25.02.1941 - 27.02.1941
25. veljače 1941. godine građani Amsterdama i drugih nizozemskih gradova su se odazvali na poziv Komunističke partije i započeli štrajk protiv progona Židova. Štrajk je razbijen nakon dva dana uz mrtve i ranjene. Bio je to prvi i jedini štrajk u okupiranoj Europi protiv progona Židova kojeg nisu organizirali Židovi.
Pozadina
Nizozemska se predala nacističkoj Njemačkoj u svibnju 1940., a prvi protužidovske mjese su započele već u lipnju iste godine. U studenom 1940. Židovi su maknuti sa svih javnih pozicija, kao i sa sveučilišta, što je rezultiraralo studentskim protestima u Ledineu. U isto vrijeme brodograđevnim radnicima u Amsterdamu najavljeno je da će biti poslani u radne logore u Njemačku.
U isto vrijeme pripadnici nizozemski nacista su započeli napade i provokacije po židovskim kvartovima u Amsterdamu. Borbe sa židovskim obrambenim grupama rezultirale su smrću jednog od pripadnika "Obrambenog sekora", batinaša Nizozemskih nacional-socijalista, 11. veljače 1941. Bilo je to opravdanje da njemačka vojska u suradnji s nizozemskom policijom sljedeći dan bodljikavom žicom okruži židovske kvartove i zabrani prilaz nežidovima. To je rezultiralo sukobima koji su kulminirali pogromom 22. veljače u kojem je uhvaćeno 425 Židova u dobi od 25 do 35 godina. Odvedeni su koncetracijske logore Buchenwald i Mauthausen u kojem je većina ubijena u roku dvije godine. Od 425 uhićenih samo su dvojica doživjela kraj rata.
Štrajk
Nakon pogroma održan je otvoreni sastanak na jednom amsterdamskom trgu na kojem je odlučeno da se održi protest protiv pogroma i prisilnog rada u Njemačkoj. Ilegalna Komunistička partija Nizozemske tiskala je podjelila sljedeće jutro letke koji pozivaju na štrajk. Prvi su u štrajk krenuli vozači tramvaja, pa drugi javni službenici, trgovine, škole... Sveukupno 300.000 ljude na kraju sudjelovalo u štrajku i grad je bio u kolapsu, te su okupatori u početku ostali iznenađeni masovnim odazivom. Dok su nacisti krenuli u suzbijanje štrajka u Amsterdamu on se počeo širiti drugim gradovima. Ipak nakon dva dana, uz mrtve i ranjene, štrajke je suzbijen. Iako neuspješan, ovaj prosvjed je izuzetno važan jer je prvi i jedini štrajk u okupiranoj Europi protiv progona Židova kojeg nisu organizirali Židovi.
Trojica organizatora štajka, članova Komunističke partije Nizozemske su ubijena nakon protesta, a 12 ih je poslano u zatvore u Njemačku. Godinama nakon rata komunisti nisu mogli sudjelovati u komemoracijama zajedno s drugima jer su nizozemske vlasti nijekale njihovu krucijalnu ulogu u samoj organizaciji štajka.
