14.04.1937
Krsto Ljubičić je bio student Pravnog fakulteta i jedna od prvih fašističkih žrtava na Zagrebačkom univerzitetu. Nakon sukoba antifašista i frankovaca dok se sam vraćao nakon protesta doma, frankovci su ga izboli noževima u blizini Botaničkog vrta u Zagrebu. 1941. godine, omladinska grupa je osvetila Krstu bombaškim napadom na ustašku kolonu.
Rođen je 20. ožujka 1915. godine u Arbanasima kod Zadra, u siromašnoj arbanaškoj porodici. Osim za njega, roditelji Krsto i Dila brinuli su se za još šestero braće i sestara. Nakon završetka srednje škole, Krsto je upisao Pravni fakultet u Zagrebu. Ubrzo je postao član ljevičarskog studentskog društva „Svjetlost“.
Španjolski građanski rat (1936—1939) potakao je zaoštravanje između studenata antifašista i fašista. Simpatizeri ustaškog pokreta u Jugoslaviji, frankovci, počeli su sa izazivanjem nemira i terora na Zagrebačkom sveučilištu fizičkim napadima na studente koji su drugačije mislili, uništavanjem njihovih publikacija, onemogućavanjem izlaska na studentske izbore i ostalo. Studenti antifašisti uskoro su organizirali samoobranu i vraćali frankovcima istom mjerom.
Sukob između dvije grupe kulminirao je 14. travnja 1937. godine, kada je grupa frankovaca noževima nasmrt izbola Krstu Ljubičića. Naime, 12. travnja, klub medicinara sazvao je miting studenata medicine na kojem je u znak protesta što sveučilišne vlasti nisu odgovorile na zahtjeve studenata, istaknute u rezoluciji od 24. siječnja, trebalo proglasiti jednodnevni štrajk. Frankovci su se zabarikadirali u zgradu fakulteta i provokacijama izazvali policiju na studente. Povodom toga, 14. travnja je na sastanku „Svjetlosti“ odlučeno da se masovno suprotstave teroru frankovaca. Sukobi su izbili na tadašnjem Trgu kralja Aleksandra i kod Hrvatskog narodnog kazališta, a u njima je sudjelovalo preko 200 studenata na obe strane. Nakon intervencije policije i razbježavanja studenata, Krsto i njegov drug Milivoj Rukavina otišli su do Rukavininog stana. Poslje toga je Krsto sa Miloradom Piperom otišao na ručak, uzeo kruh za večeru i pozdravio se s njim. Zatim je krenuo prema Studentskom domu, smatrajući da je siguran i da su tučnjave zasad završile. Međutim, tada ga je u prolazu kod doma presrela grupa frankvoaca i izbola noževima sedam puta, od kojih su četiri uboda bila smrtonosna.
Ljevičari su nekrologom, štampanim u obliku letka, pozvali Zagrepčane na ispraćaj tjela Krste Ljubičića, 16. travnja. Od rodbine na sahrani je bio samo Krstin brat Slavko, jer porodica nije imala sredstva da svima omogući put u Zagreb. Nakon govora Maksimilijana Baćea pred prosekturom na Šalati, tisuće ljudi ispratilo je posmrtne ostatke Krste Ljubičića do Veterinarskog fakulteta na Savskoj cesti, gde je nad tjelom pokojnika održao oproštajni govor Josip Šaban. Posle toga, povorka je Savskom cestom koračala do Gradske mitnice na kraju puta. Sudionici sahrane su se oprostili od pokojnika, održano je još nekoliko govora, nakon čega je automobil s tjelom nastavio put prema Kninu.
Tadašnji ministar unutranjih poslova, Anton Korošec, ukorio je bana Savske banovine, Ružića, jer policija nije napravila potrebne mere da bi se spriječili izgredi na komunista sahrani. Uprkos tome što su komunisti imali crvene trake oko ruku i održano je nekoliko protuvladinih govora, policija nije intervenirala nego samo stajala sa strane i gledala prolazak povorke.
Četiri godine kasnije, grupa omladinaca na čelu sa Slavkom Komarom odlučila je da na mjestu, gde su frankovci ubili Krstu Ljubičića, vrati fašistima istom mjerom, organiziravši 4. kolovoza 1941. godine bombaški napad na ustašku kolonu.
