23.03.1943
U borbi protiv partizana a radi uništavanja, posebno muškog stanovništva s područja Dalmacije, fašistički okupatori su vršili masovna hapšenja i interniranja. Stoga su talijanski fašisti krajem ožujka 1943. na golom kamenjaru punte Marin u Zlarinu podigli logor u kome je u najstrašnijim uvjetima bilo smješteno oko 2 600 ljudi uglavnom sa šibenskog i trogirskog područja uhvaćenih u masovnim racijama.
Za vrijeme postojanja tog kratkotrajnog ali zloglasnog logora kroz njega je prošlo nekoliko tisuća rodoljuba i pripadnika NOP-a. Oni su tu živjeli bez ikakvih nastambi u improviziranim šatorima, tučeni i mučeni glađu, žeđu i vrućinom i zaraznim bolestima. U takvim uvjetima zatvorenici 30-tak logoraša je umrlo u logoru, mnogi u šibenskoj bolnici a oni koji su potpuno iscrpljeni poslani kućama su umrli nedugo nakon povratka. No najviše ih kasnije stradalo u tri velika logora u Italiji i u nacističkim logorima nakon kapitulacije Italije.
Prema direktivama komande talijanske 2. armije, komanda XVIII. armijskog korpusa u Splitu odredila je u prvoj polovici ožujka 1943. g. da — s privremenim izuzećem dvaju-triju mjesta uz obalu, u kojima su bile okupatorove posade — iseli i u koncentracione logore pošalje svo muško stanovništvo, od 15 godine života dalje, s područja dalmatinske Zagore (trokut Šibenik — Trogir — Drniš). Navodni cilj toga bio je vojnički: ». . . odvesti što je moguće više sposobnih ljudi s područja kojim notorno haraju pobunjenici . . .« (dopis komande XVIII. armijskog korpusa od 28. svibnja 1943., Br. 192O/AC), ne ostaviti na njemu ni one koji su »mlaki i indiferentni« prema okupatoru (depeša iste komande od 7. travnja, Br. 52O1/OP), iz bolnica pustiti samo one internirce »stanje zdravlja kojih je trajno oslabljeno« (dopis komande pješadije divizije »Bergamo« od 27. lipnja, Br. 1083/AC). Ali glavni, pravi cilj bio je: silom iseliti te glađu, batinama i stradanjima svake vrsti umoriti slavensko stanovništvo okupiranog područja, a dotle iscrpsti njegovu radnu snagu u svoju korist, slanjem u logore talijanskog Regna na prisilan rad, s koga se nitko ne bi vratio svojoj kući.
Svoju odluku saopćila je komanda XVIII. armijskog korpusa dopisom od 12. ožujka 1943., Br. 3966/OP, okupatorovom guverneru u Zadru, a već 17. istog mjeseca depešom Br. 4265/0P javila mu da će totalno »čišćenje« (»rastrellamento«) Zagore uskoro započeti pa moli i njegovu privolu. Guverner Giunta dao ju je odmah, i korpusna je komanda 19. ožujka depešom Br. 1859/Serv. naredila svojoj 1. brzoj (konjičkoj) diviziji »Eugenio di Savoia« u Šibeniku da tu uredi jedan »tranzitni koncentracioni logor« za 1000 osoba. Civilni komesar za kotar Šibenik dr. F. Vecchi .javio je istog dana depešom Br. 618 R/OP zadarskom prefektu da je za smještaj logora stavio na raspoloženje vojničkoj vlasti otoke Zlarin i Logorun. Već sutradan jedan viši oficir divizije »Zara« došao je na Zlarin i odabrao rt Marin za smještaj logora.
Ideja osnivanja jednog koncentracionog logora na Zlarinu je, zapravo, starijeg datuma. Još u ožujku 1942. g. talijanski je okupator htio na Zlarinu urediti jedan logor za političke internirce i njihove obitelji. U tu je svrhu 28. ožujka 1942: došla na Zlarin jedna posebna vojnička komisija, i njen je izbor mjesta za smještaj logora pao na »Oštricu«, kraj samoga sela. Ali blizina partizanskog Šibenika navela je okupatora da promijeni svoju odluku i da koncentracioni logor uredi na Molatu.
»Rastrelacija« Zagore započela je dan-dva prije 23. ožujka 1943., najprije od strane Splita i Trogira, a par dana kasnije od strane Šibenika i Drniša (30. ožujka) »Rastrelaciju« su izvršile simultano divizije »Bergamo« i »Eugenio di Savoia«, prva od strane Splita i Trogira, a druga od strane perifernih sela Drniša (Ljubostinje) i Šibenika. Izvršena je potpuna blokada »rastrelacionog« područja; hiljade vojnika nastupale su s polaznih točaka prema Primoštenu i Rogoznici, hvatajući i odvodeći sve muškarce koje bi našli, pljačkajući i paleći, ubijajući goloruke ljude, čak i djecu od 11 godina.
23. ožujka logor na Zlarinu (»Carnpo concentramento rastrellati di Zlariho«) »proradio« je: tog je dana, naime, dovedena u nj prva skupina »rastreliranih«, njih 60, iz Muća i okolice.
Na golom i krševitom tlu rta Marin ograđen je bodljikavom žicom prostor od samih 80x80 m, u koji su, kroz nepunih deset dana, bačene hiljade interniraca, tako da je logor izgledao kao mravinjak. U tom prostoru ograđen je, opet, žicom manji prostor za tzv. »logorizoliranih«, u koji su smještani internirci koje je okupator uzeo za taoce. Nešto kasnije ograđen je žicom do prvog logora još jedan manji prostor.
U zlarinski logor dovedeno je oko 3000 ljudi. S područja Drniša bilo ih je iz Ljubostinja, Koprna, Cere, Nevesta, Radonića, Mirlovića u Zagori; s područja Šibenika — iz Jadrtovca (mnogo), Grebaštice (vrlo mnogo), vrlo mnogo i iz Boraje, Mravnica, Vrsnog i Podina, mnogo iz primoštenskih i rogozničkih sela (osim obaju mjesta), zatim: s Konjevrata, Danila Kraljica, Danila Birnja, Dubrave i Krapnja; s područja Trogira — vrlo mnogo iz Suhog Doca, mnogo, iz Segeta, Marine, Vinišća, Sratoka, a veći broj iz Blizne, Bristivice, Ljubitovice, Lepenice, Prapatnice, Drvenika velikog i Labina. Bilo je interniraca i sa Srime, Donjeg Polja, Bilica i Zlarina te samoga grada Šibenika. Samo na području Muća, Lećevice, Radošića, Labina, Prgometa i rta Ploče »rastrelirano« je 1695 osoba (dopis komande XVIII. korpusa od 28. svibnja 1943., Br. 192O/AC). U logor su slani i uhapšenici karabinjera divizije »Eugenio di Savoia« s područja Šibenika i okolice, koji su bili, kako veli dopis komande te divizije od 19. travnja 1943., Br. 612/AC, »označeni ili sumnjivi zbog (okupatoru) neprijateljske aktivnosti«. To je odobrila i komanda XVIII. korpusa.
Brojni slučajevi smrti, masovna oboljenja, puštanje jednog dijela potpuno iznemoglih interniraca, a nadasve njihovo odvođenje u skupinama na prisilan rad u Italiju, prepolovili su broj interniraca. Ipak, 30. travnja bilo je u logoru njih 1652, a u času evakuacije logora još uvijek oko 1200.
Koncentracioni logor Zlarin bio je vojnička ustanova. Komandu nad njim imala je do prvih dana lipnja 1943. g. divizija »Eugenio di Savoia«, a otada pa do njegove evakuacije divizija »Bergamo«. Prvim komandantom logora bio je komandant 173. sekcije karabinjera divizije »Eugenio di Savoia« poručnik Gino Di Rosa (navodi se kao takav još 10. travnja 1943.), a za njim podpukovnik divizije »Bergamo« Umberto Pansoya di Borgo (navodi se već 14. travnja 1943.). Djelovanje ovog plemića u logoru Zlarin pokazuje toliko sadističkog uživanja, da mu nema premca. Uživao je gledati kako čuvari logora batinama tuku internirce, u bolnicu je slao samo iscrpljene i polumrtve ljude. Komesar zlarinske općine dao je — ali dva, dana pred evakuaciju logora! — 13. lipnja 1943. pod Br. 107/iRis. ovakvu njegovu karakteristiku: 55 godina star, kupa se gol i tako daje fotografirati, uza sve proteste ženskog stanovništva; mami djecu pod prozore vojničke menze, bacajući im »caramelle«, pa ih polijeva vodom, kao i ostale prolaznike, a osobito mlade djevojke; vrši nuždu u svakom kutu, a najradije gdje imade svijeta; jedna skupina vojnika vikala je na nj da je prasac, a druga ga izviždala.
Za čuvanje logora poslana je posada od 120 vojnika, a stražarsku i nadzornu službu u njemu vršili su karabinjeri, njih 20-tak, XVI. mobiliziranog karabinjerskoga bataljona. Među njima, odreda okrutnima, batinašima i pljačkašima, zlarinski internirci zapamtili su naročito ove koji su se »odlikovali« mučenjem interniraca u masi: komandira logorskih karabinjera brigadira Augusta Bio, viceibrigadira Giovannija Rivu (radi škiljavosti, od interniraca prozvanog »Ćore«), vicebrigadira Lorenza Recrosio (»Mršavi«), karabinjera navodno zvanog Marengo (po narodnom krštenju »Livaja«, ljevak), jednog mlađeg karabinjera po imenu Bruna, a nada sve jednog neidentificiranog crnog karabinjera srednje dobi i visoka rasta.
Liječničku službu u logoru vršili su ili, točnije, nikako nisu vršili logorski liječnici: sanitetski podporučnik divizije »Eugenio di Savoia« dr. Peppino Chiodera (do 25. svibnja 1943.) i sanitetski po ručnik dr. Aurelio Guarnieri, inače liječnik pri općini Zlarin (od 25. svibnja 1943. do kraja).
Hiljade interniraca, dovođene u logor Zlarin motornim brodom »Mučenica«, nisu u njemu našle nikakve nastambe. Naređeno im je da na krševitom tlu razapnu vojničke šatore, po jedan za 18—20 ljudi, a mogao je primiti najviše njih 8. Internircima nije dana ni najmanja količina slame, niti ikakav pokrivač. Gola i vlažna zemlja i oštro kamenje bili su ležaj, a tvrd kamen uzglavlje. Prva dva dana internirci nisu primili ni komadića kruha i ni kapi vode, a oduzeti su im kod dolaska u logor sav novac koji su imali te svi predmeti koji su se kod njih našli.
Tako je započelo njihovo stradanje, koje je u samih par dana učinilo da više nisu ličili na ljudska bića.
Kroz čitavo vrijeme svog bivanja u logoru internirci su moreni glađu i žeđu. Davano im je na dan po 11 dekagrama lošega kruha, izjutra po decilitar i četvrt slabog kavinoga surogata, najčešće kuhanog na morskoj vodi, u podne oko pola litre tople vode sa zeljem, bez začina. Premda je za potrebe logora bilo par bačava s pitkom vodom, ova se internircima dijelila svaka tri i četiri dana, po četvrt litre na glavu. Internirci su od žeđi naprosto skapavali. Pili bi i more, da im je pristup do njega bio dozvoljen. Novcem koji su kasnije dobivali od kuće potkupljivali su karabinjere čuvare da im donesu malo vode. Porcija ove stajala je i do 30 lira. A karabinjer bi često donio — morsku vodu. Upravni i nadzorni aparat logora sistematski je išao za tim da internirani narod žeđu izbezumi i uništi. Kad se jedan vojnik na uzdisaje jednog internirca smilovao te mu donio malo vode, jedan karabinjer čuvar zgrabio je porciju s vodom i bacio je internircu u glavu, a vojnika prijavio.
Hranu koja bi slučajno ostala u kazanu nakon dijeljenja, čuvari su obično prolijevali u more, osim kad bi im se svidjelo da huškanjem gladnih interniraca naprave oko nje jagmu, kako bi ih mogli batinama rastjeravati.
Glad je već prvih dana bila takva, da su internirci počeli jesti korijenje, smrdljive otpatke hrane čuvara sa smetišta, tražiti među njima kosti, koje su tucali pa jeli. Kad je zlarinski župnik po prvi put stupio u logor, svi su internirci nahrupili do žičane ograde, vičući:
»Javite našima da nam pošalju pakete, jer umiremo od gladi!«, na što su ih čuvari razagnali batinama. Pri povratku župnika iz logorske kancelarije, internirci su i opet nahrupili do ograde i bacili preda nj čitavu hrpu papirića sa svojim imenima i adresama svojih obitelji, kako bi im se ma što poslalo. Kumili su i za malo zelja bez soli i začina.
Korist od primanja paketa s hranom (vrlo mnogi, siromašni, nisu ih ni od koga mogli dobiti) uprava logora obrnula je sebi. Bolji i veći dio sadržaja paketa logorsko bi osoblje zadržalo za se, pa kasnije za skup novac prodavalo internircima njihovu vlastitu robu. Kad je zlarinski župnik, videći tu pljačku, počeo internircima lično dijeliti pakete, uprava logora zabranila je svako primanje paketa, pripisujući njima a ne sebi pojavu tifusa i griže u logoru. Uprava logora je čak kazneno progonila prodavače bezalkoholnih pića iz Zlarina, koji su htjeli ta pića prodavati internircima.
Higijenske su prilike u logoru bile nečuveno žalosne. Premda su svi internirci došli u logor čisti i okupani, u ovome je, po naročitoj intenciji logorske uprave, ubrzo zavladala užasna nečistoća, čitavi prvi mjesec dana u logoru se nitko nije mogao oprati (a logor je bio uz samo more!), ošišati i obrijati, premda su internirci imali potrebni svoj pribor za to. Taj pribor uprava logora im je oduzela. Internirci ma nije davana prigoda da peru rublje i da ga mijenjaju, pa su ubrzo bili puni ušiju i svraba. Za čitavi logor postojale su samo dvije zahodske jame, pred kojima su nevoljni internirci satima morali čekati na red, uvijek u strahu da ne izvrše nuždu u hlače, jer su se za to dobivale od karabinjera batine, ili da ne izvrše nuždu izvan otvora jame, jer su se i za to dobivale batine. A u logoru su harali tifus i griža, krvavi proljev je slabio ionako glađu i batinama i nespavanjem oslabljene ljude. U šibensku bolnicu slalo se samo beznadne slučajevi ili internirce koji su već bili na rubu groba, i samo neznatan broj onih koji su bili zaraženi ili potpuno iscrpeni. Tako je Marin Brkan poslan u bolnicu na sam dan svoje smrti, u umirućem stanju, kako navodi bolnički upisnik, Mate Županović dan pred smrt, isto u umirućem stanju, Josip Blažev dva a Mate Najev tri dana pred smrt. Internirci Ivan Goleš, Jakov Zunić i Ivan Saša zadržani su, premda vrlo teški bolesnici, u logoru sve do njegove evakuacije, i tek onda poslani u bolnicu da u ovoj malo zatim umru.
Svi internirci doživjeli su u logoru teško oslabljenje organizma, mnogo njih u tolikoj mjeri, da bi njihovo daljnje zadržavanje u njemu dovelo do umiranja u masama, pa ih se slalo kući da tamo dotraju svoje dane.
O stradanju interniranog naroda uslijed gladi, bolesti i zlostavljanja u logoru svjedoče najbolje dva dokumenta iz pera samog okupatora. Jedan je prilog dopisu komande pješadije divizije »Bergamo« od 11. lipnja 1943., Br. 964/AC, i predstavlja spisak od 189 interniraca sa najtežim oboljenjima (teške srčane mane, zaduha, tuberkuloza, kronični reumatizam) ili potpuno iscrpenim organizmom. Ovih zadnjih je bilo 156! Kod likvidacije logora ova je skupina morala biti puštena, ali do toga nije došlo i svi su odvučeni u koncentracione logore Italije.
U drugom dokumentu, izvještaju Bolnice u Šibeniku od prvih dana srpnja 1943., Br. 3025/43., veli se, između ostaloga, da je bolnica imala u prvom polugodištu 1943. g. svega 11 zaklonjenih bolesnika od bacilarne dizenterije Flexner, sve iz logora Zlarin, od kojih je 5 umrlo; da je zaklonjen bio i velik broj (samo u posljednjim sedmicama preko 40) bolesnika od enterocolitis haemorragica, sumnjive na bacilarnu dizenteriju, i da takve forme ove bolesti ne teže ka opadanju; da je znatan porast zaklonjenih od bolesti koje su posljedica gladi (samo tri radi primjera iskazane skupine oboljenja — 168 slučajeva, od toga 90 bitne dekompenzacije srca — prema 36 u čitavoj godini 1942.); da je od 226 zaklonjenih bolesnika od svraba njih 70 iz logora Zlarin.
28. lipnja 1943. u šibenskoj bolnici nalazila su se još̌ uvijek 22 internirca sa Zlarina, od čega 2 u smrtnoj opasnosti, a 9 vrlo teško bolesnih (izvještaj Bolnice Br. 2856/43.).
Pravo zvjerstvo logorskog osoblja očitovalo se u teškom tjelesnome zlostavljanju interniranih nevoljnika, svih odreda, tako da nije bilo internirca koji nije osjetio karabinjersku batinu na sebi.
Svi logorski karabinjeri imali su batine, metar dugačke a 5 cm debele, jedan čak i željeznu šipku, i to stalno nosili uza se. Internirce se udaralo uvijek i bež ikakva obzira, bez ikakva razloga. Ako je šator, u koji je strpano po 20 ljudi, noću uslijed gomile ljudskih tjelesa ,bio ispupčen, udaralo se batinom po šatoru. Lomljene su batine na leđima interniraca. Tako je zlarinski župnik osobno bio svjedokom kako je karabinjer prelomio batinu na leđima jednog internirca, premda su se karabinjeri uzdržavali da u krugu logora tuku ljude dok se u njemu zadržavao taj svećenik. Lupalo se internirce koji bi, radi bolesti ili neodoljive nužde, poremetili red kod zahodske jame. Tako je Paško Bakula samo radi toga što je, satima čekajući pred jamom na red, izvršio nuždu u hlače, od karabinjera do nesvijesti tučen. Internircu Juri Nakiću, koji nuždu nije izvršio »propisno«,vicebrigadir Recrosio naredio je da Stane u stav mirno, pa ga tako žestoko udario četiri puta u obje vilice, da mu je odmah izbio tri zuba, a svo zubalo teško oštetio. Mijo Poljičak tučen je, radi toga što se vratio na kazan da ponovno primi proliveni mu zajutrak, od istog Recrosija batinom tako jako, da je oboren na zemlju, gdje ga je Recrosio dalje gazio nogama. Nesretna je žrtva morala biti odnesena u šator i tu je istog popodneva preminula. Jakov žepina je tako teško 'isprebijan od vicebrigadira Rive, da je morao biti prenesen u bolnicu, u kojoj je poslije četiri dana umro. Batinama pretučen i nogama izgažen, Mijo Burazer umro je u šibenskoj bolnici osam dana nakon tuče. Marijan Mrdeža dobio je 24 udarca žilom, jer nije očitovao da imade sina u partizanima. Slučajeva teškog tjelesnog zlostavljanja u logoru Zlarin ima na stotine. Za »prekršaj reda« kod dijeljenja obroka ili repa kod zahodske jame, internirci su, pored batina, kažnjavani vezivanjem o stup prema suncu, čak i po čitav dan, a bez hrane. Upravno i nadzorno osoblje logora sadistički je uživalo u patnjama interniraca, cinički se smijalo njihovom jauku.
Posebno težak bio je položaj interniraca u tzv. »logoru izoliranih«. Ispočetka bilo ih je u njemu 7, a broj im se zatim povećao na 18. »Izolirani« nisu ni sa kim smjeli dolaziti u dodir, a trpjeli su glad i batine kao i svi ostali. Sedmero njih strijeljano je u Šibeniku i okolici. , , ;
Internircima su pravljene poteškoće i u pogledu kretanja s njihovim obiteljima, tako da su jednom odredbom okupatorske vlasti bile ukinute sve dozvole i propusnice za putovanja ukućana interniraca do Zlarina.
U samom logoru i šibenskoj bolnici umrlo je 27 interniraca. Mnogo više umrlo ih je od posljedica pretrpljenih muka, nakon puštanja iz logora Zlarin, kao i na putu u druge logore, po evakuaciji zlarinskog mučilišta.
Koncentracioni logor Zlarin osnovan je kao privremeni logor. Ono što u njemu nije umoreno ili dotučeno, pa potpuno iznemoglo vraćeno kući, okupator je odredio za prisilan rad i poslao u logore Italije. Otud briga okupatora za lica koja su »fizički sposobna za rad« (dopis tajnika fascija u Šibeniku Alacevicha od 5. svibnja 1943.; Br. 3663), za »osobe sposobne, internirane u zlarinskom koncentracionom logoru, koje se imadu kao radnici poslati na Poluotok«, u koju je svrhu slan u Šibenik tajnik fašističkih sindikata u Zadru A. Toschi (privatno pismo Piera Morglije, majora fašističke milicije i posebnog tajnika zadarskog prefekta, od 25. travnja 1943.).
O tome koga će se kao potpuno iznemoglog vratiti kući, a koga odvesti na prisilan rad, davali su svoje mišljenje posebna jedna komisija pri okupatorovom civilnom komesarijatu za kotar Šibenik, za Od Italije »anektirani« dio Dalmacije, a za internirce izvan toga područja karabinjeri. Svi internirci bivali su preslušavani su, i uz to zlostavljani, u svrhu raznih okolnosti o sebi, o svojim drugovim i mjestu svoga boravka, a osobito o svom odnosu prema Narodnooslobodilačkom pokretu. Na osnovu rezultata takve »istrage«, spomenuta komisija, u kojoj su bili i komesar kotara dr. Vecchi (od 23. travnja 1943. njegov nasljednik, general fašističke milicije C Brancati) i tajnik fascija Alacevich, stavljala je svoje prijedloge vojničkoj vlasti. Dvije trećine svih interniraca odvedene su u grupama na prisilan rad. Tako već 8. travnja 1943. njih 104.
Zlarinski internirci vođeni su u logore Italije preko Rijeke, u kojoj je bio, direktno pod komandom 2. armije, velik logor, iz koga su naši internirci gonjeni dalje, skoro isključivo u ova tri logora: Renici kod Arezza, Chiesanova kod Padove i Visco kod Udina. Nakon kapitulacije Italije, velik broj naših interniraca u tim logorima predan je Nijemcima i ovi su ih odvedi na prisilan rad u Njemačku. Nacistički logori Buchenwald, Dora i drugi postali su grobnicom daljnje stotine zlarinskih interniraca.
Koncentracioni logor na Zlarinu evakuiran je u lipnju 1943. g. 15. lipnja došla su u Zlarin četiri motorna jedrenjaka i parobrod »Triglav« da odvedu posljednje stanovnika logora Zlarin. Bilo ih je oko 1200, među njima oko 200 teško bolesnih. Premda se u mjestu našla i rodbina nekih interniraca, nije joj bilo dozvoljeno da se približi svojima. Oko podne toga dana jedrenjaci i parobrod, krcati internircima, krenuli su iz zlarinske luke.
19. lipnja napustili su logor na rtu Marin i posljednji kontingenti vojske koja je čuvala logor.
Izvor: Šibenska revija 1955. godine
