21.04.1944
21. travnja 1944. u selu Kućan Gornji kod Varaždina ubijena je Anka Ošpuh. Zajedno s još devetoricom lokalnih komunista pogubljena je u znak odmazde zbog partizanskog prepada i ubojstva dvaju ustaša iz Poglavnikova tjelesnog zdruga.
Anka Ošpuh rođena je 1920. godine u selu Poljanec kod Ludbrega. Imala je četvero braće, a rat je preživio samo najmlađi - Josip. Cijela obitelj Ošpuh sudjelovala je u Narodnooslobodilačkom pokretu, skupljali su hranu i odjeću za kalničke partizane, prenosili poruke. Svi su se uključili u partizanske jedinice, čak i Anka te njena majka.
Nakon što je na sastanku 28. lipnja 1941. u šumi kod Turčina donijeta odluka o podizanju ustanka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, počele su pripreme za prve akcije protiv ustaškog režima. Prva prava akcija zbila se na željezničkoj pruzi Ludbreg – Koprivnica kada je grupa skojevaca prekinula telefonsko-telegrafske veze između Ludbrega i okolnih gradova. To je kod vlasti izazvalo priličnu zbunjenost,
budući da su uputili domobransku jedinicu prema Legradu. Među akterima te diverzije bila je i Anka Ošpuh.
U partizanima je okupljala žene, vodila prosvjetne tečajeve i savjetovanja. Proslavila se velikom hrabrošću, prema pričama sama je uništila jedan njemački tenk kod Svibovca. Tih su dana lokalna djeca pjevala "Ja sam Anka partizanka, ne bojim se njemačkog tanka". Kada je uhvaćena, strašno je mučena, no svoje prijatelje nije odala.
Vilma Vahtarić ovako se prisjeća svoje drugarice:
Dobro se sjećam Anke. Bila je dosta starija od mene. Njezina je cijela obitelj bila skojevska. Ona je već bila dobro poznata »suprotnoj strani« po svom opredjeljenju, pa sam kad je to god bilo potrebno i preopasno za Anku, uskakala ja. Sastajale smo se u šumi Remiza kod Plitvice. Anku su onda uhvatili u Leskovcu, a poslije pogubili u Kućanu. Prije toga su je vozili po ulicama Varaždina u nekoj prikolici, a ona je vikala: »Ja sam Anka partizanka, ne bojim se ustaškog tanka!« Prije vješanja ju je jedan ustaša pitao ima li kakvu želju prije smrti, a ona mu je odgovorila: »Drugo nikaj osim da ti ćeš danas mene, sutra će tebe.« Tu je u nekom dvorištu i pokopana, a poslije rata je preseljena na groblje u Poljanec. Prema sjećanju Vilme Vahtarić, Anka je bila izuzetno hrabra žena koja je doslovno dala život za svoje ideale, kojoj ni strahovita bol čupanja nokata na nogama i rukama nije pokolebala vjeru za ono što se bori.
Iako je iskazala veliku hrabrost, nikad nije proglašena narodnim herojem. No narod ludbreškog kraja štovao ju je kao heroinu. Nakon rata, njeni su posmrtni ostaci prebačeni u obiteljsku grobnicu u Poljancu. Njenim je imenom prozvana jedna od ludbreških ulica (poslije 1990. promijenjena u Ulica Petra Krešimira IV.) te ludbreško kulturno umjetničko društvo koje i danas nosi njeno ime.
Izvori:
Antifašisti varaždinske županije
Podravski zbornik 45/2019 - Žene u ratu, Svjedočanstva, sjećanja, zapisi - Milivoj Dretar
