03.05.1944
Neda Knifić rođena je 22. studenog 1925. u Senju, u obitelji oca Stjepana, stolarskog obrtnika, i majke Jelke krojačice i kućanice. U njenoj obitelji bila su još dva_starija brata Vlado i Ante. Neda je u Senju završila šest razreda gimnazije, do završetka školske godine 1941./42. kada se s obitelji prebacuje na slobodni (partizanski) teritorij, u selo Zabukovac u krmpotskom kraju, a brat Vlado je već prije otišao u partizane. Naime, kada su jedinice Prvoga primorsko goranskog odreda NOP-a 22. lipnja 1942. oslobodile Krivi Put, Veljun i Podbilo, Neda se sljedeći dan uspijeva s obitelji prebaciti na slobodni teritorij. I upravo dolaskom Nede Knifić na oslobođeni teritorij 23. lipnja 1942. godine započinje njen aktivni rad za narodnooslobodilački pokret.
U kolovozu 1942. počinje izvoditi nastavu s djecom iz Zabukovca pa se može reći da je bila prva primorska partizanska učiteljica iako tek kratko vrijeme. Kao aktivna skojevka izabrana je za delegatkinju na Prvom kongresu USAOJ-a u Bihaću 27.-29.XII.1942., a odmah potom je i na pokrajinskoj konferenciji SKOJ-a za Hrvatsku u Slunju (2.I.1943.). Primljena je i u KPJ, a u svibnju 1943. postaje članicom Okružnog komiteta SKOJ-a za Hrvatsko primorje. Početkom 1944. je i članica Okružnog odbora USAOH-a za Hrvatsko primorje, potom novoformiranog Oblasnog komiteta SKOJ-a za Istru i Hrvatsko primorje.
Sudjelovala je na prvoj Oblasnoj konferenciji USAOH-a za Istru održanoj na Učki 1.IV.1944. i izabrana za članicu Oblasnog odbora. Bila je posebno zadužena za rad SKOJ-a i USAOH-a u okrugu Pazin (kotarevi Pazin, Poreč, Čepić, Tinjan i Labin). Svojim predanim radom u Istri i ostvarenim rezultatima postala je iznimno omiljeni i poštovani omladinski rukovodilac. Stalno se kretala po terenu, pomagala i usmjeravala rad organizacija SKOJ-a i USAOH-a, jednostavno rečeno ulagala je sve svoje fizičke i umne snage u narodnooslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju. Svoja iskustva u radu s istarskom omladinom iznijela je na drugom savjetovanju SKOJ-a za Istru 22.IV.1944. u selu Krištofići kraj Tupljaka.
Nakon završetka savjetovanja, prema izjavi Alberta Petrca — Bertića Neda Knifić se zajedno s Petrcom (tada je bio sekretar Kotarskog komiteta SKOJ-a Pazin) uputila na Labinštinu s ciljem da se tu zadrže nekoliko dana, a zatim da se vrate na kotar Pazin. Prvog svibnja 1944. boravili su u selu Ružici i tu je Neda Knifić govorila na zboru upriličenom u povodu proslave Prvog maja. Tek je bilo odjutrilo 3. svibnja 1944. kada su se Neda Knifić, Albert Petre, dva kurira i jedan obavještajac uputili iz sela Ružica prema Raši. Imali su obavijest da je njemački okupator provodio široku koncentričnu ofenzivu na području Istre, ali ne i podatke o njegovu kretanju i prema dolini Raše. Došavši u dolinu rijeke Raše, u mjesto Strp ispod Šumbera, prebacili su se preko mostića na desnu obalu rijeke Raše. Što je bilo dalje, najbolje se može vidjeti iz izvještaja Alberta Petrca od 6. srpnja 1944. upućenog Dušanu Diminiću, tada članu Oblasnog komiteta KPH za Istru. U ovom izvještaju, između ostaloga, ističe sljedeće:
Odmorili smo se čas, toliko dok smo popušili cigaretu, a sa suprotne strane — baš nama za leđima — evi ti bande. Bilo ih je oko 90. Isprve nas nisu uočili, ali čim smo se počeli povlačiti i puzati potrbuške, odmah su nas primijetili i zasuli nas paklenom vatrom. Baš su nas uzeli na nišan i tukli nas da se, ja mislim, ne bi ni Bog spasio. Puzećidalje jedan pored drugog, jedni su održavali vatru, a drugi su trčali za nama. Kad je jedan drug kurir digao glavu, banditi mu puškomitraljezom rascijepe lubanju. On je na mjestu ostao mrtav. Drugarica Neda još uvijek je puzala iza mene. Videći da se banditi koji su trčali za nama približavaju, da tu neće nijedan od nas izvući živu glavu, ona je sama sebi oduzela život pištoljem. Ja sam lično vidio kad je opalio pištolj i ona se srušila na zemlju; pomoć joj nisam mogao dati pošto sam i ja bio u životnoj opasnosti.
Kada se neprijatelj povukao, Albert Petre se povratio na mjesto pogibije Nade Knifić i drugova, te o tome u navedenom izvještaju, navodi:
Robu, municiju i oružje koje se nalazilo kod njih banda je opljačkala, pa su čak drugarici Nedi i kuriru izuli čarape i cipele, a drugaricu Nedu ubacili su glavačke u neki grm. Pogledao sam je malo bolje. Drugo joj nisu ništa napravili, niti su je iznakazili... Tijelo drugarice Nede ostalo je čitavu noć vani. Nisu joj ostavili ni oružje niti ličnu legitimaciju.
Vlado Car u svom članku "Poginula je drugarica Neda" objavljenom u Primorskom vjesniku 19. svibnja 1944, dakle ističe da je Neda Knifić bila najprije teško ranjena, a zatim da sije oduzela život kako je neprijatelj ne bi zarobio.
Iz izvještaja Ante Dobrile, rukovodioca Propodjela Okružnog NOO-a Pazin, upućenog Oblasnom NOO-u
za Istru, vidljivo je daje umjetnička družina »Otokar Keršovani« prisustvovala 12. svibnja 1944. pokopu Nede Knifić na groblju u Sv. Martinu, te daje nad njenim grobom održao govor Ante Dobrila, a umjetnička družina »Otokar Keršovani« otpjevala posmrtni marš.
Pokopu Nede Knifić prisustvovao je i Zvonko Poščić, koji je bio tada član navedene umjetničke družine. U izvještaju koji je bio priložen izvještaju Alberta Petrca Poščić je istakao da je A. Dobrila »nad grobom Nede i rekao nekoliko riječi o njoj, što su prisutni sa suzama u očima slušali. Natoje naša družina u njenu čast i čast druga koji je poginuo zajedno s njom otpjevala posmrtni marš. Kad sam pogledao grob nakon nekoliko dana, vidio sam da je još uvijek divno uređen, s mnogo cvijeća i vijenaca. Zapravo grob drugarice Nede.«
Sudjelujući aktivno gotovo dvije godine u narodnooslobodilačkom pokretu i borbi, Neda je Knifić bila uvijek u stalnoj blizini smrti. Poginula je na početku života. U njenom slučaju smrt je bila žrtva i junaštvo. Sreća je da se život ne mjeri dužinom, već djelima. Revolucionarno djelo Nede Knifić iznimno je veliko i iznimno značajno. Njeno
opredjeljenje za narodnooslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju bilo je mjerilo njene ljudske savjesti. Između riječi i djela u Nedinu radu nije bila provalija, a to najbolje potvrđuje i njena junačka smrt. Ni revolucija nije mogla drugačije priznati Nedinu smrt nego jednostavno kao bol. Svjedoče o tome najbolje brojni napisi u partizanskoj štampi, jer su o njenoj pogibiji pisali Primorski vjesnik, Glas Istre, Hrvatski list i Jedinstvo mladih.
U Senju i dalje djeluje tekstilni pogon Neda koji s ponosnom nosi ime antifašistkinje i partizanke Nede Knifić.
Izvor:
HRABRI UMIRU USPRAVNO (Prilog za biografiju Nede Knifić) MIHAEL SOBOLEVSKI
