22.02.1943
22. februara 1943, u Münchenu je giljotinom odrubljena glava Sophie Scholl koja je imala 21 godinu, njenom bratu Hansu Schollu koji je imao 24 godine i Christophu Probstu koji je imao 23 godine. Hansove posljednje riječi prije pogubljenja bile su: "Živjela sloboda". Probst je jedini bio oženjen i imao je troje male djece. Narednih mjeseci su pogubljeni Alexandar Schmorell (25), profesor Kurt Huberu (49) godina i Willy Graf (25). Krajem siječnja 1945. je odrubljena glava Hansu Conradu Laipeltu (23).
Svima je presudio takozvani Narodni sud kojim je predsjedavao Roland Freisler. Oni su osuđeni jer su pisali, umnožavali i raspačavali antirežimske letke koje su potpisivali sa „Bijela ruža". Tako su i ušli u povijest, kao pripadnici grupe otpora koja je imala više desetaka aktivista, ali nije bila čvrsto organizirana. Mnogi drugi koji su bili dovedeni u vezu s „Bijelom ružom" su uhapšeni i saslušavani, osuđeni na kazne zatvora. Po zakonu koji je tada važio, takozvanom „Sippenhaftu", i njihove porodice su bile na udaru Gestapoa.
„Bijela ruža" je napravila šest različitih letaka, prva četiri u razdoblju od kraja juna do sredine jula 1942. Letak broj 5 se pojavljuje krajem siječnja 1943. A posljednji sredinom veljače 1943. Hans Conrad Laipelt je nakon pogubljenja aktivista u Münchenu nastavio širiti letke u Hamburgu gdje je pored Münchena „Bijela ruža" imala najviše aktivista.
Posljednji, šesti letak, dopao je ruke Britancima koji su ga umnožili i bacali iz aviona po Njemačkoj u prosincu 1943. U njemu je pisao: "U ime cijele njemačke nacije, tražimo da nam država Adolfa Hitlera vrati osobne slobode, najdragocjenije što Nijemci imaju u vlasništvu"
Nezadovoljstvo režimom je prvo bilo obično mladalačko, zbog sve više zabrana, propisa i prisila na sveučilištu. Kada su do njih počele dopirati informacije o brutalnosti režima, javila se potreba da nešto učine protiv toga. Presudno je bilo saznanje o masovnim deportacijama i pogubljenjima Židova u Auschwitzu, ožujka 1942. Istodobno je Wehrmacht gubio na bojišnicama, saveznici su se udruživali, bombardirali Njemačke gradove u kojima je stradala masa civilnog stanovništva.
To nije bila domovina koju su htjeli ti mladi ljudi. Svoje letke su uz velike teškoće ratnih vremena, kada je sve bilo sumnjivo – kupiti papir, poštanske marke, i omotnice – slali na adrese odabranih ljudi u šest njemačkih gradova. To sve to bili intelektualci, viđeni građani, koje su izabrali moleći na kraju svakog letka da ih umnože i šire dalje. Međutim, od prvih 100 letaka, 35 je završavalo u – Gestapou. Stavljali su letke u studentske ladice kada bi učionice bile prazne ili na neka druga skrovita mjesta.
Sophie Scholl i njen brat Hans su 18. veljače 1943. bili u akciji ostavljanja letaka ispred učionica na sveučilištu, kada ih je na djelu uhvatio domar Jakob Schmidt i odlučio ih zadržati. Hans je bezuspješno pokušavao pobjeći. Schmidtu u pomoć stiže glavni domar sveučilišta Albert Scheidthammer i oni zajedno brata i sestru Scholl odvode u ured kancelariju Ernsta Hefnera, pravnog savjetnika sveučilišta koji je ujedno bio čovjek za vezu s tajnom policijom Gestapo.
Bez obzira je li Gestapo preko špijuna već znao tko stoji iza letaka „Bijele ruže" – ova četvorica su pokrenuli mašineriju koja dovela do smrti mladih aktivista i profesora, mučenja i dugih zatvorskih kazni za druge aktiviste ili njihove obitelji.
"Nećemo zašutjeti. Mi smo vaša loša savjest. Bijela ruža vam neće dati mira", bio je sadržaj četvrtog letka.
U njemu je bio i poziv: "Kopirajte i dijelite dalje".
Izvori:
Prije 75 godina zvjerski su smaknuti Hans i Sophie Scholl, simboli otpora Hitleru
