Antifašistički vijesnik donosi vam prijepis zanimljivog članka pod nazivom "Kako smo štampali »Jamu«", izvorno objavljenog u časopisu Četvrti jul (br. 1041., 3.6.1682., str. 14), kojim želimo podsjetiti na zaboravljeni politički i umjetnički angažman svjetski poznatog zagrebačkog slikara.
Edo Murtić, kasnih 1970-ih, foto Arhiva Fondacije Murtić, izvor: http://www.oris.hr/hr/casopis/clanak/[193]murticevo-drugo-sunce,3260.html
Akademskog slikara Eda Murtića zatičemo u njegovom zagrebačkom ateljeu u Martićevoj ulici. Čitamo laskave ocjene kritike o njegovim posljednjim izložbama. No govoriti o slikarskom opusu Ede Murtića, akademskog slikara, predratnog skojevca i partizana, znači ujedno govoriti i o političkom angažmanu ovog osebujnog umjetnika.
Rođen je u Velikoj Pisanici kod Bjelovara 1921. godine, da bi mu nakon četiri godine Zagreb postao stalno mjesto boravka. Otac, radnik, na zidove trošnog stana na Trešnjevci slavlja slike Lenjina i Bakunjina. I tako počinje orijentacija mladog Murtića, koji počinje, pohađajući Obrtnu školu (Škola za primijenjenu umjetnost) u Zagrebu sve više pripadati naprednom radničkom pokretu. Logičan epilog tih opredjeljenja i orijentacija jeste Murtićev prijem u prvu zagrebačku skojevsku organizaciju 1936. godine. Bilo je to vreme intenzivne saradnje sa Radetom Vlkovim, sekretarom SKOJ-a za Hrvatsku, Slavkom Komarom, Daškom Čalićem, Božidarom Adžijom, Jurom Kaštelanom. Također surađuje sa Vladimirom Bakarićem na organiziranju studentskog pokreta, a druži se i surađuje i s Leom Matešom i Zlatkom Pricom.
.jpg)
Naslovnica Kaštelanove zbirke pjesma »Crveni konj«, Edo Murtić, 1940. Izvor: http://library.foi.hr
Razgovor je tekao, a kako bi drugačije, nego neusiljeno i jednostavno, o godinama, ljudima, događajima, o životu boja, linija, sjenki...
— Prvi put sam uhapšen, kaže Murtić, zbog učestvovanja u organiziranju antinjemačkih demonstracija, koje su bile upriličene kao protest zbog upada Njemačke u Čehoslovačku. U zatvoru za političke zatvorenike u Petrinjskoj ulici proveo sam oko dva mjeseca, a sam razlog mojeg puštanja iz zatvora je odista zanimljiv. Naime, radio sam na uređenju jugoslavenskog paviljona na Svjetskoj izložbi u Parizu i onda je odnekud iz Beograda došla naredba da se pustim iz zatvora da bi taj paviljon bio završen. U to vrijeme dosta sam radio i na scenografiji u omladinskom kazalištu, a to je, ustvari, bila naša organizacija koja je samo radila pod firmom omladinskog kazališta. Sjećam se drugovanja i suradnje s Jurom Kaštelanom. Godine 1940. radio sam likovnu opremu za njegovu prvu zbirku »Crveni konj«, koju je policija odmah po štampanju, u štampariji, zaplijenila, ali zahvaljujući nekim radnicima u štampariji, 50 primjeraka te zbirke — prvijenca našeg istaknutog pjesnika, je spašeno od policijske lomače.
— Negdje neposredno posije atentata na ustašku vojnicu u botaničkoj bašti u Zagrebu, 1941. godine, počela su masovna hapšenja svih sumnjivih. Tako su u toku samo jedne noći uspjeli uhapsiti preko dvije stotine naprednih studenata. Ja sam bio na oprezu. Jedne noći došli su i po mene. Bio sam u stanu kod roditelja na Zvijezdi. Iskočio sam kroz prozor i preko jednog plota nestao u obližnjem šumarku. Pobjegao sam u Beograd. Tamo sam ostao oko pola godine, ali sam ubrzo postao sumnjiv. Počela su zapitkivanja — kako ja to kao Hrvat dolazim u Beograd? I u Zagreb se vratim u proljeće 1942. godine. Primam zaduženje na organiziranju SKOJ-a i jedno vrijeme sam sekretar skojevske organizacije na Likovnoj akademiji i još nekoliko fakulteta. A onda je došlo do prisilne mobilizacije u domobrane. Strpali su nas u kamione i odvezli na stari zagrebački velesajam. Pošlo mi je za rukom da pobjegnem. Od tada sam u Zagrebu živio u najstrožoj ilegali sve do odlaska u partizane krajem 1943. godine. U partizanima sam prvo borac u Drugoj moslavačkoj brigadi, a onda pomoćnik mitraljesca. Prolazili smo na stotine kilometara, i između borbi radili smo na plakatima i držali govore po selima kroz koja smo prolazili.
Brošura “Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske”, 25.- 27. lipnja 1944., izdanje “Vjesnika” jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske. Izvor: Hrvatski povijesni muzej
— Onda je došao odlazak u ZAVNOH i Kongres kulturnih radnika Hrvatske. Bio je to svojevrsni fenomen jer se u okupiranoj Evropi, za vrijeme bjesomučnih borbi za goli život, uspjela skupiti velika ekipa stvaraoca. Ja sam u vrijeme priprema za Kongres radio dosta na plakatima i ilustracijama za »Vjesnik« i »Naprijed«, a onda je došlo do štampanja Goranove »Jame« u tehnici litografije; Zlatko Prica i ja radili smo ilustracije. Pokušali smo napraviti jednu litografsku prešu od komada tračnica, greda i jednog točka skinutog sa nekog bunara. Iz Zagreba smo uspjeli dobiti, preko naših kanala, i jadan litografski kamen. Poslije svakog odštampanog lista kamen smo morali iznova brusiti. Ja sam Goranov tekst pisao guščjim perom i to naopako, kao kad se gleda u ogledalu. Možete samo misliti kako je to bio mukotrpan posao. Kada je sve bilo gotovog cijelu nakladu smo prenijeli u jednu drugu kuću, a Prica i ja smo otišli za Glinu. Nijemci su tih dana bombardirali Topusko i već slijedeći dan jedna bomba je pogodila kuću gdje smo nas dvojica radili. Litografska preša je bila potpuno uništena, ali naša i Goranova »Jama« bila je na sigurnom. Kasnije su pojedini primjerci te »Jame« podijeljeni, između ostalog, i stranim vojnim misijama, tako da je svjetska javnost bila upoznata s činjenicom da Titovi partizani posebnu pažnju poklanjaju kulturi i umjetnosti. Jedan od tih primjeraka stigao je i do starog majstora Picassa koji nije krio oduševljenje, posebno, kada je poslije rata primio od našeg ambasadora u Francuskoj književnika Marka Ristića i francuski prijevod »Jame«.
Kulturno-umjetnički odjel ZAVNOH-a pri radu, 1944. godine. Izvor: Dokumentacijski centar antifašizma – Fototeka SABA RH / fototeka.sabh.hr
Naslovnica mape Jama; I. G. Kovačić; litografije Edo Murtić, Zlatko Prica; Izd. Kluba kulturnih radnika Hrvatske, 1944. Izvor: www.antiwarsongs.org
— Ja se ne bih složio s nekim teorijskim pretpostavkama kako je partizanska umjetnost, ili umjetnost u partizanima, nešto drugo, što se razlikuje od bita umjetnosti. Svaki autor nosi u sebi svoj identitet i u ratu i u miru. Nema nikakve razlike u tome. Postoje samo razlike u mogućnostima i prosedeima. Sasvim je sigurno da ja naša revolucija imala određenu, ali i izuzetnu napetost. Tu je sve bilo strašno koncentrirano i nabito. Posebno nabito nabojima koji su nagovještavali nešto novo. Tu, u tom vremenu, ono što se dešavalo u jednom danu, u nekim drugim vremenima i stranama dešavalo se mjesecima. Umjetnici su bili, naravno, u tim nabitim i koncentriranim situacijama, i te kako inspirirani u smislu da što više rade i za sobom što više ostave umjetničkih sadržaja kao posebne vrste dokumenta o tom neponovljivom vremenu. Recimo, »Guernica« je jedno veliko Picassovo djelo, djelo sa dogođenim likovnim, ali isto tako i političkim angažmanom. Djelo, kao jedno od najtežih optužbi fašizma. Međutim, jedno je sigurno — da nismo svjesni koliko može svoje vrijeme objasniti valjda nitko kao umjetnik. Na žalost, kad smo kod slikarstva, mi danas nemamo nijedne sveobuhvatne monografije o velikom broju likovnih stvaraoca u NOB-u. Italija, DDR i druge zemlja su izdali izvanredne knjige na temu umjetnosti otpora, dok mi sa tolikim brojem umjetnika revolucionara nismo izdali ništa zapaženo. Tu se mora nešto popraviti, jer je riječ o jednom grandioznom djelu, na koje svi možemo biti i te kako ponosni.
Grafički list iz mape Jama, I. G. Kovačić; litografije Edo Murtić, Zlatko Prica; Izd. Kluba kulturnih radnika Hrvatske, 1944. Izvor: slikepartizana.com
Cijelu poemu »Jama« možete pročitati ovdje: http://slikepartizana.com/jama-ivan-goran-kovacic/
Prijevod poeme na talijanski i engleski jezik: https://www.antiwarsongs.org/canzone.php?lang=it&id=49013
