22.06.1941
Odluku o formiranju Odreda je donio Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske za Sisak. Još u svibnju održan je sastanak u kući Ivana Rukavine na kome je sudjelovao član CK KPJ Josip Kraš na kome je donesene direktive o pripemi ustanka. Nešto prije toga su ustaše pohapsile dvadesetak komunista u Sisku i pustili ih nakon prijetnji smrću i mučenjem.
Na kratkom sastanku održanom 22. lipnja 1941. u kući sekretara OK Vlade Janjića Cape, radnika sisačke željezare i člana CK KPJ i CK KPH, odlučeno je da se iste te večeri svi kojima prijeti hapšenje okupe kod sela Žabna, nedaleko od rijeke Odre. Iz skrivenih skladišta trebalo je izvaditi sanitetski materijal i oružje prikupljeno nakon aprilskog rata. Članovi OK su pohitali Sunji, Kostajnici i Petrinji da obavjeste sve skojevce i komuniste o odluci.
Janić je biciklom stigao u Petrinju prije racije i obavijestio drugove. Po pravoj ljetnoj sparini žurio je natrag, kako bi se i sam što bolje pripremio za odlazak. Namjeravao je zaobići gradski centar i neopaženo prići kući.
Međutim, na mitnici je bio zaustavljen. Iznenađenje puno najgore slutnje trajalo je samo časak... Prepoznao je prijatelja iz vojske, koji mu šaptom reče:
- Vlado, čuvaj se! Ustaše hapse sve članove URS-a u Capragu.
Sekretar OK krenuo je odmah prema Žabnu. U pravi čas, jer svega dva sata nakon sastanka, oko 8 sati prije podne, ustaše su krenule u raciju na komuniste i njihove simpatizere koji su im bili poznati.
Međutim, ovi su na vrijeme bili upozoreni. Uzalud su agenti čekali Janića, Cvetkovića i ostale kod njihovih kuća. Saznavši da je Cvetković toga jutra vlakom pošao prema Kostajnici, odlučili su da mu postave zasjedu u Capragu.
Ali ni skojevci, koje je u međuvremenu obavijestio Miško Gorički i drugi članovi Komiteta nisu ostali skrštenih ruku.
Preko Miče Mihovilovića i Nine Marakovića Cvetković je prenio direktive komunistima u Sunji i Kostajnici. A na povratku, u Capragu, skojevci ga spaziše prije agenata. Kratko upozorenje i on je požurio na izlaz na suprotnu stranu od perona. Preko teretnog vlaka koji je već bio u pokretu dohvatio se polja i sretno umakao potjeri.
U međuvremenu se Joso Tuškanac pobrinuo da na zborno mjesto stigne i dio sakrivenog oružja.
Kasno navečer iz svih pravaca, izgovarajući lozinku, stizali su komunisti koji su izbjegli hapšenje. Među njima su bili i svi članovi Okružnog i Mjesnog komiteta Siska. Na nasipu pored rijeke Odre okupili su se Vlado Janić, Marijan Cvetković, Ivo Lasić, Ivo Ogulinac, Joso Tuškanac, Ivo Lovreković, Mika Špiljak, Katica Kušec, Ivan Altić, dr Ivo Brodarac, Nada Dimić i drugi.
Istovremeno su se na drugoj strani Siska u šumi Brezovici našli drugovi Franjo Smolćič, Joso Malina, Drago Radović, Franjo Knebl i još neki.
Oni koji su se okupili na Odri čamcem su prešli rijeku. Razdijelili su oružje i dogovorili se o načinu održavanja veze sa Siskom i ostalim mjestima. Altić je određen za vezu sa Siskom i on se vratio u grad, a veza a Zagrebom uspostavljena je preko Petra Milkovića i Ivana Rukavine Siđe, radnika željezničke ložionice.
- Teško je sada reći da je te večeri formiran odred, kako se taj pojam danas shvaća. To nije bilo ni formiranje vojne jedinice, kakvo se prakticiralo kasnije u ustanku i borbi. Bili smo tu mi, članovi Partije, oružje i naša spremnost za borbu. Doduše, bez vojničkog iskustva. Tako je, eto, nastao naš odred i odmah idućeg dana krenuo je u ratnu akciju - objašnjava prvi komandant odreda Vlado Janić.
Zaista, već 23. lipnja odred je dokazao svoje postojanje.
Diverzantska grupa pod vodstvom Ive Lovrekovića izvela je prvu akciju na pruzi prema Zagrebu nedaleko od Lekenika. U sjećanju živih članova odreda ostao je podatak da su raspolagali sa 12 kocaka trotila. Dio tog eksploziva postavljen je pod šine i detoniran u času kad je nailazio vlak s njemačkim transportom za SSSR. Kompozicija je zaustavljena, ali nije prevrnuta.
Međutim, ta je eksplozija odjeknula mnogo snažnije među narodom, a i samim okupatorima. Još veću paniku izazvala je slijedeća eksplozija pod vojnom kompozicijom ispred željezničke stanice u Sisku.
Oštećen je i most kod Blinjskog Kuta. Telefonske linije prekidane su na raznim mjestima...
Jačanje odreda
U logoru odreda udaljenom dva kilometra od sela Žabna život je u međuvremenu poprimao sve više vojnička obilježja. Politički rad, vojna obuka, noćne akcije...
U šumu Šikaru, u kojoj se odred nalazio, stigao je već nekoliko dana nakon prvih akcija kurir s pismom Centralnog komiteta KPH u kojemu je odobrena odluka Okružnog komiteta, ali je i naglašeno da treba hitno stupiti u oružanu borbu s neprijateljem, a ne samo vršiti diverzije.
CK je u odred uputio i druga Tkalca, španskog borca, kao vojnog i diverzantskog instruktora.
Zbog važnosti sisačkog područja za dizanje ustanka sredinom srpnja sigurnim kanalima iz Zagreba dolazi i član CK KPH Ivan Rukavina. Formira se operativno rukovodstvo odreda u kojemu se nalaze Janić, Tkalec i Cvetković.
Nijemci i ustaše nisu mogli dugo trpjeti prisustvo takvog susjeda kakav je bio Sisački odred. Osim diverzija, na sisačkom području se pojaviše i leci umnoženi na šapirografu u šumi Šikari. Učestala su hapšenja u Sisku i okolici. U zatvor je dospio i Ivan Rukavina Seljo. Mučen, nije ništa priznao, tako da neprijatelj nije mogao saznati gdje se tačno nalaze partizani. A odred je postajao sve jači i po broju ljudi i po naoružanju.
Prva borbena akcija
Odlučeno je da se 20. srpnja izvede prva prava borbena akcija. Zasjedom koju je trebalo postaviti ustaškoj patroli uz prugu kod sela Greda rukovodio je iskusni borac Tkalec.
Grupa se lagano približavala dogovorenom mjestu. Na ravnici su mimo pasla stada konja. Zaokupljeni predstojećim susretom s neprijateljem, borci su uzbuđeno zauzimali položaj. Shvaćajući osjećaj pred prvu borbu, Tkalec je tiho objašnjavao:
- Drugovi, u borbi ne pogađa svaki metak. Možda ni svaki stoti. Treba pažljivo izabrati čas i onda osuti vatru.
Oduljilo se vrijeme u zasjedi, koje u takvim prilikama i inače sporo odmiče. Pred zom je postalo jasno da patrola neće naići, ali ne i to zašto je nema. Grupa se povukla prema logoru u Šikari. U pravi čas.
Čim su članovi grupe legli, izmučeni bdjenjem, do zemunice dotrči stražar Ivo Hrelec:
- Ustaše! Evo ih 200 metara od nas!
I istovremeno zaprašte i prvi pucnjevi. Kako su se u Šikari nalazila zapravo dva partizanska logora međusobno udaljena stotinjak metara, borci prvog logora odmah prihvatiše borbu u namjeri da se povuku prema selu Željezno.
Ustaše, a bilo ih je zajedno s policajcima i žandarima oko pet stotina, onda usmjeriše svoj napad samo na tu grupu. Njihov streljački stroj "češljao" je rafalima svaki grm. No kad je stigao do prvog logora, ovaj je več bio evakuiran.
Partizani su odstupali pod vatrom. Štiteči odstupnicu glavnini, poginuli su drugovi Ivo Lasić i Ivo Ogulinac Globa. To su bile i prve žrtve Sisačkog odreda. Od 14 boraca iz prvog logora prema velikogoričkim selima probilo se njih dvanaest.
Prvi poginuli borci sisačkog odreda: Ivo Lasić i Ivo Ogulinac
Neprijatelj, međutim, nije otkrio drugi logor u kojemu se nalazilo osam boraca. Dobro maskirani, s oružjem na gotovs, čitav dan su promatrali kako ustaše pretražuju šumu. Nekoliko dana kasnije i ta se grupa preko Siska uspjela izvući iz obruča i povezati s grupom koju je vodio Franjo Knebl. Kompletan odred sastao se ponovo u Brezovici nedaleko od Siska. I ubrzo se oglasio novim akcijama.
Na Šamarici s izbjeglicama
Stizali su i novi borci: intelektualci, radnici, seljaci iz Siska i okolice. Početkom kolovoza odred je već brojio oko 60 ljudi. I bio je sposoban da izvede uspješne napade na općine Palanjak i Topolavac. Prerušeni u domobrane, partizani su iznenadili stražu, spalili poreske knjige i vratili se s plijenom od 30 pušaka, sandukom municije i pisaćim strojem.
Zaplijenjeno oružje i municija uskoro su i te kako dobro došli. Baš uoči napada neprijatelja na logor u šumi Šikari štab odreda uputio je drugove Cvetkovića i Tkalca s grupom boraca na Baniju.
U to su vrijeme bande ustaških koljača poduzele svoje po zlu poznate akcije "čišćenja" u srpskim selima Banije. Tisuće ljudi sklonilo se na Šamaricu i druga brda. Pod vodstvom komunista zbjeg se organizira a na Baniji se stvaraju i prvi partizanski odredi.
Pravo oduševljenje zavladalo je među izbjeglicama kad je među njih stigla grupa iz Sisačkog odreda. Borci s petokrakama bili su Hrvati i nosili su vijesti o sve jačoj, organiziranoj borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. Donijeli su i nekoliko pušaka na poklon braći iz Banije.
Ustaška ofenziva
Partizani nisu mirovali ni u Brezovici. Njihovi sve češći napadi ugrožavali su neprijateljske postaje oko Siska i na samoj pruzi. Zato je opet pripremljena ofenziva. Ovaj put mnogo ozbiljnija.
Satnik Moškov došao je iz Zagreba do zapovjeda operacijom. Prema neprijateljskim izvještajima, u napadu no Brezovicu, Zalukinju i Bukovicu - partizanske položaje - sudjelovale su "dvije satnije vojske, satnija ustaša poglavnikove bojnice, odio konjice te postrojbe ustaša iz Siska, Petrinje i Sunje, ukupno 650 momčadi..."
Nakon opkoljavanja, pet neprijateljskih aviona tuklo je šumu Zalukinju. Međutim, neprijatelj se nije usudio ući u samu šumu. Računajući da se unutra nalazi bar 200 partizana, zadovoljio se samo da dobro blokira sve izlaze.
Svaki pokušaj približavanja šumi osujetili su partizanski strijelci. Nakon sukoba izvidnice odreda i neprijateljske prethodnice u šumi Leklan odred se povukao kroz grmljem i šašem obraslo područje u pravcu Siska.
Sisački partizani krenuli su prema Baniji, dok je ustaška artiljerija bjesomučno tukla napušteni logor u Zalukinji. Tek kad su dobile pojačanje, ustaše su izvršile napad na prazne položaje.
Osnivanje Banijskog odreda
Na putu prema banijskim brdima kolona odreda ušla je u srpsko selo Moštenicu. Srdačan doček priređen je hrvatskim partizanima koji su dolazili da pomognu u borbi protiv zajedničkih neprijatelja. Nosili su i dosta zaplijenjena oružja.
Nešto kasnije, krajem rujna, Sisački odred i nekoliko banijskih formirali su jedinstveni Banijski odred. A krvno i borbeno jedinstvo uspostavljeno je još ranije, zajedničkim napadom na žandarmerijske stanice Klasnić i Gradac. U borbi s ustašama i žandarima poginuli su Stjepan Bezub, Hrvat iz Sisačkog odreda, i Milan Kajgana, Srbin iz sela Borojevića.
- Tako je bilo u prvim danima ustanka. U toj borbi bratska krv se slila. Hrvati i Srbi, njihovi najbolji sinovi, skovali su tih dana neslomivo bratstvo i jedinstvo na Baniji i u ostalim krajevima naše zemlje - rekao je između ostalog u svojim sjećanjima bivši komandant Sisačkog odreda Vlado Janić.
BORCI PRVOG SISAČKOG PARTIZANSKOG ODREDA
Ivan Altić
Vujo Banjanin
Tomo Benak
Jože Berkopec
Stjepan Bezuh
Dragan Bobetko Maga
Mijo Bobetko
Ankica Brodarec Žganec
Ivo Brodarec
Ivica Bujić
Ksenija Cvetković
Marijan Cvetković, politički komesar
Vera Cvetković
Đuro Čaušević
Ivan Čeh
Jandro Čipor
Jakov Čulig
Nada Dimić
Mijo Dobranić Crni
Alojz Dujmić
Milan Đukić Grbe
Martin Filipić
Stjepan Filković
Ivan Gluhak
Mijo Gorički
Ivo Hrelec
Jagica Hrelec Klarić
Slavko Janić
Vlado Janić Capo, komandant
Drago Jerman Talijan
Jurica Kalc
Stjepan Klarić Štefo
Franjo Knebl
Josip Krobot
Mato Kukolić
Katica Kušec Lasić
Marijan Laćan Lazo
Bara Lapčević
Ivan Lapčević
Ivo Lasić
Ivan Lovreković
Krešo Majer
Ana Malina Kuleš
Josip Malina
Ivan Mažar Lukica
Ivan Milković Milek
Đuro Ogulinac
Franjo Ogulinac Seljo
Ivo Ogulinac Globa
Ivan Pavleković Sajko
Mato Pavlinac Đuriš
Đuro Periček Kirija
Ivan Perković Crni
Ivan Perković Ćaće
Marijan Perković
Josip Prša
Drago Radović
Barica Rapić Crna
Stjepan Rujevčić Brk
Josip Selanec
Franjo Smolčić
Tomo Smolčić
Petar Steinburg
Ivan Šajković
Mika Špiljak
Josip Tominac
Tomo Tominac Josipov
Tomo Tominac Cestar
Vlado Trstenjak Brcko
Stjepan Tuđman Štefek
Stjepan Tumpić
Ivan Turkalj
Josip Tuškanec
Jagica Vužić Tuškanec
Drago Žuk Braco
Franjo Žuk
Pero Žuk
Izvori:
Prvi sisački odred - Vlado Janjić Capo. Sastanak u šumi kraj Odre (1966.)
Sisački partizanski odred,