10.03.1945
10. ožujka 1945. godine ,na Piramidi na Sušaku, odnosno stubištu kod vile Alga, koje spaja dvije susjedne ulice, strijeljano je trinaestoro primorskih antifašista: Antun Baffo, Rudolf Džodan, Miro Kancijanić, Josip Lovrić, Josip Perhat, Antun Pičuljan, Antun Polonijo, Antun Sergo, Dušan Svaglinac, Antun Šarar, Rudolf Tomšić, Ottavio Valić i Alfred Zustović.
Početkom 1945. godine, pored diverzija i sabotaža mladi antifašisti poduzimali su brojne akcije protiv fašista. Osim rasturanja promidžbenog materijala NOB-a i ispisivanja grafita po kućama, napadaju policijske agente i okupatorske doušnike. U siječnju 1945.g., u tadašnjoj Rijeci uhićena je veća skupina političkih aktivista NOP-a i NOB-a. S uhićenicima se u istražnom zatvoru zvjerski postupalo, pa su stoga planirane likvidacije policijskih agenata – mučitelja zatvorenika. Jedna od takvih akcija izvedena je 9. ožujka 1945. oko 19 sati nedaleko od Piramide na Sušaku, nad dvojicom „izvidnika ustaškog redarstva” – Slavkom Košarom i Markom Tomićem. Kako bi osvetio smrt i ranjavanje svojih agenata, šef sušačkog redarstva Vindakijević odlučio je da se na istom mjestu strijelja skupina talaca, koji su se nalazili u sudskom zatvoru Via Roma.
Na najstrožu kaznu osuđeni su uglavnom mladi ljudi koji zapravo nisu imali nikakve veze s navedenim atentatom, jer su se u to vrijeme nalazili u ćelijama sudskog zatvora Via Roma na Rijeci. Dakle, osuđeni antifašisti nisu bili pogubljeni u svojstvu atentatora na ustaške agente Tomića i Košara, nego su bili žrtve nacifašističke odmazde, a za likvidaciju odabrao ih je šef sušačke policije osobno.
Odmah po završenom „procesu”, na smrt osuđeni zatvorenici su pod pratnjom pripadnika Gestapoa odvedeni do Piramide na Sušaku, a potom do stubišta kod vile Alga, koje spaja dvije susjedne ulice. Tu im je naređeno da krenu uza stubište, a kada su došli do sredine, strijeljani su. Mrtva tijela strijeljanih ostala su ležati na stubištu tijekom jutra, dok nisu odvezena na trsatsko groblje. Jedan iz skupine preživio je strijeljanje. Teško ranjen, ostao je ležati ispod leševa i tako se primirio. Pred noć se konačno izvukao i dobauljao do nekog portuna gdje ga je vidjela jedna od susjeda. Pozvala je redarstvo koje je odmah došlo i odvuklo ga natrag na stepenice te dokrajčilo.
U povodu egzekucije primorskih antifašista, još istoga dana oglasila se sušačka policija letkom upućenim građanima pod nazivom: Osuda posebnog suda.
U letku je bilo navedeno da je izvršen atentat na „dva Hrvata činovnika policijske vlasti”, kao i to da su članovi posebnog suda, u noći 9. na 10. ožujka 1945., osudili na smrt „trinaest komunističkih terorista i njihovih pomagača”, dvojicu na 10 godina zatvora, dok je treći bio oslobođen optužbe i pušten na slobodu. U letku se navodi da je ovaj potonji bio optužen „zato što nije prijavio svoga oca, koji je komunistički djelovao”. Cijeli letak istoga je dana objavio i fašistički dnevnik La Vedetta d’Italia.
(Podaci preuzeti iz knjige “Borbene grupe Sušaka i Rijeke 1944.-1945.”, Udruge antifašističkih boraca i antifašista (UABA) Grada Rijeke, Saveza antifašističkih boraca i antifašista (SABA) PGŽ i Naklade Kvarner d.o.o. Rijeka, Rijeka 2015.)
Na mjestu strijeljanja postavljena je spomen ploča, a kasnije je iznad stubišta postavljen i spomenik s 13 nepravilno raspoređenih crvenih cijevi, autora Zvonimira Pliskovca.
Izvori:
