12.06.1942
Talijanska okupacija Splita započela je u proljeće 1941, a obilježili su je brojni nemili događaji koji su ostali upisani na mračnim stranicama povijesti grada. Jedan od takvih događaja zbio se 12.6.1942. kada su talijanski fašisti demolirali židovsku sinagogu te na Narodnom trgu spalili stotine vrijednih židovskih knjiga.
Valja podsjetiti da je odnos Talijana prema Židovima u doba 2. svjetskog rata bio je znatno blaži u usporedbi s njemačkim nacistima, ali i ustašama koji su u praksi prihvatili i provodili nacistički koncept "rješavanja židovskog pitanja". Stoga su uspostavom tkz. NDH brojni Židovi sa područja Hrvatske i BiH spas nalazili bijegom na talijanske teritorije, uključujući i Split koji je osim doseljenih Židova imao i stoljetnu jevrejsku zajednicu. Jevrejska općina u Splitu prihvaćala je i opskrbljivala židovske izbjeglice iz okupiranih jugoslavenskih zemalja, ali i inozemstva. Iako su neosporno bili izloženi ugnjetavanju i diskriminaciji, Židovi na talijanskim teritorijima u pravilu nisu bili izloženi neposrednoj životnoj opasnosti. Kako je rat odmicao, njemački pritisak na Talijane bio je sve veći, a okolnosti su se polako mijenjale na štetu Židova. Krajem 1942. talijanske okupacijske vlasti sve doseljene židovske izbjeglice smjestile su u sabirne logore na Korčuli i u sjevernoj Italiji, a kasnije u Kampor na Rabu. Osim toga, pojedini lokalni fašisti bili su pod snažnim utjecajem antisemitske ideologije. Jedan od takvih bio je i zloglasni Giovanni Savo, osoba odgovorna za brojna mučenja i ubojstva splitskih antifašista.
Giovanni Savo bio je potomak lokalne iredentističke obitelji, a ostao je upamćen kao najomraženiji i najfanatičniji splitski fašist. Tog lipanjskog petka nešto prije sedam sati navečer Savo je sa grupom crnokošuljaša “bataljona M” upao u židovski hram uoči molitve za šabat. Rušeći i uništavajući sve pred sobom, izbatinali su gotovo 50 ljudi, što starih i mladih, dok su tek neki uspjeli pobjeći. Pri izlazu iz hrama svaki vjernik je morao proći kroz špalir vojnika koji su ih batinali po čitavom tijelu, a mnogi su od iscrpljenosti krvavi padali po ulici i pločniku. Fašisti su se potom okomili na inventar sinagoge, porazbijali klupe, vrata, prozore, pobacali knjige i dragocjene predmete stare po više stoljeća, opljačkali srebrne obredne predmete… Nisu se na tome zaustavili, već su iz hrama otišli u ured židovske općine odakle su kroz prozor na ulicu pobacali sve knjige i stare arhivske dokumente. Među ostalim tu su bili i dokumenti o osnivanju židovskog groblja te vlastoručno pismo maršala Marmonta kojim je naloženo da se skinu vrata židovskog geta. Sve knjige i povijesne spise fašisti su potom odnijeli na Pjacu te zapalili golemu lomaču. Baš tu se nalazila i knjižara Morpurgo, vlasništvo jedne od najistaknutijih obitelji splitskih Židova. Bijesni fašisti polupali su izloge knjižare, opljačkali blagajnu te knjigama dodatno podjarili lomaču. Zatim su pred nijemim i zgroženim Splićanima mahnito zaplesali oko lomače. Predvodio ih je Giovanni Savo koji ju ogrnut rabinskim plaštom podrugljivo oponašao židovske obrede. Pljačka židovskih trgovina nastavila se i sutradan, a prekinuta je tek nakon što se umiješala vojna vlast.
Ing. Viktor Morpurgo, tada predsjednik židovske općine, ovako je pisao svom bratu Lucianu u Rim: “Sve je nestalo: hram, sveti predmeti, biblije, klupe i svijećnjaci, ured, arhivi i knjižnica, civilni propisi i korespondencija. Mnogo je ranjenih, nekolicina teško. U prostorijama iz kojih su odneseni čak i vrata, kapci, prozori i pragovi, stvaraju se hrpe žbuke, stakla, svakovrsni otpaci i ljudska prljavština. Nije vrijeme da se govori o pojedinostima. Dosta je znati da od čitavog vjerskog naslijeđa, povijesnog, umjetničkog i osjećajnog ove stoljetne Općine ne postoji više ništa osim uspomene”.
11. veljače 1943. Giovannija Savoa likvidirao je splitski omladinac Ante Čerina. Nakon što je izašao iz brijačnice na Peristilu, sedamnaestogodišnji Čerina na njega je ispalio četiri metka. Dok je krvario na pločniku, Splićani su Savoa gledali bez imalo suosjećanja, jednako nijemi kao kad su promatrali njegovo divljanje oko lomače na trgu. Svi pokušaji Talijana da spase Savoa bili su uzaludni, a ranama je podlegao nakon mjesec dana.
Divljačko uništavanje židovske sinagoge i vrijedne povijesne baštine bio je tek početak udesa židovske zajednice u Splitu. Naime, nakon kapitulacije Italije i kratkotrajnog oslobođenja grada od strane partizana, u Split dolaze Nijemci i ustaše. Značilo je to i sigurnu smrt za brojne židovske civile. Povjesničar Dr. Jaša Romano navodi poimenični popis 120 Židova žrtava fašističkog terora (od toga 22 djece i 47 žena) odvedenih u logore smrti. U pravilu su žene i djeca odvođeni u Jasenovac, dok su muškarci mahom stradali u Banjici.
Na mjestu gdje su talijanski fašisti spalili židovske knjige ostao je crni trag koji se vidio gotovo dva desetljeća. 2018. godine na istom mjestu pred knjižarom Morpurgo postavljeno je spomen-obilježje u obliku otvorene knjige, napravljeno prema idejnom rješenju autora Damira Morpurga. Uz kratak opis događaja iz lipnja 1942., na ‘knjizi’ su urezane su i riječi: “Ne zaboravilo se i ne ponovilo se”. Međutim, paljenje knjiga na splitskoj Pjaci ne samo da se u velikoj mjeri zaboravilo, nego se i ponovilo. U lipnju 1995. trojica novih, ovog puta hrvatskih fašista, iz trafika oko Pjace i od raznosača novina oteli su sve primjerke Feral Tribunea, tada jedinog opozicijskog lista koji je otvoreno pisao o mračnim događajima 90-ih. Primjerke novina pobacali su na hrpu, ritualno ih iskidali i zapalili. U višesatnom ritualu kojeg su nezainteresirano promatrala i dva policajca novine su gorile na istom mjestu kao i židovske knjige 53 godine ranije. O ovom događaju detaljno je pisao Boris Dežulović.
Literatura: Duško Kečkemet – Židovi u povijesti Splita
