18.09.1944
Brač je oslobođen nakon zajedničke ofenzive NOVJ i Saveznika koja je trajala od 12. do 17. rujna 1944. godine. Nijemci su teško utvrdili mjesto Sumartin sa okolicom na istočnoj obali Brača, s namjerom da ga odlučno brane. Ovo mjesto bilo im je jako važno zbog kontrole plovidbe Bračkim kanalom između Brača i dalmatinske obale.
Ofenziva 8. korpusa za oslobođenje Dalmacije počela je s Visa tijekom noći 11/12. rujna 1944., kada je prema Braču krenula 12. dalmatinska brigada (komandant major Borko Arsenić, komesar major Fabjan Trgo) 26. divizije. Krajem kolovoza 1944. maršal Tito je, zapovijedajući izravno sa 26. divizijom, naredio da se oslobodi Brač, onda i drugi srednjodalmatinski otoci i time presječe promet njemačkih postrojbi i ratnih brodova iz južnog za sjeverni Jadran. Na Braču se nalazila glavnina 738. puka 118. lovačke divizije, ojačan dijelovima 668. artiljerijskog puka iste divizije i dijelovima 628. mornaričkog artiljerijskog diviziona. Prvog rujna štab 26. divizije (komandant potpukovnik Božo Božović, komesar potpukovnik Dušan Korač) izdao je
zapovijed za oslobođenje Brača i Šolte. Međutim, istog dana štab 2. oklopne armije zapovjedio je štabu 5. SS i 15. brdskog korpusa da pripreme snage za evakuaciju otoka Brača, Šolte, Hvara i Korčule za ojačanje snaga na obali i u zaleđu. Prema zapovijedi štaba 26. divizije Brač i Šoltu imale su osloboditi 1. i 12. dalmatinska brigada, ojačani topovima i tenkovima.
Brodovima IV pomorskog-obalskog sektora postrojbe 12. dalmatinske brigade iskrcale su se na Brač u uvali Milna i Bobovišće u namjeri da prvo napadnu njemačke postrojbe na Vidovoj gori, a onda u Supetru i Sumartinu. Međutim, Nijemci su noću 10/11. rujna napustili Vidovu goru i Nerežišće i postavili obranu kod Supetra snagama 3. bataljuna 738. puka 118. divizije. Napad je tijekom dana 12. rujna izveo 2, 3. i 4. bataljun 12. brigade i navečer su upali u Supetar. Nijemci su se tijekom noći 12/13. rujna povukli iz Supetra za Split. Prvi bataljun 12. brigade bio je orijentiran prema Sumartinu gdje se nalazio 2. bataljun 738. puka 118. divizije, podržan topništvom, ukupno oko 700 vojnika.
Nijemci su teško utvrdili mjesto Sumartin sa okolicom na istočnoj obali Brača, s namjerom da ga odlučno brane. Ovo mjesto bilo im je jako važno zbog kontrole plovidbe Bračkim kanalom između Brača i dalmatinske obale. Kako je Sumartin bio utvrđen najbolje se vidi iz izjave, na saslušanju, jednog zarobljenog inžinjera koji je izvodio radove na utvrđivanju. On je pored ostalog rekao:
»Mi smo radili bunkere i tunele u živom kamenu. Ni jedan rad na utvrđivanju nije nam zadao toliko posla kao ovaj. Računali smo da je neosvojiv. Na relativno malom prostoru postavili smo preko 7000 protu pješadijskih i protu tenkovskih mina, veliku količinu žičanih prepreka sa nekoliko redi kolja, sve smo to branili mitraljezima iz bunkera. Za čiju smo izradu mjesecima koristili kompresore i bušili živi kamen.«
Na Brač se, osim dijelova 26. dalmatinske divizije, iskrcao i britanski 43. odred komandosa, kao i znatne artiljerijske snage. Komandosi nisu bili uvođeni u borbu, a saveznička artiljerija pružala je neposrednu podršku jedinicama 26. divizije u borbama.
Dok je 12. brigada oslobađala Supetar, na obali Visa postrojila se 1. dalmatinska brigada i proslavljala svoju drugu godišnjicu osnivanja. Smotru brigade izvršio je Vrhovni komandant NOVJ maršal Josip Broz Tito. Tada je održao poznati govor kojeg je završio riječima: «Mi tuđe nećemo, no svoje ne damo!» Maršal Tito, dajući 1. dalmatinskoj brigadi Orden narodnog oslobođenja, uz ostalo, je i ovo rekao: «..Svojom borbom 1. dalmatinska je ne samo osvijetlila lice slobodarskog naroda Dalmacije nego je bila pionir oslobodilačke borbe Hrvatske, jer su se baš sinovi Dalmacije prvi digli u Hrvatskoj i prva je Dalmacija dala svoje najbolje sinove na oltar domovine... »
Poslije smotre na viškoj obali 1, 2, 3. i 4. bataljun 1. dalmatinske brigade, također brodovima IV POS, prebačeni su na Brač, a 5. talijanski bataljun na Hvar. Zadatak 1. dalmatinske je bio da na Braču, zajedno sa 1. bataljunom 12. brigade oslobodi Sumartin, kojeg su jako utvrdile njemačke postrojbe, a podržavala ih je i artiljerija od Brela i Makarske. Napad je izveden, poslije zrakoplovne i topničke pripreme, na večer 14. rujna. Kako je neprijatelj pružio žestok otpor, a i slabo je bilo sinkronizirano zajedničko djelovanje pješaštva, topništva i zrakoplovstva, prvi napad nije uspio. Novi napad je izveden 15. rujna, istog dana kada je štab 15. brdskog korpusa zapovjedio posadi u Sumartinu da se ne povlači kao oni u Supetru i poslana im je jedna četa ojačanja. Uvečer 15. rujna izvodi se novi napad na Sumartin, ali ni taj nije uspio. Treći napad, poslije bolje pripreme, izveden je danju 17. rujna poslije vrlo jake zračne i topničke vatre. Napad je podržala i jedna britanska baterija. Nijemci i dalje pružaju veliki otpor, ali se na noć pripremaju za izvlačenje preko Povija gdje su im poslani brodovi. Čim su njemački vojnici napustili utvrde Sumartina i krenuli prema Povlju bili su napadnuti na otvorenom i poraženi. Zarobljena su 583 njemačka vojnika, a poginulo 105. Neki su Nijemci plivajući s rta Sumartina prešli Brački kanal, baš u vrijeme kada su saveznici potopili njemačko brodovlje koje je krenulo za Povija. Ovim su 17. rujna Sumartin i Brač oslobođeni. Maršal Tito je pohvalio osloboditelje Brača, a 1. dalmatinsku brigadu proglasio «proleterskom». Nijemcima je držanje Brača bilo od bitnog značaja, jer je omogućavalo nesmetanu plovidbu Bračkim kanalom. Zbog toga je Komanda za jugoistok nakon pada Brača, 18. rujna, zahtijevala izjašnjenje štaba Druge oklopne armije „Zašto je bez naređenja evakuiran otok Brač?".
Gubici 1. dalmatinske brigade i 1. bataljona 12. brigade su iznosili: 53 poginula i 197 ranjenih. Među poginulim bio je i komandant 1. bataljona 12. brigade Marko Đapić. Tijekom borbi za Brač 14. rujna poginuo je i Franjo Kluz, komandant Prve eskadrile NOVJ-a.
U spomen na dan oslobođenja otoka Brača, nedaleko od završne velike bitke u mjestu Selci, je osnovana škola "18. rujna". U predvorju škole je 1982. izgrađen i spomenik palim borcima Narodno oslobodilačke borbe, u kojoj je izgubilo život više od 700 stanovnika ovog otoka.
Izvori:
Nikola Anić, POVIJEST OSMOG DALMATINSKOG KORPUSA NARODNOOSLOBODILAČKE VOJSKE HRVATSKE
Mirko Novović, Stevan Petković: PRVA DALMATINSKA PROLETERSKA BRIGADA
