21.03.1913
Na prvi dan proljeća 1913. godine u Lukovdolu je rođen Ivan Kovačić. U njegovu čast svake se godine na današnji dan u Lukovdolu održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće. Nadimak Goran s kojim se potpisivao uzeo je kao znak pripadnosti svom zavičaju. U partizane je otišao zajedno s Vladimirom Nazorom i tamo napisao neke od svojih najvažnijih djela. Njegova poema Jama toliko snažno opisuje ratne strahote i zločine da predstavlja najveće djelo proturatne poezije na svijetu.
U članku Pjesnik tamnih i svijetlih boja Zdenka Fabac, ravnateljica Memorijalnog muzeja Ivana Gorana Kovačića, otvorena u njegovoj rodnoj kući ovako priča o vezi Lukovdola i Gorana:
Kad netko izgovori njegovo ime, svima je prva asocijacija Lukovdol, ali i obrnuto, kad netko kaže Lukovdol, svi najprije pomisle na Gorana. To je neraskidiva veza koja se najbolje iščitava iz Goranove zbirke zavičajne poezije Ognji i rože. Potom ime Goran kojim se je Kovačić počeo potpisivati od 1935. Kao dječarac, Goran je najviše vremena provodio sa stricem Vladom. Od njega je vjerojatno naslijedio i talent pisanja, jer priča se da bi Vlado u tili čas smislio pjesmicu, neovisno radilo se o šali na nečiji račun, ili pak o nečem sasvim drugom. Kako je imao tamburaški orkestar, probudio je u Gorana i ljubav za glazbu te ga naučio svirati mnoge instrumente. Sa samo deset godina Goran je ostao bez oca, a dvije godine poslije i bez sestre. Smrt je u Goranovu životu postala konstanta, ono što ga je cijelo vrijeme pratilo, privlačeći ga i odbijajući istodobno. To je razvidno iz njegova stvaralaštva, baš kao i ta borba optimizma i pesimizma koja se najbolje može iščitati iz pisama što ih je slao svojim brojnim ljubavima, kolegama po peru i prijateljima.“
"Svoj zavičaj uveo je u hrvatsku književnost. U pripovijestima čitatelja upoznaje sa životom goranskih seljaka, drvosječa, šumara… Pišući o rodnom Lukovdolu i njegovim malim ljudima, s mnogo je ljubavi za seljaka i s jasno očitovanom empatijom za socijalnu pravdu – služeći se tehnikom lirskog realizma – uspio očitovati idiličan sklad između seljaka i prirode, ali i sve ono što narušava taj sklad – nepravdu, političke i gospodarske manipulacije.
Od 1926. živio je u Zagrebu, gdje se 1932. upisao na studij slavistike (narodne povijesti, jezika i književnosti), ali ga je ubrzo napustio te se posvetio književnom i novinarskom radu. U književnosti se prvi put javio 1929. crticom Ševina tužaljka u listu Omladina, a s V. Jurčićem i J. Hitrecom objavio je 1932. izbor iz pjesama koje je pisao kao gimnazijalac (Lirika 1932). God. 1936. izišla mu je zbirka novela Dani gnjeva, prva i jedina za života objavljena samostalna knjiga. Iste je godine dobio i prvi novinarski posao, a ubrzo je postao urednik kulturne rubrike, prvo u Hrvatskome dnevniku, a zatim u Novostima. Neko vrijeme bio je i politički aktivan kao pristaša Radićeve Hrvatske seljačke stranke. Ustaške su ga vlasti nakon uspostave NDH poslale za upravitelja pošte u istočnu Bosnu (Foču), ali ga je M. Ujević zadržao u Zagrebu kao suradnika u Hrvatskome izdavalačkom bibliografskom zavodu.
Tri dana pred Novu godinu 1943. Goran odlazi u partizane iz Zagreba zajedno s Vladimirom Nazorom. Kad je došao među partizane odmah se dao na pisanje, na književni rad. U to vrijeme piše i uspjele duhovite političke pjesme za potrebe partizanskih priredbi, usmenih novina i sl. Jedna od takvih je npr. “Teško je biti četnik!”. Pjesme koje je kao uvjereni antifašist napisao tijekom 1943. zajedno s Nazorovim stihovima tiskane su u zbirci Hrvatske pjesme partizanke kao prosvjedi protiv zločina odišu etičnošću i osjećajem intelektualne i moralne odgovornosti.
Četvrtu ofanzivu prošao je uglavnom u I dalmatinskoj brigadi, a u Petu ulazi s V crnogorskom. Peta ofanziva je bila naročito mučna. Kroz nju je Goran Kovačić prolazio teško, oslabljen i svojom ranijom plućnom bolesti. Kada je dr Simo Milošević bio ranjen i bio tako prisiljen da ostane, ostao je s njim i Goran, jer mu je bio prijatelj i jer je bio već iscrpljen teškim marševima. Koncem lipnja i početkom srpnja 1943 nalazio se u istočnobosanskom selu Vrbici kod Foče, skrivajući se od četnika koji su klali partizanske ranjenike sa Sutjeske. 13. srpnja četnici su ih pronašli i ubili. Grob Ivana Gorana Kovačića ostao je nepoznat, baš onako kako je bio poželio u pjesmi "Moj grob"
