Rođen Rade Končar

Rođen je 6. kolovoza 1911. godine u seljačkoj, nekad ličkoj graničarskoj porodici Štake i Gece Končara, u Končarevom Kraju, Korenica, Hrvatska. Osnovnu školu je završio 1922. u susjednom selu Babin Potok. Poslje toga je, u organizaciji "Privrednika", učio bravarski zanat u Leskovcu, gdje je — kao što stoji u njegovom svjedočanstvu — bio ubrajan "među najodličnije" i u radionici Kukara i Jovića, i u večernjoj šegrtskoj školi. Majstorski ispit je položio 1925. godine. Kao kalfa (zanatlijski pomoćnik) , u Leskovcu je radio do 23. srpnja 1926. godine, kad prelazi u Beograd, gdje je — poslije nekoliko mjeseci — dobio posao u Direkciji tramvaja i osvjetljenja grada Beograda. Zbog smanjenja broja zaposlenih, 23. siječnja 1931. godine je dobio otkaz, jer se, kao radnički povjerenik, suviše isticao u borbi za radnička prava. U međuvremenu je završio Višu zanatsku majstorsku školu, i bio jedan od najaktivnijih sportaša u radničkom sportskom društvu "Električna centrala". Na intervenciju radnika, Direkcija je ponovo zaposlila mladog majstora, u ožujku 1931. godine. Naredne godine je pozvan na odsluženje vojnog roka. Od početka srpnja 1932. godine vojni rok služi u 22. sarajevskom artiljerijskom puku.. Već krajem kolovoza je otpušten iz vojske, zbog bolesti. Ponovo je u Beogradu, i ponovo — poslije dvomjesečnog čekanja — radi u beogradskoj Elektrocentrali, tada već organizirani član SKOJ-a i pročelnik skojevske ćelije, koju je, krajem 1932. godine, osnovao u Elektrocentrali. U proljeće 1933. godine, kad je osnovana podružnica metalaca URS-a u Elektrocentrali, izabran je za sekretara podružnice. Nešto kasnije, u julu 1933. godine, kad je Blagoje Parović reorganizirao beogradsku partijsku organizaciju, u članstvo KPJ je primljen i Rade Končar. Deset mjeseci kasnije, kad je drugi put pozvan na odsluženje vojnog roka, u beogradskoj partijskoj organizaciji je došlo do provale. Policija je tada otkrila i ilegalno revolucionarno djelovanje Rada Končara, kojeg je patrola Drinskog žandarmerijskog puka dovela, vezanog, u Beograd 10. kolovoza 1934. godine. Na saslušanju, mučen u Glavnjači, bio je jedini od dvadesetak uhapšenih koji ništa nije priznao. Suđeno mu je s još dvadeset i osam komunista, u prosincu 1934. godine. U presudi, izrečenoj 20. prosinca, Sud je utvrdio da je "pri odmjeri kazne kao olakšano uvaženo kod svih, osim Končara Rade, priznanje, odnosno djelomično priznanje". Osuđen je na jednogodišnju robiju. Iz sremsko-mitrovičkog zatvora otpušten je 8. kolovoza 1935. godine.

Po direktivi partijskog rukovodstva, otpušteni robijaš Rade Končar je trebalo da radi u Zagrebu, kamo stiže — poslije kratkog boravka u rodnom kraju — krajem rujna 1935. godine. Uključio se u ilegalnu partijsku aktivnost, djelujući ponajviše u bravarskoj sekciji zagrebačke podružnice URS i u radničkom sportskom društvu "Metalac", a zaposlenje je dobio tek 23. siječnja 1936, kod bravara Diminića, a od 12. ožujka 1936. u "Jugoslavenskom Siemens d.d". U "Siemensu" je Končar, već u aprilu, osnovao prvu partijsku ćeliju, a u srpnju organizirao prvi uspeli štrajk.

U Zagrebu je bio sindikalni i partijski rukovodilac. Bio je jedan od najautoritativnijih sindikalnih organizatora, vođa tarifnih i štrajkaških akcija. Poslije velikog štrajka zagrebačkih bravara, u kolovozu 1936. godine, izabran je za člana Mjesnog komiteta Partije. Kratko poslije toga dolazi do velike provale u zagrebačkoj partijskoj organizaciji. Končar je uhapšen 16. prosinca 1936. godine. Kao i u beogradskoj provali 1934. godine, tako i u zagrebačkoj provali svi govore sve — dok u zatvor nije dospio i Končar. On je jedini šutnjom odgovarao na sva pitanja. U svim zapisnicima, na sve optužbe, uvijek samo jedan odgovor: "Nije istina da sam sa spomenutim licima bilo kakve veze imao, niti ih uopće poznajem!".

Grupi optuženih, među kojima je i Končar, suđeno je, poslije višemjesečnog mučenja, pred Sudom za zaštitu države, krajem rujna 1937. godine. Zahvaljujući Končarevom držanju u istrazi, svi optuženi su porekli izjave pred policijom i na Sudu se držali kao Končar. Svi su oslobođeni.

Vrativši se u Zagreb, ponovo radi u ,,Siemensu", ponovo je u Mjesnom komitetu Partije i u rukovodstvu sindikata metalaca ("savezni povjerenik"). Posebno je značajnu ulogu imao na IX kongresu Saveza metalskih radnika Jugoslavije, u travnju 1938. godine kada je pod njegovim utjecajem prihvaćena lijeva orijentacija u SMRJ.

Godine 1938, Končar je treći put pozvan na odsluženje vojnog roka. Prije odlaska u vojsku, pripremio je organizaciju velikog štrajka u kojem će, kad Rade već bude u uniformi, sudjelovati svi "Siemensovi" radnici. U vojsci je Rade Končar od početka kolovoza 1938. godine do jeseni 1939. godine. U međuvremenu je, u vrijeme odsustva, sudjelovao u radu savjetovanja na Tacenu, pod Šmartnom gorom, kad je odlučeno da se reorganizira partijsko rukovodstvo u Hrvatskoj i da u KPH — umjesto suspendiranog CK — vodeću ulogu preuzmu Rade Končar, Mirko Bukovec i Marjan Krajačić.

Početkom 1940. godine, Rade Končar prelazi u ilegalnost. U ožujku te godine organizirao je partijsko savjetovanje KPH, kad je formirano i novo rukovodstvo KP Hrvatske. U tom rukovodstvu Rade je prvi čovjek. Organizirao je i Prvu konferenciju KPH kolovoza 1940. godine, kad je izabran za političkog sekretara CK KPH. Bio je jedan od Titovih najbližih suradnika u pripremama Pete zemaljske konferencije KPH. U ljeto 1940. godine kooptiran je, i na Petoj zemaljskoj ponovo izabran, za člana Politbiroa CK KPJ.

Od siječnja do 8. travnja 1941. godine, po odluci Politbiroa CK KPJ, rukovodi Pokrajinskim komitetom KPJ za Srbiju. U Zagreb se vraća 8. travnja, da bi već 13. travnja — po zadatku druga Tita — pisao i štampao proglas CK KPH: 

Ne priznajući kapitulaciju, CK KPH poziva "radnike i seljake, povezane i udružene u čvrsti borbeni savez", da odmah idu u borbu, i da tom borbom "pod vodstvom Komunističke partije" trebaju ostvariti novo društveno uređenje".

Sudjelovao je u radu svih zagrebačkih sjednica CK KPJ, i odluke tih sjednica prenosio na rukovodstvo KPH. Sudjelovao je na Majskom savjetovanju. Bio je ključna ličnost Partije u organiziranju ustanka naroda Hrvatske.

U lipnju, srpnju i kolovozu obišao je gotovo sve krajeve Hrvatske, organizirajući operativna partijska rukovodstva, koja su, zapravo, bili štabovi narodnooslobodilačkog ustanka.

Bio je neposredni organizator i rukovodilac udarnih grupa, koje su izvodile diverzije u Zagrebu.

Bio je jedan od sudionika historijskog savjetovanja u Stolicama, 26. i 27. septembra 1941. godine.

Od početka listopada djeluje iz Splita, gdje je, poslje više organiziranih bombaških akcija, bio uhapšen 17. studenog. Svi pokušaji da ga drugovi izvuku iz zatvora bili su uzaludni. Talijanskoj policiji je pošto za rukom da u uhapšenom "Reiću" otkriju Radu Končara, za kojeg je, u njihovim policijskim dokumentima preuzetim iz jugoslovenske kraljevske policije, pisalo da je "agitator i najsposobniji komunist, sposoban da vodi i organizira svaki revolucionarni pokret", da je "član komunističkog centralnog rukovodstva, vođa i jugoslovenskog, i posebno hrvatskog komunističkog pokreta", da je "organizator atentata i sabotaža, veoma vest voditelj masa", a pri tome "najinteligentniji, najlukaviji i najbistriji komunist Jugoslavije, koji je i pored višekratnih hapšenja redovno uspijevao pobjeći policiji".

Končar je iz splitskog zatvora odveden u Šibenik, i tu je osuđen na smrt. Ni u istražnom zatvoru, ni na suđenju, nije rekao ni reci. A kada su ga poslje presude upitali hoće li da traži pomilovanje, rekao je: "Niti bih ga ja dao vama, niti ga od vas tražim". Strijeljan je s grupom dalmatinskih komunista, 22. svibnja 1942. godine. CK KPH je, nekoliko dana poslje toga, pisao Centralnom komitetu KPJ: "Junačka smrt druga Brke teško nas je pogodila. Prilikom strijeljanja, i on i ostali osuđeni junački su se držali. Pali su pjevajući Internacionalu".

U "Proleteru" za lipanj-srpanj-kolovoz 1942. godine, kad je CK KPJ objavio ukaz o deset prvih narodnih heroja, na prvom mjestu je ime Rade Končara:

"Na prijedlog CK KPH i Glavnog štaba NOP i DV za Hrvatsku, dodjeljuje se naziv narodnog heroja Radu Končaru, sekretaru KPH i organizatoru partizanskih odreda u Hrvatskoj i Dalmaciji..."