Brojna su jasenovačka stratišta i grobnice. Od Krapja i Bročica do Stare Gradiške, oko logora i unutar logorskog kruga. Na lijevoj i desnoj obali Save.
Kompleks logora, logorskih ispostava i masovnih grobnica na podrucju kompleksa logora Jasenovac
U prvo su vrijeme ubijeni, ili oni koji su pali od iznemoglosti na radu, bili donošenju u logor u Bročicama i tu pokapani, “svaki zasebno te mu je stavljana tablica s imenom”. No od toga se “brzo moralo odustati” zbog prevelikog broja mrtvih, pa se krenulo pokapati “u neposrednoj blizini nasipa ili u samom nasipu”, zapravo u šumi Donja Krndija kod Jasenovca. Nasip je već u studenom te godine “slovio za grobnicu slabih i iznemoglih”. I pored logora u Krapju bile su četiri masovne grobnice.
Već u studenom 1941. u Logoru III Ciglana određen je prostor za groblje - na ekonomiji, kod Bajera. Vrlo brzo, do kraja godine, “na tom se groblju više nije moglo pokapati, jer se prepunilo. Novo groblje je osnovano koju stotinu metara manje. Tijekom gotovo četverogodišnjeg postojanja Logora III Ciglana bilo je više mjesta na kojima su zatočenici sustavno i masovno ubijani, poput Picillijeva krematorija, Sablasnog jezera, Zvonare, Tunela, Granika i Skele.
Početkom 1942. počelo se pokapati na drugoj, desnoj obali Save, nasuprot Jasenovcu, na području sela Donje Gradine. Ne zna se kako se došlo na ideju da Gradina postane masovno gubilište i grobište. Nitko nije nikad izričito naveo ni razloge. No očito je presudila činjenica da je selo bilo dobro prirodno zaštićeno, na zavoju Save i na ušću Une u Savu. Dvije rijeke stvarale su od prostora sela svojevrsni poluotok, pa je ono bilo dijelom i nepristupačno. Na najsjevernijoj točki Gradine postojala je prirodno uzdignuta terasa, pogodna za prometovanje skele iz Jasenovca.
Strašna povijest Gradine počinje prvih dana 1942., kada je selo, nakon partizanskih akcija i ustaške protuofenzive, bilo posve opustošeno i ostalo bez stanovnika. Oko 20. siječnja ustaška jedinica pod zapovjedništvom Staniše Vasilja “prevezla je natrag u Gradinu i poklala” oko dvjesto žitelja toga sela koji su nekoliko tjedana ranije bili deportirani u Logor III Ciglana. Kako je bio visok snijeg, nije se moglo kopati rake, “nego su ubijeni ostavljeni u seoskim kućama i zajedno s kućama spaljeni”.
Bio je to tek početak masovnih zločina na širem prostoru sela. Nakon što selo ostalo bez stanovnika, nadaleko nije bilo naselja. Kako je Gradina bila na savskom zavoju, bila je gotovo poluotok, jer joj je Sava bila na sjeveru i istoku, a na zapadu Una. S juga, otkuda su mogli doći partizani, Gradina je bila zaštićena pojasom rovova i vučjih jama te nizom bunkera i karaula.
Cadik Danon je potkraj veljače 1942. kao logoraš prešao u Gradinu, gdje u selu “nije zatekao ni žive duše, jedino su psi lutalice bezuspješno tražili hranu”. Kuće u koje je ušao “bile su pune odjeće i obuće, i to muške, ženske i dječje, seoske i gradske (…) u trećoj kući vidio sam kaput i pleteni vuneni šal koji je nosio profesor matematike Aron Salom (1891.), koji je jedva dva mjeseca ranije došao zajedno s Danonom iz Tuzle. A onda je nedaleko od kuća “spazio dugačku crnu jamu, prišao je bliže, i za jame se po onoj hladnoći izvijala para - u njoj su ležale gomile leševa preklanih ljudi, nabacanih jedan preko drugog”.
Otad se u Gradini ubijaju i pokapaju tisuće muškaraca, žena i djece. Ubrzo je postala daleko najveće jasenovačko stratište i grobište u kojem leže kosti većine ubijenih 1942., kao i kasnijih godina, sve do nestanka logora 1945.
Dio zatočenika koji su stigli do Jasenovca direktno je iz vlakova ili s ceste prebacivan na desnu obalu Save. Dio njih ušao je u Logor III Ciglana, boravio u njemu nekoliko dana, koji tjedan, možda čak i mjesec-dva, nakon čega su "stariji ili bolesni", žene i djeca, pretežito muškarci, nesposobni za poljodjelske poslove i oni koji nisu mogli biti korisni za fizičke poslove - odmah odlazili prema Gradini.
Skela za prijevoz u Gradinu, lipanj 1945.
Skela bi iz Jasenovca krenula prema desnoj obali, logoraši su slušali "zloslutno kloparanje čekrka kojim se skela uz pomoć čelične sajle pokretala preko reke, a onda bi ona na jednostavan način pristala. Sudeći po fotografiji skele iz 1945., ona je bila četiri do pet metara široka i najviše desetak metara duga, dakle imala je najviše pedeset četvornih metara, to je na nju moglo stati dvjestotinjak osoba.
Kad je Erwin Miller stao na skelu prema Gradini, "uhvatila ga je jeza. Pa tom istom skelom, i tim istim putem jučer je moj brat odveden na likvidaciju! A dva-tri mjeseca prije prošle su taj isti put i moja majka i sestra! Bio sam kao oduzet. Drhtao sam cijelim tijelom."
U Gradini je bio i privremeni logor, ograđen bodljikavom žicom, zvan "Šljivik". Dio zatočenika dopreman je tamo, ostajao bi u njemu bez hrane i vode neko vrijeme, najviše dan-dva, a onda bi bio - obično noću – ubijen. Logor je postojao tijekom 1942., kasnije vjerojatno nije korišten, žica je bila odnesena i tragovi njegova postojanja uklonjeni. Oni koji nisu smještani u taj gradinski logor odmah su po iskrcavanju sa skele odvođeni do jedne od unaprijed pripremljenih nedalekih raka, kraj nje bi bili ubijeni, u nju bačeni i pokopani. I dok su tako duge kolone čekale na lijevoj obali Save da se skelom prevezu u Gradinu, dotle su ustaše ubijali iznenađene ljude. "Odmah ih se slaže, kao sardine, u golemu raku. Na lijevoj obali nitko ništa ne vidi ni ne čuje."
Erwin Miller neko je vrijeme čuvao stoku u Gradini, nedaleko od poljana na kojima se ljude ubijalo i potom zakapalo. U gluho doba noći, dok se odmarao, znao je jedino čuti "glasove ljudi koji su vođeni na likvidaciju! Imao sam dojam da im se glasovi penju do neba i da se onda odanle vraćaju, jer ih nema tko primiti. Gotovo se svake noći ponavljao isti prizor: siluete muškaraca, žena i djece odlaze u smrt i vape put neba, a vapaji se bešćutno vraćaju." Ante Ciliga je Gradinu opisivao "kao naš 'Stiks' (rijeka u grčkoj mitologiji koja vodi u podzemni svijet, dijeleći svijet živih od svijeta mrtvih): Tko je jedanput prešao rijeku i stupio na tlo Gradine, tome više nije bilo povratka među žive... Takav je bio vrhovni zakon Jasenovca!" Gorostasna "Topola uzdaha" (ili "Topola užasa") u Gradini, na ušću Une u Savu, bilo je mjesto vješanja zatočenika. Vjerojatno je na njoj vješano najviše zatočenika u odnosu na druge lokacije. Vješalo se 1944. i u Logoru III Ciglana, kao metoda zastrašivanja zatočenika.
Topola užasa u Gradini na koju su vješani zatočenici
O masovnim grobnicama u Gradini znali su svi, od samog nastanka. Kada su zatočenice Jasenovca III Ciglana 1944. krenule na rad u Gradinu, "ustaški zapovjednik na konju, nastojeći im pokazati zemlju koju valja obraditi, počeo s konjem odjednom propadati duboko u zemlju. Iz tih rupa provirivala je pokoja ljudska ruka ili noga. Išle smo na drugu oranicu." Čak i 1947., kad je dr. Nikola Nikolić, bivši zatočenik logora, posjetio Gradinu, vegetacija je "na tim nekropolama bila sasvim druge vrste i mnogo niža od one po strani".
Granik je bio mjesto na lijevoj obali Save, pokraj logora, gdje se prije uspostave NDH dizalicama utovarivala roba u brodove ili istovarivala iz njih. Na Graniku se masovno likvidiralo od kraja 1943. Moguće je da je odluka o likvidacijama na tom mjestu donesena zbog visokog vodostaja koji je sprečavao da se ide na drugu obalu, u Gradinu. Kasnije su se na Graniku obavljale likvidacije čak i kad vodostaj ne bi bio visok. S ubijanjem bi se počinjalo oko 8 navečer, a “trajalo bi katkada po čitavu noć. Žrtve su čekale u Glavnom skladištu ili u nekoj drugoj zgradi ili pod vedrim nebom. Prije polaska ustaše bi ih skinuli do gola. Zatim bi im ruke svezali na leđima žicom, a onda ih privezané jednoga za drugog dotjerali na Granik. Ovdje je žrtva morala kleknuti, a ustaše bi joj na ruke privezali težak željezni teret u obliku koluta. Iza toga su udarili žrtvu maljem, čekićem ili tupom stranom sjekire po glavi, trbuh čes̆to rasporili mesarskim nožem te bacili zatim u Savu.” Kako se sve događalo u neposrednoj blizini logora, zatočenici su mogli dobro čuti “tup… tup… tup…”, što je značilo da su žrtve “istućene tvrdim predmetom”, a “ranom bi zorom znali vidjeti ustaše kako ispiru krv sa Granika i oko njega”. Vladimir Cvija, koji je spavao u potkrovlju stolarije, u neposrednoj blizini Granika, tvrdio je po noći slušao užasne krike zatočenika koji su tamo ubijani najvjerojatnije maljem ili nožem”. Adolf Fridrih morao je na Graniku popraviti sajlu dizalice, pa je vidio kako je zemlja “poprskana krviu, po kojoj je posipan pijesak, ali se tragovi zločina nisu mogli sakriti”. A u Savi je spazio i tijelo Gertrude Begović, “prerezana grkljana”, koje se sjećao iz Zagreba, kao “divne mlade crnke, pune života”.
Ostaci Granika s dizalicom, svibanj 1945.
Priča o leševima koji plivaju Savom postala je s vremenom jedna od najspominjanijih u lepezi jasenovačkih strahota - širila se usmenom predajom, pa je čak nakon nekog vremena izgubila povjesnu uvjerljivost. Međutim, o tome postoje brojni dokumenti.
22. lipnja 1942. Zapovjedništvo III. Domobranskog zbora sa sjedištem u Sarajevu izvještava kako “u posljednje vrijeme prima izvještaje od straža na mostovima da u zadnje vrijeme rijekom Savom plivaju leševi ljudi i životinja (…) ovl leševi zapinju za obalu i raspadaju se, okužujući okolinu”.
Župsko redarstvo Župe Livac - Zapolje (u koju je spadala Bosanska Gradiška) uputilo je Ministarstvu zdravstva u kolovozu 1942. dopis kako je ono “organiziralo sakupljanje leševa na mostu u Bosanskoj Gradišci koji prolaze Savom te su tamo vađeni i pokapani”, što dokazuje da to nije bila nikakva uobrazilja ili propaganda.A ustaše su cinično tvrdili kako su leševi plivajući Savom dobili “besplatnu kartu za Beograd.”
Logoraši i logorašice koji su ubijeni ili su umrli u logoru Stara Gradiška pokapani su u neposrednoj blizini – “velike, duboke jame s mnoštvom pogubljenih i od raznih bolesti pomrlih, bile su zasute živim vapnom, dobro zatrpane i izravnane. Nikakav znak nije upućivao da u njima leže mrtvaci. No, glavni su grobovi ipak bili vani po selima.” GrobIja oko Stare Gradiške “nisu bila označena, tako da se nisu raspoznavala, pogotovo što se zatim nad samim kostima obrađivala zemlja: kopalo se, sadilo, oralo, pa izgrađivale i same zgrade”.
Na ledini Limani, u jugoistočnom dijelu logora, uz cestu prema Košutarici, bilo je nekoliko masovnih grobnica.
Kad se selo Uštica nakon deportacije mještana u svibnju 1942. opustjelo, poslužilo je izraza za smještaj dovodjenih Roma, pa je dobilo naziv “ciganskl logor”. Pošto su Romi ubrzo pobijeni, ustaše su u narednim mjesecima dovodili nove grupe zatočenika, privremeno ih smještali u kuće u selu i potom likvidirali. Žrtve su zakopavane u blizini.
Stratišta i grobnice postojali su i uz logorske ekonomije - kraj Mlake, Jablanca, Gređana (na lokaciji zvanoj Vojnovića salaš), Bistrice i Draksenića.
Na prostoru ekonomije u Dubičkim krečanama u ljeto 1942. masovno su nakon kozaračke ofenzive ubijani stanovnici potkozarskih i banijskih sela.
Od grobara malo je koji preživio, a još ih je manje nakon rata o tome što su radili bilo spremno svjedočiti: Šalom-Šandor Musafija (1917.–1990.) u svom je relativno dugom svjedočenju o jasenovačkom logoraškom iskustvu samo četiri do pet redaka posvetio razdoblju dok je radio kao grobar. Egon Berger, koji je na prilezaju s 1941. na 1942. radio kao grobar, tvrdI da se dnevno “pokapalo oko 200 do 300 žrtava (…) pokapalo se obično 5 do 10 ljudi zajedno. Nešto ljudi je bilo ubijeno maljem, a nešto se smrznulo (…) Mi grobari smo najprije iskopali jamu. Jame su bile 3-4 m². Bilo ih je i do 8 m². Dok smo mi kopali jame ustaše su ubijali žrtve vezane žicama.” Uočljivo je kako Berger nije želio previše govoriti o tome gdje se on nalazio u vrijeme ubijanja, je li to smio ili nije smio gledati i kako je pokapao žrtve.
Drveni malj koji je služio za likvidaciju zatočenika
No ni Berger ni Musafija nisu kopali velike, masovne grobnice, kakve su se kopale tijekom 1942., kada su u Gradinu stizale tisuće osuđenika i osuđenica na stravičnu smrt. Tada su kopani i veći grobovi. Prva sustavnija istraživanja o kojima postoje i izvještaji obavljena su 1964. Npr. u jednoj grobnici veličine 6 x 2,5 metara pronađeni su ostaci ukupno 197 osoba, od toga 123 žene, 51 djeteta, 13 muškaraca i 10 osoba kojima se spol nije mogao odrediti. U izvještaju se zaključuje, na temelju “ostatka tekstila i drugih pronađenih stvari”, da se radi “o seoskom življu”.
Arsa Aleksić svjedočio je u lipnju 1945. kako su grobnice kopane u travnju te godine, dakle dva mjeseca ranije, bile dimenzija 8 x 6 metara i 3 metra duboke. Fahrudin Ajanović, koji je u Gradini kao stolar uređivao kuće za ustaše, tvrdio je da mu je jedan iz grupe grobara s Gradine svjedočio da oni kopaju “grobnice 5-10 m duge i 2 m široke, 1,5-2 m duboke”, a onda da su mu Romi-grobari iz grupe D pričali kako kopaju rupe po 4 metra široke i duboke te duge 20-25 metara. To bi bile po svjedočenjima najveće masovne grobnice (ali su grobnice takvih dimenzija pronađene samo na današnjoj Orlovaji, jednom od devet grobnih polja). Šandor Musafija u već spomenutom svjedočenju govori kako smo “kopali jame prostrane kao soba veličine 5 x 4 m i tu se trpalo, odnosno slagalo po nekoliko stotina mrtvaca”.
Preživjeli grobar Rom Nikola Mitrović opisivao je 1952. kako im je bilo “naređeno da kopaju jame otprilike dugačke gotovo 10 metara, a široke polovinu od toga, dok su bile tako duboke da se stojeći čovjek iz njih uopće nije mogao vidjeti”. Drugi Rom koji je radio kao grobar, Štefan Nikolić, tvrdi da je sa svojom romskom grupom (ukupno 50 ljudi) kopao jame otprilike 10 x 10 metara, a onda bi ih drugi dan zatrpavali. U njima su pokapani Romi - muškarci, žene, djeca, otprilike njih 40-50. Sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća otkapana je grobnica u Gradini dimenzija 9 x 3 metra i to je jedina koja je u cijelosti istražena.
U izvještaju Zavoda za sudsku medicinu iz Zagreba tvrdi se da su u njoj bili posmrtni ostaci oko 150 žrtava, da su “jame najčešće kopane na površini od nekoliko desetaka četvornih metara i da su imale pravilne geometrijske konture”.
Izvor: Ivo Goldstein - Jasenovac
