14.05.1942
1942. godine Petrova gora je postala glavna baza partizanskih jedinica sjeveroistočnog Korduna. Na njoj su bili Okružni komitet KPH za Karlovac, Štab Prvog kordunaškog partizanskog odreda, Štab grupe partizanskih odreda, partizanska bolnica, radionica za popravak oružja, partizanska štamparija, radila mreža Narodnooslobodilačkih odbora, organizacije Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije, Antifašističkog fronta žena i pionira, tečajevi za nepismene, partijski kursevi, omladinski domovi, osnovne škole, održavani zborovi sa stanovništvom, sklanjali se zbjegovi naroda, i ostalo.
Partizani su 12. 1. 1942. oslobodili Vojnić. Zarobljavanjem brojnih ustaša i domobrana došli su do mnogo oružja. To je otvorilo mogućnost za formiranje dva partizanska odreda – prvog na Petrovoj gori, a drugog na području prema Slunju i Plaščanskoj dolini.
Partizanske aktivnosti su potakle ustaše da krajem ožujka krenu u ofenzivu na Petrovu goru. U borbama kod Velikog Petrovca je poginulo dosta naoružanih partizana i «roguljaša», a nakon borbe, ustaše su krenule s masovnim ubojstvima civila u zbjegu, ali nisu postigli osnovni cilj: uništenje partizanskog pokreta.
Ustaško rukovodstvo zbog neuspjeha ove ofanzive smjenjuje komandanta Utinjskog zdruga pješadijskog generala Mirka Zgagu i postavlja za komandanta bojnika Antu Moškova, koji je
do tada bio komandant Pavelićeve tjelesne bojne.
9. svibnja pokrenuli su drugu ofenzivu Utinjskog zdruga pod nazivom "Obruč" kojem je cilj bio opkoljavanje Petrove gore i osvajanje njenog najvišeg vrha Petrovca, a zatim da se od 10. do 13. svibnja izvrši zauzimanje pojedinih visova i položaja u šumi. Ujedno je trebalo satjerati partizanske jedinice na što manji prostor doline potoka Radonje te izvršiti koncentričan napad iz zraka i sa zemlje, a zatim da pješadija potpomognuta bacačima, artiljerijom i tenkovima uništi ili zarobi partizanske snage. Ante Moškov je naredio:
Sve osobe koje se nađu u pošumljenom dijelu Petrove gore imaju se pobiti, kuće u šumi imaju se popaliti, a isto tako i sva skloništa te uništiti podzemna skloništa i skladišta. Blago na koje se naiđe tjerati ispred sebe.
Poslije teških borbi i niza bezuspješnih pokušaja da se probiju iz obruča, partizanske jedinice i zbjeg naroda su 13. svibnja 1942. godine ostali okruženi na uskom prostoru između vrha Petrovca i Magarčevca. Iako pod teškim uvjetima, oni su 14. svibnja uspjeli da se probiju.
Ante Moškov je u ofanzivu na Petrovu goru angažirao oko 4500 ustaša razvrstanih u 9 bojnih koji su sačinjavali prvi obruč, zatim oko 1000 «divljih ustaša» i oko 2500 domobrana i oružnika koji su sačinjavali drugi i treći obruč. Ustaške pješadijske jedinice bile su još ojačane s dvije haubice, oko 10 minobacača kalibra 81 mm i 3 do 5 aviona raznih tipova.
Partizanske snage koje su se našle u obruču na Petrovoj gori sačinjavali su Drugi i Treći bataljon Kordunskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda (KNOPO) u jačini od 530 ljudi, Proleterska četa Prvog KNOP odreda jačine oko 120 partizana i Treća četa Drugog bataljona Drugog KPO jačine oko 100 ljudi. Ukupno brojno stanje partizanskih jedinica iznosilo je oko 750 boraca naoružanih s 39 puškomitraljeza i pušaka. U obruču na Petrovoj gori našlo se preko 10 000 izbjeglica mahom djece, žena i starijih lica. U partizanskim bolnicama nalazilo se oko 100 teških ranjenika koji su bili nepokretni i smješteni u nekoliko dobro maskiranih zemunica. Koncentracija tolikog broja ljudstva na uskom području Petrove gore bila je znatno otežana zbog hladnoće i pomanjkanja hrane. Ustaška izviđanja pomoću aviona omogućavala su da se mjesta gdje je bilo više skoncentrirano naroda tuku artiljerijom, mitraljeskom vatrom i bombama iz aviona.
Mnoštvo partizanskih jedinica i ustanova se našlo u okruženju jer rukovodstvo nije imalo nikakvih podataka o namjerama neprijatelja do predvečer 9. svibnja 1942. Štab grupe odreda je odlučio da 10. svibnja treba postaviti zasjede. Zasjede su razbile čela ustaških kolona koje su se nakratko povukle. O tim borbama Ante Moškov je zapisao:
10. ustaška bojna bila je iznenadno napadnuta sa zemlje i vrhova bukava od jake puščane i strojničke vatre. Strojnice su bile uglavnom na vrhovima drveća i jakom vatrom tukle ustaše u glave i leđa, jer su neke dijelove bili već propustili (partizani na drveću bili su svezani da ne bi pali, valjda radi lakšeg pucanja i upravljanja oružjem). Ovim snažnim prepadom poljuljana je prisebnost
Kad je Štab uvidio brojnost neprijatelja koji sistemski steže obruč oko Petrove gore i pretražuje svaki kutak odlučeno je da se izvrši proboj. Kad su krenuli u pravcu naznačene linije proboja krenulo je nevrijeme, a uz mrak po klizavom terenu i zaobilaženje pojedinih puteva koje su zaposjele neprijateljske jedinice odustalo se od akcije i proboj je odgođen za noć s 12. na 13. svibnja.
Partizanske jedinice su proboravile cijeli dan 12. svibnja na položajima u stanju pripravnosti
u rastojanju od neprijatelja od 500 metara. Bilo je strogo zabranjeno vršenje svakog pokreta, pripremanje hrane, iako su borci već dva dana bili tako reći bez hrane, kako se ne bi otkrili položaji.
Neprijatelj je prije mraka ispred svojih položaja otvorio veoma jaku vatru. Petrova gora cijelu noć bila je obasjana raketama, a šuma je tutnjala od eksplozije ručnih bombi, mina, artiljerijskih granata i pucanja iz automatskog oružja i pušaka. Kad je pao mrak oko 21 sat je pokušan proboj no partizani su naišli na dobro zaposjednute neprijateljske položaje branjene žestokom vatrom iz automatskog oružja, tako da su se morali povući.
Dodatno je sužen obruč pri čemu je uništena jedna ukopana ambulanta i ubijena jedna partizanska bolničarka. Srećom nisu pronašli zemunice s 80 teških ranjenika kod partizanske bolnice Vrletne stijene, iako su prelazili preko njih, no bile su dobro maskirane.
Neprijatelj je opkoljene partizane i narod zasipao lecima koji su ih pozivali na predaju «te da među sobom pobiju te takozvane drugove vođe». Narod je pored gladi i nespavanja živio u neprekidnom strahu. Bez obzira na letke stotine civila je bilo pobijeno po jarcima kod Perne i Lisičjaku. Jedna kolona od 2500 ljudi se pod bijelom zastavom spustile niz Radonju u Vojnić. Odvedeni su koncentracijske logore iz kojih se mali broj njih vratio. Više se nije mogao odgađati proboj, Štab je donio odluku da se on mora izvršiti ujutro 14. svibnja i da se time omogući izvlačenje iz šume što većeg broja civila iz zbjega. Proboj se trebao napraviti na dva mjesta udaljena 4 km, a ako ne uspije proboj na oba mjesta onda bi se sve snage i narod trebali izvući na mjestu uspješnijeg razbijanja neprijateljskog lanca.
U izradi plana proboja obruča sudjelovali su komandanti i komesari Drugog i Trećeg bataljona, komandiri samostalnih četa, zatim komandant i komesar Grupe KNOPO Srećko Manola i Većeslav Holjevac i komandant prvog KPO Stanko Opačić Ćanica, koji su trebali da s desetinom odabranih boraca ostanu u obruču te da organiziraju izvlačenje ostalih iz šume.
Partizani su pred zoru izbili u neposrednu blizinu neprijateljskih položaja. Treći bataljun pod komandom Jovice Lončara izvršio je munjevit juriš. Partizani su uskakali u rovove gdje se razvila ogorčena borba. Cjelokupno ljudstvo trećeg bataljona se našlo među ustašama i za nepunih pet minuta razbijen je neprijateljski obruč u širini od 500 metara. Pri tom je palo 14 drugova a među njima i narodni heroj Milan Marković Lika, politički komesar Drugog kordunaškog odreda, ali neprijateljski položaji su pregaženi. Civilno stanovništvo se kretalo neposredno iza partizanskih jedinica.
Proleterska četa pod rukovodstvom Miška Breberine imala je zadatak da razbije neprijateljska utvrđenja na raskrsnici puteva kod Biljega, zatim da osigura prolaz i širenje razbijenog neprijateljskog obruča, što je imao zadatak drugi bataljon, i da se tim pravcem izvuku civili u pravcu sela Slavsko Polje i Jurina brda i sela Sjeničaka. Gnjaco Perić, sudionik ove borbe, zapisao je:
Iznad ustaških rovova laki povjetarac dizao je dim stvoren eksplozijama ručnih bombi i pucnjevima streljačkog naoružanja. Ispod dima se i dalje vodila jedna od najtežih borbi od početka narodnooslobodilačkog rata na Kordunu. Ustaše su u prvom naletu bile zbunjene, ali su se ubrzo sredile i davale žilav otpor. Pored boraca bataljona i Proleterske čete u borbu je utrčalo preko stotinjak nenaoružanih civila koji su šakama, štapovima, noževima nasrtali na neprijatelja.
Zapovjednik Poglavnikovog Tjelesnog Sdruga Ante Moškov izdaje zapovijedi za napada na Kordunu 1942.
Komandant ustaško-domobranskih jedinica Ante Moškov izvještava svoje pretpostavljene da je prilikom napada partizana iz Petrove gore i razbijanja obruča ranjeno 19 i poginulo
39 ustaša. U njegovom izvještaju čitamo i ovo priznanje:
Međutim, oko 7 sati, skoro istodobno, iskoristeći trenutak najvećeg zamora poslije neprospavane noći, partizani su skupljeni u dvije velike grupe, jedna od 800 do 1 000 ljudi, druga od 600 do 800, navalile iznova jakim poletom na lanac obruča i uspjele ga probiti. Ovo se desilo između Petrovca i Sabljine kose, na frontu Doknadne bojne ustaške vojnice i oružničkog krila Vojnić, i između Vel. Velebita i Magarčevca, na lijevom krilu Jedanaeste ustaške bojne. Mase partizana s oružjem i dva puta više bez oružja nagrnule su u masi, u vidu klina na izabrana mjesta lanca, te pucajući ispred sebe, jureći i trčeći velikom brzinom, jednostavno su obarale ili ponijele sobom naše postavljene zasjede. Sa svih strana otvorena je odmah najsnažnija vatra i s drugih dijelova pritekle su snage u pomoć radi zatvaranja proboja, ali je to bilo nemoguće. Ne obazirući se na gubitke mase su jurile i dalje naprijed. Čim bi koji partizan s oružjem pao, zgrabio bi mu pušku neko drugi od njih bez oružja. Ponijeli su i vukli sobom čak i ranjenike. Pri izbijanju na cestu Vojnić-Vrginmost ova grupa pala je u najtežu vatru strojnica motorizacije. Međutim, i ovdje se probila ne obazirući se na gubitke, te uputila pravcem Vojnić-kolodvora u pravcu Trepča-šume i šume Abez. Iz Vojnića sam se bojnim kolima uputio ovoj masi u potjeru, ali se nije mogla više dostići. Grupa je probila i treći lanac zasjede koji su obrazovali dijelovi Željezničke bojne pored željezničke pruge selo Skakavac-Vrginmost. Druga grupa probila se na sličan način.
Poslije proboja obruča i povlačenja ustaša s toga terena partizani i narod su se vraćali u Petrovu goru, gdje su desetak dana prikupljali poginule i zaklane i teško ranjene borce i civile. Poginule su sahranjivali u obližnjim seoskim grobljima ili na licu mjesta, dok su ranjenici upućivani u bolnice. Ustaški napušteni položaji odavali su izgled prave pustoši s gomilama čahura od ispaljenih metaka, razvaljeni rovovi i skloništa, a ispred njih isječeno drveće mitraljeskim rafalima.
Unatoč velikim žrtvama spašeno je devet tisuća civila zahvaljujući junaštvu i besprijekornom herojstvu partizana i civila. Procjene su da je tih dana poginulo oko 1300 civila, a Kordun je za vrijeme NOB-a izgubio čak 30.000 stanovnika.
Ustaški zločinac Moškov je u svibnju 1945. pobjegao sa devet sanduka zlata u Italiju. Neke procjene govore o 180 kilograma zlatnika. Krajem 1945. se vratio preko Mađarske da organizira ustaške teroriste Križare ali bez većeg uspjeha. Vraća se u Italiju, a u Veneciji ga u listopadu 1946.. uhićuju Britanci i deportiraju u Jugoslaviju. Osuđen je na smrt i pogubljen 1947. godine.
Izvor: Kordun i Banija u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji / Dušan Korač
