29.08.1942
Jačanjem partizanskog pokreta na Biokovu kroz bataljon „Josip Jurčević“ polovicom 1942. godine te približavanjem 1. proleterske brigade ovom području nakon osvajanja Livna 7. kolovoza 1942., stvarali su se uvjeti za spajanje partizanskog prostora u Bosni s onim u Dalmaciji, sve do mora. Svjesno te opasnosti, talijansko zapovjedništvo uočava potrebu izvođenja šire vojne operacije oko Biokova, u Imotskoj krajini i posljedično okruženje i uništenje bataljona „Josip Jurčević“ na biokovskim vrhovima. Talijanska vojska izvela je kroz ljeto 1942. dvije manje ofenzive protiv biokovskih partizana, ali obje sa vrlo malo uspjeha. Međutim, ambiciozno zamišljena operacija „Albia“ je stvari trebala značajno promijeniti u talijansku korist.
Zapovjednik 2. talijanske armije general Mario Roatta naređuje 8. kolovoza svom podređenom generalu Renzu Dalmazzu, zapovjedniku 6. korpusa, da u što kraćem roku izradi plan operacije imajući u vidu da je „neophodno potrebno očistiti od ustaničkih formacija četverokut Baška Voda – Ploče – Vrgorac – Zagvozd“. Uz sudjelovanje 18. i 6. armijskog korpusa, Roatta je izvijestio Dalmazza da tijekom operacije može računati i na pomoć zrakoplovstva i mornarice. Svega šest dana kasnije, 14. kolovoza general Dalmazzo predstavlja plan operacije „Albia“ i naređuje njezino pokretanje u narednim danima. Prema njemu, diviziji „Messina“ (6. korpus) je naređeno da od partizana očisti područje unutar linija Vrgorac-Metković-Ploče-Zaostrog, dok je divizija „Bergamo“ (18. korpus) dobila zadatak uništiti partizane Biokova. Cilj je da do 27. kolovoza divizija „Bergamo“ napreduje na istok do linije Kozica-Drašnice, a divizija „Bergamo“ na zapad do linije Kokorići-Zaostrog. Bilo je zamišljeno da se na području unutar tih linija partizanske snage uhvate u kliješta. Kada se to dogodi, biti će stvoreni uvjeti za pokretanje završne faze operacije „Albia“ u kojemu će okruženi partizani biti uništeni.
Za operaciju je bilo predviđeno 12 pješadijskih bataljona i tri artiljerijska diviziona iz divizija „Bergamo“ i „Messina“, zatim ratno zrakoplovstvo iz baze Mostar i ratna mornarica iz Hvarskog kanala. Kao pomoćne snage trebale su biti iskorištene seoske ustaške milicije iz Imotske i Vrgorske krajine te odred Antikomunističke dobrovoljačke milicije (MVAC) – četnici, iz Stolca i Nevesinja. Sve ukupno više od 10 tisuća vojnika. Nasuprot njih stajalo je oko 720 pripadnika partizanskog bataljona „Josip Jurčević“.
Pred i na samom početku operacije „Albia“ talijanska vojska djeluje u zapadnim dijelovima Imotske krajine želeći usjeći snažan klin kojim će definitivno odvojiti biokovske partizane od 1. proleterske brigade i drugih jedinica koje su se pokušale probiti iz smjera Livna. U tom naumu ključno je talijansko zauzimanje Zagvozda 12. kolovoza i sprječavanje proboja proletera i Srednjodalmatinskog NOP odreda iz smjera Aržana i Lovreća prema Biokovu 17-18. kolovoza. Biokovski partizani tada ipak djeluju duboko u Imotskoj krajini, prema Runovićima, Podbablju, Poljicima i Krstaticama. Na drugom kraju bojišta, divizija „Messina“ napreduje iz smjera Ploča na vrhove brda Rilić poviše Gradca, te iz Vrgorca prema zapadu. Očekujući okruženje, partizani se povlače iz svoje rilićke baze u selu Grnčenik 19. kolovoza, kamo sutradan ulaze Talijani i ustaška milicija iz Dusine i Velikog Prologa.
U narednim danima pritisak Talijana i ustaških milicija na partizanske položaje u Imotskoj krajini sve je snažniji pa se jedinice bataljona „Josip Jurčević“ povlače prema padinama Biokova. Dana 26. kolovoza talijanske jedinice divizije „Bergamo“ probijaju se Rodićevom cestom iz Makarske prema Kozici, a partizani im na Stazi pružaju otpor. Istovremeno jedinice iste divizije napadaju iz Zagvozda duž Napoleonove ceste, a idućeg dana nastavljaju prema Turiji i Župi sa ciljem spajanja sa jedinicama iz smjera Vrgorca, te onima koji napadaju iz Makarske prema Kozici. Osvajanje Turije i Staze jedni su od najvažnijih ciljeva toga napada. Jedinice koje napreduju iz Grnčenika duž Rilića također tjeraju partizane na povlačenje s Rilića prema Biokovu.
Uzmicanje partizana iz naseljenih mjesta i komunikacija prema sve višim dijelovima Biokova zadovoljilo je generala Dalmazza pa je 26. kolovoza naredio pokretanje druge, odnosno završne faze operacije „Albia“. Talijanske jedinice upućene su da se do 28. kolovoza u potpunosti probiju do planiranih linija prve faze operacije, dok će sutradan, 29. kolovoza, u akciju čišćenja okruženih partizana na području: Vlaka – Brikva – Velika Kapela – Sokolić – Sv. Juraj biti ubačene istočnohercegovačke jedinice Antikomunističke dobrovoljačke milicije (M.V.A.C.) priključene 6. korpusu, tj. četnici iz stolačkog i nevesinjskog kraja regrutirani u talijanske pomoćne postrojbe. Četnici će imati zadatak spriječiti izvlačenje partizana prema Živogošću i uz pomoć brodovlja na otoke. Partizani se istovremeno povlače iz svih smjerova prema najvišem biokovskom vrhu sv. Jure.
Znajući da su okruženi i da im prijeti uništenje, komanda bataljona „Josip Jurčević“ donosi odluku o pokretu većeg dijela jedinice sa 28. na 29. kolovoza na zapad prema vrhu Sv. Ilija, odakle bi se spustila sa Biokova i preko Grabovca probila iz talijanskog obruča u smjeru Studenaca i Aržana i tamo spojila sa 1. proleterskom brigadom. Dakle, planiran je izlaz suprotan od smjera u koji ih je željelo navesti talijansko zapovjedništvo. Plan je na kraju proveden u djelo, glavnina bataljona izvukla se iz talijanskih kliješta na Biokovu u noći na 29. kolovoza, ali je na planini ostala 5. četa, te dio terenskih radnika. Zbog opasnosti od talijanskog čišćenja četa se probila na istočno Biokovo, podijelila na više grupa i tako uspjela netaknuta preživjeti ofenzivu.
Istovremeno, dok su se partizani izvlačili preko Grabovca u Bosnu, u Vrgorac je talijanskim vojnim kamionima dovedeno nekoliko stotina istočnohercegovačkih četnika. Oni su sutradan kamionima prebačeni do Ravče, kamo su, zbog uništene ceste, napredovanje nastavili pješice. Tog kobnog 29. kolovoza 1942. četničke jedinice su izvršile masakr nad stanovništvom Vrgorske krajine u naseljima uzduž Napoleonove ceste. Prema istraživanju koje sam proveo zajedno s novinarom Igorom Majstrovićem 2012. godine, a što je rezultiramo poimeničnim popisom stradalih, 29. kolovoza je u zaselku Majići (Zavojane) ubijen jedan mještanin, u selu Dragljane 17, u Vlaci 22, Kozici 68 i Rašćanima 37, dakle ukupno 145 uglavnom muškaraca, ali i staraca, žena i dječaka. Svi su bili civili hrvatske nacionalosti, a među njima i tri svećenika – kozički župnik fra Ladislav Ivanković, rašćanski župnik don Ivan Čondić i župnik Župe Biokovske don Joze Braenović. Zabilježena su toga dana i brojna ranjavanja i silovanja, na stotine obiteljskih i gospodarskih objekata je zapaljeno, a njihovi preživjeli mještani potpuno osiromašeni. Bio je to najveći četnički zločin počinjen u Dalmaciji u Drugom svjetskom ratu od čega se zapad Vrgorske krajine nikad nije potpuno ni oporavio.
Četničke jedinice u svojim izvještajima potvrdile djelovanja u Vrgorskoj krajini. U izvještaju Komande operativnih jedinica Istočne Bosne i Hercegovine od 6. rujna 1942. godine o četničkim djelovanjima se kaže: „Pre nekoliko dana 5 bataljona naših četnika krenulo je od Stoca preko Ljubuškog i Imotskog izbili su kod Makarske na Jadransko more. Ovaj pokret je izvršen za nepunih 17 časova. Ova kaznena ekspedicija zapalila je i potpuno uništila 17 ustaških sela“. U izvještaju od 5. rujna 1942. godine major Petar Baćović u izvještaju vojvodi Draži Mihajloviću kaže: „…Naknadno dodajem, u vezi odlaska naše kaznene ekspedicije u Ljubuški i Imotski, da su naši četnici… između Ljubinja (Ljubuškog, op. a.) i Vrgorca oderali tri katolička sveštenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina na više. Žene i deca ispod 15 godina nisu ubijana. 17 sela je potpuno spaljeno“. U odgovoru na ovaj izvještaj Štab Draže Mihajlovića telegramom šalje slijedeći odgovor: „Br. 424 za Ištvana: Zadovoljan sam sa Vašim izveštajem o izbijanju na more. Iskoristite ovu akciju da se postavi siguran kanal za vezu sa Dinarskog divizijom. Na ovome kanalu postaviti naše odrede a pored ovih i hrvatske odrede kojima na čelo staviti hrvate oficire koji su se ranije stavili vojvodi na raspoloženje“. Nakon rata Draži Mihajloviću se između ostaloga sudilo i za zločine u operaciji „Albia“, o čemu su u Beogradu na suđenju svjedočila i trojica Vrgorčana.
Talijanski zapovjednici uspjeli su izbjeći poslijeratno suđenje, a oni su – Roatta i Dalmazzo – početkom rujna 1942. operaciju Albia proglasili velikim uspjehom pritom navodeći lažne podatke od 942 i 1008 stradalih partizana i silan zaplijenjeni ratni materijal. Operacija „Albia“ bila je talijanski neuspjeh, partizani su se doduše uspjeli izvući iz kotla koji im je bio spreman, ali su se zato, uslijed četničkog masakra, dogodile brojne civilne žrtve. Uz to što je „Albia“ bila najveći četnički zločin u Dalmaciji, ona je istovremeno bila i najveće stradanje Vrgorčana u Drugom svjetskom ratu. To su činjenice koje su dosad bile nedovoljno poznate izvan Vrgorca, a što Vrgorčani povijesnim istraživanjima provedenima posljednjih godina i onima planiranima u budućnosti žele napokon promijeniti.
Autor: Branko Radonić
Novosti sa zaštitom spomenika žrtvama fašizma u Dragljanima
Ministarstvo kulture i medija u srpnju 2021. godine je ukinulo zaštitu spomeniku u mjestu Dragljane kao kulturnom dobru Republike Hrvatske. Spomenik podignut 1969. godine na inicijativu tadašnje boračke organizacije, izrađen je od betonskih ploča koje se lome po sredini poput knjige i na njemu su nabrojana imena 26 poginulih partizana iz tog kraja te 30 žrtava fašističkog terora. Riječ je većinom o ljudima koje su u pobili hercegovački četnici u vrgorskim selima duž Napoleonove ceste, pa tako i u Dragljanima. Stoga je komemoracija za žrtve pokolja 2021. godine bila i prosvjed protiv te odluke ministarstva. Predsjednik Udruge antifašista, Dragan Brljević, u svom govoru rekao je da je odluka Ministarstva kulture i medija 'izazvala tugu i gnjev kod rodbine stradalih'.
Potomci žrtava su se žalili Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija navodeći kako se u rješenju o ukidanju zaštite kulturnoga dobra ne navode razlozi tog ukidanja. Pisali su otvoreno pismo premijeru, predsjedniku i ministrici kulture. 13. travnja 2022. godine ravnatelja Uprave za zaštitu kulturne baštine potpisao je rješenje kojim se utvrđuje da “memorijalna mjesta stradanja civilnog stanovništva u naseljima Dragljane, Kozica i Rašćane tijekom operacije ‘Albia’ 29. kolovoza 1942. godine imaju svojstva kulturnog dobra”. Nova zaštita spomenika za razliku više ne spominje žrtve fašizma, tj. djeli žrtve na one prvog i drugog reda jer je nestala činjenica da su na spomeniku uklesana imena žrtava koje su pobili Nijemci, Talijani i ustaše.
Izvor: Sa spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata izbrisali sve koje su pobili fašisti, nacisti i ustaše. Povjesničar Radonić: ‘Sramotno je što se očito i žrtve dijele na one prvog i one drugog reda!‘
