluća ostao brohitis sa astmom. U vrijeme između obih upala pluća, bacio me je s malom Dr. Cvitanović u dogovoru sa uzničkim liječnikom ponovno na Savsku cestu. Nakon kratkog vremena uspjeli smo se vratiti u zatvor u bolnicu, te je mala Kukica dobila po drugi puta upalu pluća. Stanje je bilo vrlo kritično. Kada je bolest prebolila uspjelo nam je napraviti ovu snimku.
Patrola od dva stražara bila je uvijek pred prozorima. Jedan od njih bio se napio naslonio se na zid i spavao. Drugi je zamaknuo iza ugla i tom prilikom je tata slikao malu Kukicu i nas ostale.
Ljeto je svršilo, jesen je prošla a napola i zima. U sobi je za dijete bilo hladno, i napadaji astme postali su sve češći. Bilo je odlučeno da dijete ide na slobodu. Međutim Rukavina sa ustaškog redarstva bio je drugog mišljenja. Treba veli predati molbu kao za svakog drugog zatvorenika navesti u molbi razlog, biljegovati istu i čekati na riješenje. Ne znam više kojim putevima je mojima uspjelo, da je zbog kritičnog zdravstvenog stanja dijeteta ovo ipak izašlo iz zatvora bez rješavanja molbe. Isti dan bio je tuberkulozan drug Safet Krupić odveden u logor, gdje su ga nakon par dana likvidirali.
Svi su na hodniku ispratili malu Kukicu koja je teško disala i svaki joj je mahao. Teta Zlata, požrtvovna teta Zlata,koja mi je pomagala kada je dijete bilo bolesno čak je i plakala. Svaki je imao istu misao iako ju nije izrekao: "Hoću li odavde izaći živ i pozdraviti malu Kukicu kao slobodan čovjek?"
Iz policijskog kartoga Olge Maček: "Ja sam uhićena radi komunizma"
Dr. Olga Maček (Sušak, 31. prosinca 1912. – Zagreb, 2. siječnja 1984.)
Olga Maček je bila specijalistica higijene i medicine rada, a istovremeno i važna ličnost u razvoju organizacije javnog zdravstva i zaštite na radu u Jugoslaviji. Poznata je i kao nećakinja Vladka Mačeka, čelnika HSS-a. Sestra je pijanista, skladatelja i pedagoga Ive, i unuka građevinskoga inženjera Ivana Mačeka. Završila gimnaziju u Sušaku 1931. te studij na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1938. Članica SKOJ-a od 1928. i KPJ od 1929. Radila u Središnjem uredu za osiguranje radnika u Zagrebu od 1939. do otpuštanja 1941. Potom djelovala u BiH na suzbijanju endemskoga sifilisa i u općoj medicini te za NDH bila više puta zatvarana. Nakon rata u Zagrebu vodila Odjel za zdravstvo, potom Odsjek za higijenu rada Državnoga zavoda za socijalno osiguranje. Od 1947. u Beogradu u Komitetu za zaštitu narodnog zdravlja radila na organizaciji medicine rada, napose u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH. Specijaliziravši higijenu i medicinu rada 1950, nakon osnivanja Odjela za higijenu rada pri Centralnom higijenskom zavodu u Zagrebu 1951. bila mu je prva voditeljica do 1964. Od 1960. docentica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu; predavala i na Medicinskom fakultetu u Sarajevu te studijski boravila u Švedskoj, Velikoj Britaniji, Belgiji i Švicarskoj 1961. Potaknula osnivanje zdravstvenih stanica u poduzećima i odjela za higijenu rada u higijenskim zavodima u Hrvatskoj.
Izvor: Hrvatski biografski leksikon
