Svaka država umije
ratovati,
monopol nad silom na nekom
teritoriju definicija je države
o čemu nam je nekoć Max Weber
imao štošta za mudrovati,
hvali se i Hrvatska
što je pobijedila devedesetih
u krvavoj obrani,
a put prema neovisnosti su joj još ranije
otvorili partizani
porazom fašizma u smrtnoj mu rani,
rat dobiti
koliko je bilo i bit će pobjednika
čak se čini vrlo lako,
ali činiti dobro društvu
nakon ratne pobjede
nekima nakon prolijevanja krvi
baš i nije slatko,
pa tako i u Hrvatskoj
gdje propada zdravstvo
i poštenje a možda i najtragičnije od svega, obrazovanje,
zapošljavanje podobno nesposobnih
postalo je jedino dostupno
znanje,
za generacije užasno pogrešna
lekcija,
da je dovoljna dobra veza i pozicija
kod koje te pri provjeri kad zezneš
ne mora brinuti inspekcija,
no u povijesnim knjigama
gdje su u slavi ratne pobjede
najviše znani,
slabije se pamti što su za narode
slavne Juge dalje radili
partizani,
jer dok rat ne daje puno vremena za učenje i njegovom
posvećivanju,
nakon pobjede su se posvetili
ujedinjenim Jugoslavenima
njihovom opismenjavanju
i prosvjećivanju,
kako otjerivanje okupatora nije dovoljno
i da neznanje ne bi novoj državi imalo moć
narediti „zaštekaj!“,
pripremili su rješenje: analfabetski
tečaj,
za opismenjivanje ranije
deprivilegiranih klasa,
radnika i seljaka,
uvidjevši da bez narodnog prosvjećivanja neće
biti spasa,
da kulturna zaostalost ne bi sabotirala
društveno-politički
život,
i djeca ali i odrasli i stari
za sve je na usluzi bilo obrazovanje koje je krasila
organiziranost,
i za one na selu i one u gradu,
raznolikost analfabetskih i općeobrazovnih
tečajeva prilagođena
je bila rasporedima
kako ne bi smetale u redovnome radu,
stasale su knjižnice, čitaonice, radničke škole, prosvjetni domovi i
narodna sveučilišta,
s Peulićevim udžbenikom „Abecedarka“
učenje slova pomoću slika na kojima su riječi
olakšali su gradivo koje svaki učitelj i učiteljica lista,
učiteljski drugovi i drugarice koje je cijenilo
tadašnje politika i društvo,
pa su bili potaknuti na trud
i razmišljanje kako za narod
poboljšati svojeg obrazovnog
umijeća čuvstvo,
dok se dalje širilo znanje iz korijena
kojeg su partizani u svojim redovima
sijali još u ratnim zbivanjima,
s brojkama od 80 056 opismenjenih osoba
u godinama 1947./48.
dogodio se u Jugoslaviji vrhunac
prosvjećivanja,
naravno, nije bilo sve besprijekorno
i savršeno,
no ipak je bio poslijeratni razvoj
za hvalu, u usporedbi s onima
koji su ratnom pobjedom zaključili da je sve nakon toga
super, sjajno i završeno.
Inspiracije za pjesmu:
https://booksa.hr/u-fokusu/o-opismenjavanju-i-prosvjecivanju
https://booksa.hr/u-fokusu/o-opismenjavanju-i-prosvjecivanju-2
NARODNO PROSJEĆIVANJE
Nepismenost velikog broja stanovnika Jugoslavije bila je prvorazredni problem koji je KPJ nastojala riješiti najkasnije do kraja 1952. Pismenost je trebala postati dostupna svim slojevima društva i svim dobno-spolnim skupinama. Htjelo se modernizirati sve dijelove društva i gospodarstva. Modernizacija se provodila i širenjem pismenosti te je ona trebala postati jedan od temelja razvoja nove socijalističke Jugoslavije. Masovno opismenjavanje trebalo je pridonijeti velikoj preobrazbi Jugoslavije iz zaostale i agrarne zemlje u razvijenu, industrijaliziranu i urbaniziranu. Za ostvarivanje masovne pismenosti bilo je potrebno pokrenuti velike akcije opismenjavanja (tzv. kampanje narodnog prosvjećivanja) i u njima je sudjelovao velik broj stručnih i nestručnih poučavatelja koji su poučavali tisuće analfabeta slovima i brojevima.
Na teritorijima koji su tijekom Drugog svjetskog rata bili pod partizanskom kontrolom, od prvih ratnih operacija radilo se na pokretanju školskog sustava i raznih tečajeva za odrasle. U početku je bilo moguće osnovati samo analfabetske tečajeve gdje je osim temeljne pismenosti poučavana i nova socijalistička ideologija. Istaknuto je da se u ratu vrijeme ne smije gubiti na odmor, „to vrijeme treba iskoristiti za učenje pismenosti“ i kada se i zadnji nepismeni nauči slova, moći ćemo reći „da smo savladali jednu od osnovnih zapreka punog nacionalnog i socijalnog oslobođenja“. Oslobođenje i antifašizam bili su temelj i cilj odgoja i obrazovanja tijekom Drugog svjetskog rata.
Razvijala se pismenost, zdravlje i higijena, na vojno-političkim treninzima i kursevima općeg obrazovanja sve je podređeno ciljevima NOB-a i političkim temama, sve je očišćeno od idealističkih, religijskih i buržoaskih tema i tumačenja, prožeto utilitarnošću i propagandom kako bi jačala oslobodilačka borba i obnova zemlje.
Domišljatosti u organizaciji analfabetskih tečajeva tijekom i poslije rata nije nedostajalo. Tečajevi su se mogli održavati nekoliko dana, a već nakon toga dolazilo je do njihovog raspuštanja zbog ratne opasnosti. U školama nisu postojali uvjeti za normalno održavanje nastave, a isto je vrijedilo i za analfabetske tečajeve. Nastava se prilagođavala situaciji na terenu pa se borce i narod poučavalo u školama, kućama ili na otvorenom prostoru. Nedostajalo je svih materijala potrebnih za vođenje tečaja opismenjavanja, od olovki do početnica. Improvizacija s nastavnim materijalom bila je prisutna svugdje gdje se odvijalo poučavanje. Za pisanje se koristilo sve što je moglo ostaviti trag, kao na primjer drveni štapići, komadi cigle ili zrna kukuruza. Kao podloga za pisanje korištena su školska vrata, limovi, daščice, ploče od eternita (salonit), okrajci novina, lug (pepeo), daske posute brašnom, čak i papir iz arhiva, a u pustinjskom zbjegu El Shatt u početku se pisalo po pijesku i računalo kamenčićima. Učilo se i sa zidnih početnica, a ponekad je list Pionir bio zamjena za početnicu. Vrlo često u upotrebi je bila „partizanska literatura“ koju su činile razne brošure, proglasi, letci, bilteni, lokalni, kotarski i okružni listovi, glasila omladine, KPJ, AFŽ-a i pionira i sva ostala dostupna socijalistička štampa.
Partija je tijekom rata isticala da svaki partizanski borac na fronti i iza nje treba uz pušku imati dodatnu ratnu opremu za razliku od svojih neprijatelja, a to su papir i olovka ili knjiga (zbirka pripovijedaka ili pjesama).
Pred kraj rata u Dalmaciji je stanje pismenosti stanovništva bilo izrazito loše. Kotar Šibenik imao je 47% nepismenih i pred kraj rata uspjelo se pokrenuti osnivanje analfabetskih tečajeva. U veljači 1945. u gradu Šibeniku radila su četiri tečaja (tri za vojnike i jedan za žene), a u kotaru Šibenik radilo je sedam tečajeva sa 173 polaznika.
Završetkom rata i preuzimanjem vlasti u Jugoslaviji, KPJ je pokrenula rješavanje velikih prosvjetnih problema. Poslije oslobođenja je školovanje i opće prosvjećivanje postalo ne samo pravo, nego čak i dužnost svakog pojedinca. Narodno prosvjećivanje nije završavalo tečajevima, ono je bilo „osnovni, kategorički preduvjet da bi se moglo pristupiti što širem i općenitijem kulturnom uzdizanju“.
Izvor: Senjan Saša, Narodno prosvjećivanje u sjevernoj Hrvatskoj (1945. – 1952.)
