16.03.1942
Ivica Lovinčić je rođen 15. 7. 1911. godine u Lučanima kod Otočca. Osnovnu školu završio je u Brinju. Roditelji ga 1927. godine upućuju na zanat u Zagreb, gdje je u tvornici „Arko“ učio za alatničara. Kada je završio izučavanje zanata i postao kvalificirani radnik, radnici su ga izabrali za svoga povjerenika. Iz „Arka“ prešao je na rad u tvornicu sanitetskih uređaja „Neptun“, gdje se zauzimao za poboljšanje položaja nekvalificiranih radnika.
Nakon odsluženja vojnog roka u mornarici u Šibeniku, Ivica se 1938. zaposlio kao strojobravar u „Jugobatesu“, tvornici u Zagrebu za izradu papirne ambalaže, ta tvornica je nakon rata nosila njegovo ime. Kao iskusnog borca za radnička prava, policija je počela da ga prati. Na protestnom mitingu u tvornici „Gaon“ 1940. godine, bio je uhapšen ali je ubrzo pušten. Neposredno pred rat, policija ga je ponovno uhapsila zajedno s većim brojem revolucionara. Poslije dvomjesečnog boravka u zatvoru i mučenja, njegova sestra uspjela je da ga izvuče iz zatvora. Nakon toga je prešao u ilegalnost.
Kandidat za člana Komunističke partije Jugoslavije postao je još 1940, a u proljeće 1941. primljen je u članstvo. U lipnju iste godine, po zadatku KPJ, otišao je u svoj rodni kraj radi priprema za organiziranje oružanog ustanka na području Brinja. Kada je u rujnu 1941. obrazovan Kotarski komitet KPH za Brinje, Ivica je izabran za njegovog sekretara.
Ivica i ostali ustanici organizirali su partizanski logor i pripremali borce za oružanu borbu. Prvi partizanski logor je osnovan na brdu Svakuša iznad sela Lučana neposredno uz Brinje. Tu su obučavali ustanike u rukovanju oružjem, agitpropu i zakonitostima gerilskog ratovanja. Dijelili su po selima propagandni materijal i planirali oružane akcije. Ivica je predvodio napad na ustaše u Žutoj Lokvi 26. 8 1941. godine, akcija je imala veliki odsjek u brinjskom kraju. Talijani su za njim raspisali potjernicu i ucijenili mu glavu na 100.000 lira. Ustanci su imali još jedan logor i to na brdu Panos koji se mogao puno lakše obraniti od onoga u Svakuši u slučaju napada, a napad je uskoro uslijedio, ali je uspješno odbijen. Nakon toga je otišao u okupirano Brinje i tamo radnicima pilane održao govor i pozvao ih da stupe u Narodnooslobodilački pokret. Tada je u sukobu s talijanskom patrolom bio ranjen u ruku.
Talijani su 14. 3. 1942. godine, uspjeli da na prevaru domame Ivicu u Brinje, zajedno s drugom Ilijom Kosovcem. Dobili su poruku od "povjerljivog" čovjeka da je nabavio pet bombi, jedan pištolj i nešto streljiva, a na mjestu sastanku su ga dočekali Talijani. Dva dana kasnije, poslije pretrpljenog mučenja i ispitivanja, izveli su ih na streljanje. Ivica je, tijekom sprovođenja pred streljački vod, pred okupljenim stanovnicima Brinja javno vrijeđao talijanske okupatore i pred streljanje zapjevao talijansku revolucionarnu pjesmu „Bandiera rossa“.
Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 14. 12. 1949. godine, proglašen je za narodnog heroja.
U nastavku prenosimo i dio teksta pod nazivom "Tragom jedne slike" u kojem su prepričane povijesne okolnosti ovog tragičnog događaja, kao i nastanka same fotografije. Tekst je objavljen u knjizi novinara i publicista, sudionika NOB-a, Mahmuda Konjhodžića, Od Kupe do mora (Zagreb, 1963.)
TRAGOM JEDNE SLIKE
Brinjski kraj ne pripada Gorskom kotaru ni Drežnici, ali je za čitavog rata bio čvrsto povezan s tim krajevima. Primorci, Gorani i Drežničani ratovali su i drugovali s partizanima iz toga Gornjeg kraja, a neko vrijeme su im i jedinice bile zajedničke. Gornji kraj je čuven sa svojih minera i zidarskih radnika, a od njih su mnogi postali prekaljeni partizanski borci. Brinjski partizani izvršili su prvu akciju u augustu 1941. godine kod Žute Lokve.
U njihovim bazama koje su bile povezane s prvim drežničkim bazama, bili su Ivica Lovinčić, Ljubica Gerovac i Srđan Uzelac.
Iz tih dana zajedničke borbe ostala nam je jedna divna slika zaplijenjena u talijanskoj arhivi.
Osim one poznate slike na kojoj se vidi metalac Stjepan Filipović, kako na trgu u Valjevu, s omčom o vratu, uprkos masi Nijemaca oko sebe i uprkos smrti, kliče slobodi, imamo tako još jednu isto toliko dragocjenu sliku, kojom se naši narodi mogu ponositi.
Radnik zagrebačke tvornice "Jugobates" Ivica Lovinčić tada sekretar Kotarskog komiteta KP Brinje pred samu svoju smrt, snimljen je s herojskim izrazom i pogledom.
Taj izraz lica Ivice Lovinčića, kome je tada bilo nešto više od trideset godina, tačno odgovara njegovom držanju pred fašističkim sucima, koji su ga osudili na smrt na jednoj livadi u Brinju i odmah ga tu na licu mjesta strijeljali.
Ivičine smrti sjeća se tadašnji sudac u Brinju Koriolan Ćipiko, koji je bio u vezi s Ivicom i s njim surađivao:
- To nikada neću zaboraviti, to se ne može zaboraviti - kaže Ćipiko. Ako jedna smrt može podići čovjeka, meni se to dogodilo. Ja sam gledao tu smrt, a bio sam, naravno, strašno utučen. Teško je to bilo gledati. Ali ono zaista herojsko držanje Ivičino podiglo me i nekako napunilo ponosom. Kad su ga vodili kroz grad teško je hodao. Pridržavali su ga. Bio je izmučen i pretučen. Ali, pred fašističkim vojnim sudom izmijenio se odjednom sasvim, preobrazio se. Sjećam se dobro. Oh se istrgao od onih koji su ga pridržavali i odgurnuo ih. Stupio je vojničkim korakom pred tuđinski, neprijateljski sud.
A zatim je isto tako vojničkim korakom i vojničkim okretima stupao do mjesta kud su već bili smjestili omladinca Kosovca, gdje je čekala prazna stolica smrti. Ivica je bio vezanih ruku. Ali odgurnuo je Talijana koji mu je pokušao vezati oči. Nije htio sjesti na stolicu, nego je stolicu udario nogom i odgurnuo od sebe. Povike i talijansku pjesmu o "Crvenoj zastavi" (Bandiera rossa) zaglušili su meci krvnika i prekinula ih smrt.
- Nikada, kaže Ćipiko - neću zaboraviti onaj izraz lica i držanje velikog junaka Ivice Lovinčića u času smrti - vidi se to i na slici, vjerno je uhvaćeno njegovo lice na onom snimku. Talijani su bili poraženi ovom smrću. Čuo sam, oni su šaptali jedan drugom: "Un grande eroe..."
Fotografiju su našli obavještajni oficiri Narodnooslobodilačke vojske u talijanskoj vojnoj arhivi u Senju, kada je Italija kapitulirala. Ustaški policajac Joso Rupčić, koji se vidi na slici, također je tada uhvaćen u Senju i suđeno mu je po zasluzi. Kažnjeni su i ostali učesnici u ovom zločinu.
