17.07.1941
August Cesarec je od đačkih dana bio gorljivo predan socijalističkoj ideji kojoj je podredio i svoje književno djelo. Član Komunističke partije od osnutka, kasnije (1937) je kao dopisnik izvještavao iz Španjolskog građanskog rata.
U pripovjetki Iz svijeta potlačenih zapisuje:
Rat naroda s narodom je ludorija. Ali rat naroda s vlastodršcima, sirotinje s gospodom, opravdan je. I dok god narod ne bude uvidio da su zakoni današnjeg vijeka zli a poredak truo, bit će mu rođena domovina tamnicom, a vlastita država krvnikom.
Više puta je bio zatvaran u Kraljevini Jugoslaviji, pa tako i u ožujku 1941. od strane vlasti Banovine Hrvatske. Logor Kerestinec u koji je bio smješten kao i svi politički zatvorenici u njemu su predani na upravljanje ustaškim vlasima. Vidjevši što se dogodilo Otokaru Keršovaniju, Ognjenu Prici i drugim zatočenim drugovima koji su ustaše likvidirale 13. srpnja, pokušao je bijeg iz logora Kerestinec, ali bezuspješno.
Grupa od četrdeset i četiri uhićenika bila je zatvorena u Zagrebu, u zajedničku podrumsku prostoriju zatvora u ulici Račkoga 9. Hrvatski narod, postavši službeni ustaški list NDH, donio je 18. srpnja obavijest da »...Većina pobjeglih je uhvaćena i zbog pokušaja pobune protiv Državnoj vlasti stavljena pred senat pokretnog prijekog suda koji ih je osudio na smrt. Osuda nad njima izvršena je strijeljanjem.« Iako u obavijesti nisu navedena imena i broj strijeljanih, naknadna istraživanja dokazuju da je u dva maha, 17. i 18. srpnja, ubijena većina. Drži se da je među njima bio i August Cesarec. Tako se smatra, ali se ništa pouzdano ne zna; ne postoji nikakav vjerodostojan glas o tome kakva je uistinu bila njegova smrt. Možda je bila stravičnija nego što je doprlo do nas. Jedini od četrdeset četvorice zatvorenika koji se spasio, treći od braće Kazić, Ivan, svjedoči da je nakon tih masovnih strijeljanja sreo u hodniku izmučenog Cesarca... Ustaše su željele izjavu pokajanja koju nisu dobili. Poslije rata, na saslušanju pred organima unutrašnjih poslova, bilo je nekih neprovjerljivih izjava da su ustaše Cesarca samog dotukli kasnije; da ga je mučio i zaklao onaj isti Božo Cerovski koji je još u Kerestincu bezuspješno pokušavao da njega i Keršovanija nagovori na izjave lojalnosti kojima bi spasili život.
Zadnja slova, zapisana na zidu zatvora, svjedočanstvo su vjere u komunističku ideju borbe za jednakost, slobodu i socijalnu pravdu. Na zidu prije smrti ostavio je poziv i usklik:
U ovim prostorijama su proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca, njih 44. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda.
Živjela sovjetska Hrvatska!
Grafološka analiza drži mogućim, a neki autori su sigurni, da je to Cesarčev rukopis: njegov posljednji zapis, poruka moralnog ohrabrenja tisućama koji su kroz četiri godine prolazili isti put. Rukopis je možda uistinu njegov, ali je mogao biti i bilo kojeg komunista: poruka je zajednička i pripada svakom od njih. Ali je on jedini među njima koji je na početku svog zrelog života, kao osamnaestogodišnjak, u zatvoru zapisao: »Znam i to da ću svoj život uložiti u narodnu borbu...« Na kraju Cesarčeva života morala je stići takva poruka.
Cesarčeva supruga Marija Vinski strijeljana je u kolovozu 1941. a njezin sin Miro umro je iscrpljen u partizanima. Nitko nema groba.
Izvor: Kartografija otpora
