08.07.1941
8. srpnja 1941. na stratištu u Dotrščini, ustaške su vlasti strijeljale Budislava Budu Borjana, istaknutog dalmatinskog revolucionara, agronoma i antifašista. Njegovo pogubljenje ostalo je zabilježeno u povijesti kao prvo strijeljanje nekog komunista koje je režim tzv. NDH službeno i javno obznanio oglasnim plakatima. Iako je cilj takve objave bio širenje straha među stanovništvom, Borjanovo ime ubrzo je postalo jednim od simbola otpora.
Od drniškog kraja do studentskih dana u Zagrebu
Budislav Bude Borjan rođen je 4. svibnja 1904. godine u selu Kričke, nedaleko od Drniša. Gimnaziju je pohađao u Splitu, gdje se rano upoznao s naprednim idejama. Još kao srednjoškolac postao je član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a posebno se istaknuo aktivnošću unutar Radničkog esperantskog kluba.
Svoje školovanje nastavio je u Zagrebu, gdje je uspješno završio Poljoprivredni fakultet. Tijekom zagrebačkih studentskih dana aktivno je djelovao u Akademskom klubu „Galilej”, Klubu studenata marksista i Nezavisnim radničkim sindikatima, profilirajući se kao iznimno sposoban organizator i politički radnik.
Borba kroz struku i stalni progoni
Borjanov revolucionarni rad nije prolazio nezapaženo od strane vlasti Kraljevine Jugoslavije. Nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature 1929. godine, uhićen je u Splitu zbog rada na listu Radnički odjek te je interniran u rodno mjesto.
Kao obrazovani stručnjak, zaposlio se kao kotarski agronom, radeći u Vrginmostu i Vrbovskom. Zanimljivo je da je Borjan svoj stručni rad spojio s političkim uvjerenjima – poljoprivredne tečajeve, koje je redovito održavao seljacima, koristio je kao svojevrsnu tribinu za prosvjećivanje naroda i širenje naprednih ideja. Njegov neumorni rad ponovno je prekinut 1937. godine kada je uhićen i osuđen na sedam mjeseci zatvora, koje je odslužio u zloglasnom zatvoru na beogradskoj Adi Ciganliji. Tijekom 1939. godine bio je aktivan i u Komisiji za pomoć španskim dobrovoljcima.
Godine 1940. pokreće u Petrinji list Naša brazda sa skupinom pripadnika SDS, protivnika Sporazuma Cvetković–Maček. U siječnju 1941. uhapšen je zbog pomoći bratu Gojku da se prebaci u zemlju iz internacije u Francuskoj, kamo je dospio kao borac Internacionalnih brigada u Španjolskoj. Zatočen je u kaznionici u Lepoglavi, gdje je zatvorenicima držao političke tečajeve.
Pokušaji spašavanja i nepokolebljiv stav
Njegova stručnost i poštenje donijeli su mu ugled čak i među političkim neistomišljenicima. Posebno potresno svjedočanstvo o pokušajima njegova spašavanja vezano je uz poznatog hrvatskog književnika Slavka Kolara, tadašnjeg predstojnika Banovinskog odjela za agronomiju. Nakon što je Borjan uhićen početkom 1941. godine, Kolar je, na molbu Borjanove supruge Lucije, odlučio poduzeti sve da ga spasi. Kolar se obratio i samom banu Ivanu Šubašiću, koji je Borjana poznavao iz Vrbovskog te su zajedno smislili plan: zadržati rješenje o otpustu iz službe u ladici i premjestiti Borjana u logor Lepoglava, odakle bi ga se uz jamstvo logorskih vlasti moglo lakše osloboditi.
Prilika za spas ukazala se u ožujku 1941. godine kada je Lucija puna nade otputovala u Lepoglavu. No, plan je neslavno propao. Uvjet logorskih vlasti bio je da Borjan potpiše izjavu kojom se obvezuje da se više nikada neće baviti politikom. Dosljedan svojim idealima, Borjan je to glatko odbio. U zapisnik su ušle njegove riječi: "Ako je to uvjet, onda radije ostajem ovdje, jer pravi komunist nikada neće potpisati takvo što." Nije pomogao ni kasniji Kolarov osobni odlazak u Lepoglavu i pokušaj nagovaranja; Borjan je ostao pri svome.
Prijeki sud i progon žene Lucije
U Lepoglavi ga je zatekao početak rata, a logor ubrzo preuzimaju ustaše. Kada je u lipnju 1941. Njemačka napala Sovjetski Savez, Borjan je počeo otvoreno i neskriveno agitirati među logorašima, tvrdivši da će padom Hitlera pasti i oni koji su se uz njega vezali. Zbog toga je izveden pred Prijeki sud u Zagrebu i po kratkom postupku osuđen na smrt. U posljednjim satima uoči strijeljanja, Slavko Kolar ponovno je pokušao intervenirati zovući ured Ante Pavelića kako bi ishodio pomilovanje. Slušalicu mu je grubo poklopio Erich Lisak, čime je svaka nada bila ugašena. Strijeljan je 8. srpnja 1941. godine u Dotrščini.
Tragedija obitelji Borjan tu nije završila. Samo pet dana nakon strijeljanja supruga, uhićena je i Lucija Borjan pod optužbom da djeluje u "Crvenoj pomoći". Zajedno s većom skupinom žena otpremljena je u logor u Gospiću, nakon čeka je provela pune tri godine po logorima. Tijekom teških logoraških dana, Lucija se često čudila kako joj otac, unatoč ratu i sveopćoj oskudici, uspijeva slati izdašne pakete hrane i higijenskih potrepština. Tek nakon što je 1944. godine puštena na slobodu, od oca je saznala dirljivu istinu: glavni donator i organizator tih paketa bio je nitko drugi nego Slavko Kolar. Kolar, koji je i sam trpio pritiske režima i prosvjedovao protiv njegovih zločina, nije zaboravio obitelj svog stradalog kolege.
Smrt Bude Borjana nije zaustavila revolucionarni komunistički pokret kojem je posvetio život. U znak sjećanja na njegovu hrabrost i žrtvu, jedan od prvih partizanskih bataljuna formiranih u njegovoj rodnoj sjevernoj Dalmaciji ponosno je ponio ime Bataljun „Bude Borjan”, nastavljajući borbu za slobodu koju je on započeo.
A prvo poslijeratno jugoslavensko esperantsko društvo osnovano 1945. u Zagrebu nazvano je njegovim imenom.
