23.02.1902
Otokar Keršovani je bio novinar, publicist i političar rođen u Trstu, 23. II. 1902. Njegov stvaralački opus uvrštava ga među najistaknutije hrvatske marksističke intelektualce između dvaju svjetskih ratova. Ustaše su ga strijeljale zajedno s Božidarom Adžijom, Ognjenom Pricom, Ivom Kunom, Zvonimirom Richtmanom, Ivanom Korskim, Viktorom Rosenzweigom, Sigismundom Krausom, Simom Crnogorcem i Alfredom Bergmanom 8. VII. 1941.
Gimnaziju je polazio u Pazinu te, izbjegavši nakon njezina ukinuća, maturirao u Karlovcu 1920. U Zagrebu započeo studij na Gospodarsko-šumarskom fakultetu, istodobno djelovao u Jugoslovenskom akademskom klubu »Jurislav Janušić« i, na njegovoj listi, kao predsjednik Jugoslovenskoga akademskoga potpornoga društva 1921–22. Već je u karlovačkom školskom listu Timor pisao o istarskim temama, a u prvoj pol. 1920-ih u klupskom glasilu Mlada Jugoslavija (1922–23; supokretač i suurednik) te u periodicima Novosti (Zagreb 1922–23), Naša domovina (1923–25), Podravski glasnik (1923) i Slobodna tribuna (1923), na tragu integralnoga jugoslavenstva i slavenofilstva, o životnom standardu i udrugama studenata (zauzimao se za povećanje državnih subvencija) te, ističući primjer J. Skerlića, o potrebi povezivanja inteligencije s pukom. God. 1924–25. kratko je radio kao privatni odgojitelj u Celju te u zagrebačkom vladinu novinskom uredu, potom u Beogradu, gdje je studirao filozofiju, postao urednikom političke rubrike u Novostima, ubrzo i glavnim urednikom. U tim je novinama 1925–27. objavio mnoštvo nepotpisanih uvodnika, ali i potpisanih članaka o različitim temama, od književnih, kazališnih, glazbenih i drugih kritika (npr. o karikaturama P. Križanića i o seljačkoj književnosti) do političkih osvrta i bilješka o pojedincima (primjerice E. Kvaterniku, S. Miletiću, Lj. Jovanoviću, J. Biankiniju, M. Laginji, I. Lorkoviću), poveo kampanju protiv policijske samovolje, a zauzimao se i za ravnopravnost spolova. Na početku boravka u Beogradu povezao se s Grupom za socijalnu i kulturnu akciju (pokret SKA), pa je u programatskom zborniku Generacija pred stvaranjem (Beograd 1925) izložio shvaćanje kako će se jugoslavensko-nacionalistička i komunistička gibanja među mladima zamijeniti socijalističkima. O srodnim je temama pisao i u listu Čovečnost (1925), glasilu SKA Rad (Beograd 1926–27), Politici (Beograd 1927, 1929) te Samoupravnom glasniku (Bitolj 1927). U tom se razdoblju mijenjaju njegovi pogledi na revolucionarnu preobrazbu društva i na hrvatsko pitanje: 1926. postaje članom SKOJ (i njegova Pokrajinskoga komiteta za Srbiju) te 1928. KPJ, kad je i zatočen zbog komunističke djelatnosti. Bio je među pokretačima časopisa Novi pokret (Beograd 1927; zabranjen nakon 18 brojeva), a odsluživši kaznu, potkraj 1928. s V. Maslešom pokrenuo je u Beogradu list Nova literatura, u kojem do 1930. kritički prikazuje suvremenu umjetničku, sociološku i filozofsku proizvodnju (R. Drainac, B. Adžija, Ksenija Atanasijević). O agrarnoj reformi i društvenim pogledima I. Cankara pisao je pak u Letopisu Matice srpske (Novi Sad 1928–29), no u veljači 1930. ponovo je uhićen i presudom Suda za zaštitu države osuđen na 10 godina robije – prema nalogu Politbiroa CK KPJ imao je obnoviti otkrivenu partijsku organizaciju u Beogradu i užoj Srbiji. Premda je bio isključen iz KP zbog deklarativnoga priznanja navoda optužnice, što nije nikad povučeno (V. Blašković), za tamnovanja u Lepoglavi i (od 1933) Srijemskoj Mitrovici razvio je opsežnu ideološko-prosvjetnu djelatnost, pokrenuvši i ilegalni robijaški list Udarnik (1936). U to su mu doba tekstovi tiskani u periodicima Seljačko kolo (Beograd 1936), Kultura (1938) te Umetnost i kritika (Beograd 1939). Nakon izlaska iz zatvora 1940. nastanio se u Zagrebu i radio u Hrvatskoj nakladi, povezanoj s KP, redigirajući časopis Izraz. U njem je 1940–41. pisao o ratnim zbivanjima, Isusovačkom redu, seljačkoj državi u shvaćanju R. Bićanića, o Lj. Davidoviću, A. Korošcu, S. Jovanoviću, F. Šišiću, H. Bergsonu, Lenjinu, A. Cesarcu, filmske te književne kritike. Promičući društvenu ulogu književnosti, osudom poetičkih shvaćanja M. Ristića u časopisu Umetnost i kritika (pretiskano 1940. u Književnim sveskama) uključio se u tzv. sukob na ljevici, a slično se osvrnuo i na M. Krležu (Izraz, 1940, br. 9 i 11).
Potkraj ožujka 1941. uhitila ga je banovinska policija i u travnju prepustila tijelima NDH. Naposljetku je odveden iz logora u Kerestincu te s B. Adžijom, O. Pricom i Z. Richtmannom u Dotršćini strijeljan kao »duhovni začetnik« ubojstva redarstvenoga agenta.
Zbog uvjeta u kojima je djelovao, autorstvo mnogih njegovih tekstova nije utvrđeno ili je dvojbeno, čemu pridonose mnogobrojni pseudonimi i šifre pod kojima je objavljivao (V. B., V. Bezjak, V. D., D., Vasilije Dragin, R. Gregović, J., Junius, K., O. K., I. M. i Ivan Marković; u ilegalnom djelovanju služio se pak imenima Jović i Ćiro). Nakon 1945. ti su tiskani u knjigama (1960; Pet stoljeća hrvatske književnosti, 102. Zagreb 1975; 1979), u periodicima Republika (1945–46), Ilustrirani vjesnik (1949), Mogućnosti (1964), Forum (1966) i Dometi (1971) te u zbornicima Ogledi o jugoslovenskim piscima (Beograd 1955), Čas in zavest. Eseji in kritike (Ljubljana 1961) i u Zborniku radova o književniku Mili Budaku, 1 (Split 1998). Samostalno su objavljeni njegova rasprava Rat i mir (1946), u kojoj je imperijalistički rat prikazao kao posljedicu kapitalističkih zakonitosti, a SSSR kao predvodnika slobodnoga čovječanstva, brošura O Šenoi (Beograd 1949; makedonsko izd. Skoplje 1950), kojega je uz neke ograde klasne naravi pozitivno ocijenio, te prva, nedovršena, marksistička povijest Hrvata (1971), zapravo socijalno tumačenje tadašnjih historiografskih dosega s osnovama gospodarske i kulturne povijesti. Za boravka u zatvoru napisao je i rasprave, radove te skripta Historija južnih Slavena do 1918. godine, Historija klasnih borbi u zemljama Jugoslavije, Pregled istorije radničkog sindikalnog pokreta u Jugoslaviji, O Albaniji, fragmente Ekonomske historije Jugoslavije i Osnova političke ekonomije te koncepte studija O štampi i O Krleži, kojih se rukopisi ili prijepisi zajedno s dijelom korespondencije i drugim gradivom čuvaju pretežno u HDA, NSK te arhivu Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU.
Njegovo ime nosi nakladno poduzeće osnovano 1954. u Rijeci, a 1958. Društvo novinara Hrvatske (danas Hrvatsko novinarsko društvo) utemeljilo je Nagradu »Otokar Keršovani«, koja se od 1966. dodjeljuje kao nagrada za životno djelo. Premda mu mnogi tekstovi nisu objavljeni i kritički vrednovani, drži ga se jednim od najistaknutijih međuratnih marksističkih publicista.
Izvor: Hrvatski biografski leksikon
