Da teorija o »dvama totalitarizmima« (naci-faštičkom i komunističkom), politički inaugurirana nizom rezolucija Vijeća Evrope u posljednja dva desetljeća, ne služi ničemu drugome osim rastakanju tekovina socijalne države i apriornom osporavanju lijeve alternative galopirajućem neoliberalizmu – to smo znali. Međutim, reakcije medija i takozvanih »javnih ličnosti« na ikonografiju prekjučerašnjeg prosvjeda protiv preimenovanja zagrebačkog Trga maršala Tita otkrile su nam da njezina primjena može biti i urnebesno smiješna. Jer kako nego smiješnim okarakterizirati prozivanje prosvjednikâ na skupu naslovljenom »Antifašizam je moj izbor« zbog zastava vodećih antifašističkih snaga Drugog svjetskog rata – Sovjetskog saveza i Crvene armije.
Službena "Zastava pobjede" nad fašizmom - zastava 150. streljačke divizije Crvene armije koju su sovjetski vojnici Aleksej Berest, Mihail Jegorov i Meliton Kantarija 1. maja 1945. godine u toku bitke za Berlin postavili na zgradi Rajhstaga.
Izvor: Wikimedija
Ono što nije smiješno neznanje je »čuvara javnog morala«, u svakom trenutku da na svaki kontraargument svojem izjednačavanju fašizma i antifašizma odgovore da je, eto, Staljin jednako zločinac kao i Hitler jer su »dijelili Poljsku« pa to onda još garniraju dokazano falsificiranom izjavom koja se pripisuje Winstonu Churchillu, da će se »fašisti sutrašnjice nazivati antifašistima«. Čak i da su Staljin i Sovjetski savez uistinu zlikovci Hitlerovog kalibra zbog sporazuma von Ribbentrop-Molotov – iako znamo da je to bio tek očajnički potez SSSR-a da izbjegne nacističku invaziju sa zapada u kontekstu dugogodišnje politike popuštanja zapadnih zemalja Hitleru – moramo se zapitati što ćemo sa zapadnim Saveznicima? U Španjolskom građanskom ratu – predigri Drugog svjetskog rata – Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD i Francuska nametnule su Španjolskoj Republici embargo, dočim ništa nisu učinile da bi spriječile Hitlera i Mussolinija u pomaganju Francovih snaga u opremi i ljudstvu, a mnoge državne kompanije ovih zemalja opskrbljivale su fašističke falange naftom i drugim sredstvima koja su hranila njihov ratni stroj. S druge strane, SSSR je bio jedina država koja je Republici došla u pomoć. Naravno, uz ovaj ratni sukob, ne smije se zaboraviti ni dodjela teritorija (Austrija, Čehoslovačka) Trećem Reichu »za zelenim stolom«, koju nisu izveli Marsovci, nego ista postava zapadnih sila pod pretpostavkom da će se Hitler zadovoljiti malim susjednim zemljama, odustati od orgijanja po Evropi i odigrati ulogu štita od komunizma, odnosno revolucionarnog vala s istoka.
Kao i danas, i tada je »demokratska« kapitalistička Evropa gledala fašizam kako ruši i guta sve pred sobom i nije mu se suprotstavila dok njezini teritoriji i njezine privilegije nisu došli u pitanje. Da nije bilo komunista, međunarodnog radničkog pokreta i Sovjetskog saveza u njegovoj zaleđini, pitanje je kako bi historija izgledala. I zemlja u kojoj živimo prije tog rata bila je zaostala seljačka zemlja ogromnih socijalnih razlika. Oni koji su na kapama nosili crvene petokrake i borili se pod barjakom koji krase srp i čekić izborili su joj gradove i puteve, elektroenergetsku mrežu i tvornice, primarnu zdravstvenu zaštitu, škole, vrtiće i knjižnice.
Zastava Prve dalmatinske proleterske narodno-oslobodilačke udarne brigade
Izvor: izlozba.sabh.hr
Srp i čekić još su davno prije okupacije i oslobođenja Jugoslavije predstavljali zajedničku borbu dvije najpotlačenije društvene grupe – radnika i seljaka. Upravo su te dvije grupe u punom nazivu vojne sile koja je u nepojmljivo požrtvovnoj borbi protiv nacističkih ideja istrebljenja, prema procjenama raznih historičara, izgubila između 8 i 9 milijuna boraca i borkinja. Ne radi se naravno o britanskoj, američkoj ili francuskoj vojsci, već o Crvenoj armiji radnika i seljaka. Upravo su radnici i seljaci bili najveći dio Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koja je bila glavna snaga u oslobođenju zemlje i njenoj revolucionarnoj preobrazbi. Kada govorimo o NOB-u, zapravo govorimo o najmasovnijoj revoluciji na europskom tlu nakon Oktobra 1917.
Dalmatinski partizani na Dinari, zima 1941.-1942., pod crvenim barjakom s petokrakom zvijezdom – simbolom borbe za slobodu.
Zato je danas potrebno uzvratiti na opanjkavanja medija za koje je antifašizam nespojiv sa simbolima onih koji su ga izmislili. Komentatori koji kritiziraju artikulaciju socijalističkih stavova u kontekstu otpora suvremenom fašistoidnom revizionizmu, gotovo su bez iznimke isti oni komentatori koji radnike/ce javnog sektora ponižavaju i nazivaju uhljebima, a u sferi javnih politika se zalažu za najsurovije protržišne prakse, minimaliziranje uloge države i beskrupuloznu privatizaciju svega. Ispravnije bi se, stoga, bilo zapitati što na antifašističkom skupu rade najtvrdokorniji liberali, spremni kao papagaji ponovljati teze o dva totalitarizma i druge antikomunističke i antiradničke stereotipe koje su tako voljno preuzeli iz rječnika najcrnije desnice.
Zato kada kažemo da je antifašizam naš izbor ne preispitujemo taktičke odluke u ratu od prije sedamdeset i više godina, već u taj izbor neizbježno uključujemo zalaganje za jednakost i pravdu, društveno vlasništvo i demokraciju.
