21.09.1943
Sve jači angažman Kalničkog partizanskog odreda u napadima na neprijateljska uporišta uvjetovao je izgradnju prvog bolničkog stacionara u šumi Borik kod zaseoka Stupe. Ta je bolnica nosila ime „V. bataljun Kalničkog partizanskog odreda“, no uporaba imena lokaliteta je češća od službenog naziva tako da se u potpunosti udomaćio naziv „Bolnica Stupe“. Šuma je tada bila stara oko dvadesetak godina. Stupe su radile od svibnja 1943. godine. Bolnica je bila poljskog tipa. Svi su objekti izgrađeni kao nadstrešnice od debelih grana i kolaca koji su bili prekriveni platnom, odnosno šatorskim krilima. Povrh toga se, radi kamuflaže, stavljalo granje koje se mijenjalo svakih nekoliko dana. Ležajevi za ranjenike su bili izrađeni od kolja i pruća, malo odignuti od zemlje te nastrti lišćem i granjem. Najveći prostor je zauzimao šator u kojem je bio kirurški odjel. Malo dalje je bio prostor za previjanje i obradu težih ranjenika. Na rašlje su bila postavljena bolnička nosila, pored njih klupa za sterilizator, instrumente i povojni materijal. Oko trideset metara podalje, preko uvale, nalazio se zarazni odjel sa šatorom u kojem su boravili tifusari. Poviše svih ovih objekata nalazila s bolnička kuhinja, šatori za smještaj straže, bolničarki, zapovjednog i pomoćnog osoblja. U jaruzi ispod bolnice bilo je nekoliko bunkera – zemunica u koje bi se, u slučaju opasnosti, na brzinu smjestili nepokretni ranjenici.
U Varaždinu se tada nalazilo 24 liječnika, među njima bila je dr. Jelka Vesenjak na stručnom osposobljavanju u varaždinskoj bolnici.
Po osnivanju prve bolnice, ukazala se i potreba stalnog liječničkog kadra pa ja po odluci Partije definitivno napuštam varaždinsku bolnicu i odlazim na Kalnik u „V. bataljun“. Kada sam preuzela bolnicu, bilo je u njoj smješteno 45 boraca, što ranjenika, što bolesnika. Broj se brzo povećao, pogotovo nakon borbi za Lepoglavu (srpanj 1943.). Najveći broj pacijenata bio je 96, plus osoblje – ukupno 114 osoba u bolnici. Bile su točno određene funkcije: upravnik – liječnik, komesar, bolničari s šefom bolničara, intendant, ekonom, stražari. Bolnica je bila daleko u šumi, dakle konspirativna, što znači da osim komandnog kadra nitko za nju nije smio znati. Sami ranjenici, kao i hrana, dovažani su oko 1 km ispred bolnice, otuda su dalje bili nošeni da bi se što manje poznao trag. Taj dovoz izvršio bi se uvijek u noći, između 24 i 2 sata da ne bi tko slijedio, a da ne bi i sami ranjenici, ukoliko bi kad kasnije bili zarobljeni od neprijatelja, znali pronaći mjesto. Osim komandnog kadra Odreda i članova komiteta, rijetki su imali pristup u Bolnicu, a to su bili dva nosača mlijeka i po koji kurir. Znali smo živjeti u šumi po mjesec-dva da se nismo sastali s ljudima, osim ukoliko su dolazile službene posjete.
Dr. Jelka Vesenjak
Život na takvom mjestu iziskivao je i veliki napor te disciplinu i ranjenika i osoblja. Sve se moralo odvijati po strogom dnevnom redu: ustajanje u 5 sati, higijena, doručak, spremanje, liječnička vizita i prematanje, ručak, odmor, kulturno-prosvjetni rad sa sastancima, večera i spavanje. Kretanje je bilo strogo ograničeno, nitko se nije smio udaljiti sto metara više od Bolnice, strogo zabranjeno je bilo pjevanje ili glasni razgovor. Jelo se kuhalo prema utvrđenom jelovniku. Posebno veselje ranjenicima bilo je kada su do Bolnice stigla kakva zaplijenjena kola iz grada s robom poput naranči, limuna, bombona, čokolade, namirnica koje su onda bile rijetkost i u većim gradovima. U Bolnici nikad nije bilo dosadno, postojala je manja knjižnica koja je služila za pripremu tečaja o političkim pitanjima. Za bolničarke su se stalno održavali i tečajevi s natjecanjima.
Bolnicu je osiguravao Kalnički odred no partizani su često bili raspoređeni na borbenim zadacima pa nije bio u blizini same Bolnice. Postojala su tri stražarska mjesta: dva s gornje strane prema putu i jedno s donje strane. Na straži se izmjenjivalo 10 boraca koji su bili nesposobni za pokrete ili oporavljeni bolesnici. Puške su bile jedino naoružanje. U ljeto 1943. (27. srpnja) na Kalnik dolazi štab II. operativne zone koji je naredio povećanje brige za osiguranjem Bolnice. „ ... Iako je Bolnica radila pod vrlo teškim uvjetima, medicinski gledano imali smo puno uspjeha. Rane koje bi se liječile inače dva i više mjeseci, kod nas su u šumi zarašćivale za pet tjedana. Mogli smo davati našim ranjenicima sve – od priprostih lijekova do švicarskih specijaliteta, sve smo dobivali. Vršile su se operacije, sami smo stvorili naprave za infuzije, sterilizaciju, bačvu za dezinfekciju.“
Jelka Jurin - Strmečki, bolničarka
Već u toku rada te prve konspirativne bolnice na Kalniku, stekao se dojam da je potrebno izgraditi veću, bolje opremljenu i sigurniju bolnicu. Bolnica Stupe bi teško funkcionirala u zimskim uvjetima rada, a i spremala se velika ofenziva na širem podravskom području što je iziskivalo osiguranje dodatnih kapaciteta bolnice. Stoga je u kolovozu 1943. godine započela izgradnja nove bolnice, u šumi Gabrinovec, oko dva kilometara zračne linije prema sjeveroistoku. Datum pada Bolnice Stupe bio je 21. rujna. Tragedija koja je zadesila Stupe tog dana nije se mogla predvidjeti, iako je dr. Vesenjak tvrdila drukčije:
„... U to je vrijeme harao pjegavac. I sama sam oboljela od te bolesti. Bulaznila sam, imala visoku temperaturu, smršavila sam dvadeset kilograma. 21. rujna naš mir je poremećen naoko nebitnim događajem. Toga jutra nije nam stigao mljekar iz Vojakovečkog Osijeka. Premda sam se toga jutra probudila s temperaturom od 39 stupnjeva jer sam oboljela od pjegavca, predosjećala sam što se moglo dogoditi i poslala dva stražara u patrolu u selo. Još rano u zoru stražari mi rekoše da se nešto sumnjivo kreće šumom. Od njih se prijepodne vratio samo jedan sa viješću da su u šumi naišli na ustaše i da se onaj drugi uspio probiti u pravcu Vojakovečkog Osijeka, a on vratiti u Bolnicu. Na ovu vijest komandant straže Stanko Čupavica vrši odvajanje stražara i izvodi se stroga tišina. Iako pod dojmom ozbiljnosti situacije, panike nije bilo. Ipak, Bolnica je bila otkrivena! Oko 14,30 stražar kod potoka je opalio metak i dotrčao do mene. Tko je mogao hodati – pobjegao je. Malobrojno i nedovoljno osiguranje i osoblje Bolnice nije ni uz najveće napore moglo za tako kratko vrijeme, svega par minuta, izbaviti sve ranjenike. Mene su uhvatila dva bolničara i odvukla me dalje u šumu. Pucalo se sa svih strana. Jedna je kugla blizu nas pogodila bolničarku Mariju, a jedan je stražar poginuo. Ustaše su nadrli u bolnicu, palili šatore, a 14 najtežih nepokretnih ranjenika postale su žrtve njihova surova iživljavanja. Sve nepokretne su poubijali. Saznala sam da su uhvatili bolničarku Mariju, silovali je i ubili...“
Ustašama je zapovijedao bojnik Krunoslav Devčić. U njihovom izvještaju spominje se napad na partizansku bolnicu u kojoj je ubijeno oko 20 partizana i 3 ženske pod šatorima. Operativni izvještaj Štaba II. operativne zone krivim je smatrao lokalne partizanske jedinice koje nisu dale potrebno osiguranje. Kasnijom analizom utvrđeno je da je konspirativna bolnica bila otkrivena izdajom jednog učitelja, odnosno dvoje seljaka iz sela Kamešnica koji su sproveli ustaške jedinice mimo svih stražarskih mjesta tako da kad su došli do lokacije bolnice, već je bilo kasno za evakuaciju najtežih ranjenika. Bolnička straža zauzela je položaj ispod kirurškog odjeljenja kako bi zadržala nalet ustaške jedinice i tako omogućila povlačenje ranjenika i osoblja bolnice. U bolnici su ostali samo potpuno nepokretni ranjenici u kirurškom odjeljenju. Ustaške jedinice nadirale su u dvije grupe. Prvu grupu uspjela je straža zadržati 10 do 15 minuta, ali joj dalje nije mogla odolijevati. U borbi je tom prilikom poginuo stražar Ivan Šprem, otac šestero djece. Bolnička se straža nato povukla, a prva je grupa ustaša počela na najzvjerskiji način klati preostale ranjenike i paliti ležajeve.
Gotovo osamdeset ljudi, ranjenika i osoblja dva je dana tumaralo šumom, u strahu pred ustašama koje bi ih mogli progoniti.
Iste je noći jedan bataljun došao do mjesta tragedije. Ustaša više nije bilo. Prizor koji su zatekli bio je jezovit: iz ostataka spaljenih šatora virili su masakrirani ostaci poklanih ranjenika - izmrcvarena tijela, iskopane oči, odsječeni udovi. Borci bataljuna pokupili su tijela i pokopali ih u zajedničku grobnicu. Uto se čuo slabi glas jedinog preživjelog ranjenika. On je za vrijeme borbe raskopao ležaj ispod sebe i zatrpao se lišćem. Kad su ustaše klali njegovog druga, on je bio ispod njih i krv mu je tekla po glavi. Spašeni se nije usudio ostati na istom mjestu, već je otpuzao do obližnjeg jarka sa smećem i prljavim zavojima te se zakopao u to.
Spomen obilježje nekadašnjoj Konspirativnoj partizanskoj bolnici Stupe izgrađeno je nedugo poslije završetka drugog svjetskog rata. Dana 4. srpnja 1981. za Dan Borca otvoren o je onda preuređeno i obnovljeno spomen obilježje, koje je zadnjih godinama devastirano i više puta djelomično obnavljano.
Autor: Milivoj Dretar
