Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA) reagirala je posljednji niz odvratnih izjava predsjednika Zorana Milanovića. Ova udruga koja se već niz godina bori za očivanje antifašističke baštine i tekovina narodnooslobodilačke borbe nabrojala je na jednom mjestu sve skandalozne poteze Predsjednika koji su kako su rekli "preblizu fašistoidnim idejama". Stoga prenosimo u cijelosti njihov izjavu:
Svakome tko se zalaže za antifašističke vrijednosti dosta je poteza aktualnog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića od početka mandata moglo donijeti olakšanje. Sjetimo se samo odlaska s proslave obljetnice Bljeska zbog majica s ustaškim obilježjima, ili stavova o komemoraciji na Blajburškom polju. Takvi postupci učinili su da u zaborav padnu i neki njegovi suprotni potezi iz prošlosti, primjerice ulagivanje šatorašima i primitivne izjave o "majki lekarki" Andreja Plenkovića. Zahvaljujući takvom zaboravu, Milanović je pobijedio na izborima, i to prvenstveno zahvaljujući glasovima ljevice i lijevog centra.
Što se onda dogodilo od "useljenja" na Pantovčak? Milanović se pretvorio u ikonu najtvrđe kategorije hrvatskih nacionalista. Pokazao se (mnogi bi rekli "potvrdio se") kao čovjek koji na svaku natruhu kritike odgovara verbalnim ispadima prepunim najprizemnijih uvreda, izmišljanja kvaziduhovitih nadimaka svakom oponentu, bili oni iz političkih, kulturnih, novinarskih ili nekih drugih redova. Pokazao se kao čovjek koji je u stanju izazvati skoro ustavnu krizu zbog umirovljenja zapovjednika paradne postrojbe dvojbene svrhovitosti. Koji puca rafalima o antihrvatstvu na svaki prigovor bilo kojeg pripadnika neke druge nacije. Koji u Bosni i Hercegovini izaziva međudržavni razdor stajući na stranu "vertikala" poput Milorada Dodika ili Dragana Čovića. Koji se u jeku pandemije stavlja na stranu antivakserskih (premda je sam cijepljen) i antiznanstvenih pokreta bilo da o smrtonosnoj bolesti govori kao o karijesu, ili da djetinjastim "ja to neću" krši zakone i propise zemlje koju nominalno vodi. Koji na komemoraciji u Jasenovcu govori o Srbima koji su tamo pobijeni jer su pružali otpor i razdvaja ustaške žrtve po etničkoj pripadnosti. Koji odlikuje zapovjednike postrojbi koje su počinile ratne zločine. Koji podržava bespravne graditelje i uzurpatore priobalnog prostora.
No, ono što Milanović govori posljednjih dana tjera nas na reakciju. Već negiranje haaške sudske presude o genocidu u Srebrenici, pa potpuno neukusna usporedba Vukovara i Srebrenice s licitiranjem brojem žrtava koji je po njemu "dovoljan" da nešto bude genocid bili su dostatni za pitanje "što se događa?". Nije samo uvrijedio žrtve, nego je izravno prekršio zakone zemlje na čijem je čelu, a koja se obvezala prihvaćati presude Haaškog tribunala. I sve to kao da radi samo da bi se svidio svom očito najvećem savezniku u BiH, Miloradu Dodiku.
I ni to nije bilo dovoljno, jer je došla eskapada o slučaju Zec. Na dan kad su mnoge napredne snage u zemlji - uključujući našu udrugu - na Sljemenu odale počast ubijenoj djevojčici Aleksandri Zec i njezinim roditeljima, predsjednik je nekontrolirano, onako kako to radi već mjesecima, ispalio da su preživjeli članovi dobili odštetu, pa "što bi još htjeli", međutim pokazalo se da je to laž. Bar se nadamo da je to rekao nekontrolirano, u ovakvom kontekstu to bi čak bila olakotna okolnost.
Zločin poput ovoga ne može se mjeriti novcem, nego treba inzistirati na kažnjavanju krivaca, zbog pravde, ali i zdravlja i obraza hrvatske nacije. Na isti način Milanovićevi novi saveznici s desnice taj zločin relativiziraju isticanjem broja hrvatske djece poginule u Domovinskom ratu. Svaka je od tih žrtava strašna, i ne smije biti zaboravljena, i svaku treba komemorirati, a takvo relativiziranje - kao i obično - može značiti samo opravdavanje.
Zbog svega ovoga Milanovićevo ponašanje na ovih nekoliko slučajeva ne možemo ocijeniti nikako drukčije nego kao skandalozno. Njegovo koketiranje sa stavovima koji su preblizu fašistoidnim idejama uvrštava ga među trenutno najproblematičnije igrače hrvatske političke scene i udaljava ga kilometrima od stavova dijela biračkog tijela koji mu je dao povjerenje u utrci protiv nacionalističkih kandidat(kinj)a.
Ako to radi samo zato što je osjetio tko mu treba za reizbor, onda se može govoriti o pragmatizmu koji nam se može sviđati ili ne. Ako je, pak, doista na liniji koju zastupa posljednjih mjeseci, problem je puno dublji, teži i po mnogo čemu nije iz domene politike. I s pravom izaziva strepnju svaki put kad se predsjednik nađe pred mikrofonima.