21.02.1942
Đermano Senjanović rođen je 1923. godine u Splitu. Još kao mladić aktivan je u revolucionarnom pokretu, a već 1939. u svojoj šesnaestoj godini postaje članom SKOJ-a. Iste godine policija ga uhićuje zbog sudjelovanja u radničkom štrajku povodom ubojstva komunista i radnika Vicka Buljanovića. Ubrzo je pušten, da bi opet bio uhićen zbog pisanja komunističkih parola po zidovima kuća. Krajem 1940. Senjanović postaje članom KPJ te uskoro i sekretarom gradskog komiteta SKOJ-a.
Uključuje se u pripreme oružanog ustanka protiv fašističkog okupatora 1941. godine, pri čemu aktivno sudjeluje u sakupljanju naoružanja i vojne opreme te u organiziranju borbenih grupa omladine okupiranog Splita. Po izbivanju ustanka, Senjanović osobno sudjeluje u borbenim akcijama. U listopadu 1941. bacio je ručnu bombu na automobil splitskih fašista na predjelu kotara Bačvice, nakon čega je u odsutnosti osuđen na smrt strijeljanjem. Unatoč presudi, Senjanović je i dalje boravio na području Splita organizirajući ilegalne borbene grupe. Na uličnim plakatima na kojima je objavljena njegova smrtna presuda, Đermano je noću ispisivao: “Vidio i primio na znanje, Đermano Senjanović”. Zbog ovakve hrabrosti, stekao je izniman ugled u revolucionarnom Splitu.
U veljači 1942. Senjanović je sudjelovao na sastanku vojno-političkog vodstva Dalmacije, na kojem se raspravljalo o osnivanju prvog Mosorskog partizanskog odreda. Ovaj sastanak je upriličen na lokaciji poznatoj kao Turska peć – utvrđenoj pećini u planinskom masivu iznad starog sela Jesenice (između Omiša i Splita). Međutim, Talijani i ustaše iz Omiša doznali su za ovaj sastanak te su opkolili pećinu. U pećini se tada nalazila grupa od 19 boraca, među kojima i članovi pokrajinskog komiteta KPH, Maks Baće, Drago Gizdić i Ferdo Gazin. Uslijedila je obostrana razmjena hitaca i rafala koja se protegla sve do pada prvog mraka. Kako bi deblokirali izlaz te omogućili proboj drugovima, Đermano Senjanović i Ante Lozić-Ciko, inače nerazdvojni prijatelji, prvi izlaze iz pećine te pristaju na borbu prsa u prsa, ali ubrzo bivaju pokošeni od fašističkih rafala. Prema predaji, njihove posljednje riječi bile su: “Naprijed komunisti”. Ostatak grupe uspio se izvući iz pećine te prebaciti preko planinske kose prema Tugarima. Kasnije su oni bili jezgra Mosorskog partizanskog odreda. S druge strane, Đermano Senjanović i Ante Lozić-Ciko postali su prvi pali borci omiško-jeseničkog kraja.
U spomen na pogibiju Lozića i Senjanovića, 1950. godine podignuta je spomen-ploča na kamenim zidinama Turske peći. Na ovoj ploči Đermano je naveden kao Paško Senjanović (sin Pavla). Već 1953. postavljena je druga spomen-ploča na kojoj je ispravljen datum pogibije (21.2, umjesto 22.2) te djelomično izmijenjen tekst. Ova ploča se i danas nalazi pričvršćena na kamenoj klisuri pored ulaza u pećinu. Međutim, prema istraživanju Jurja Hrženjaka (“Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990-2000”) ploča je u potpunosti uništena 1990-ih godina, pa pretpostavljamo da je u međuvremenu ploča obnovljena.
Interesantno, točno dvije godine nakon smrti Senjanovića i Lozića, na isti dan 21. veljače 1944. u zgradi škole u starom selu Jesenice ustaše su zvjerski mučili i ubili dvojicu skojevaca, Petra Kapića i Marina Ercegovića, a njihova unakažena tijela zatrpali su u obližnjoj jami. Njihovi leševi otkriveni su 2. ožujka te pokopani na mjesnom groblju. U spomen na umorene skojevce postavljena je ploča na fasadi škole. Ova ploča je uništena, i koliko nam je poznato nikad nije obnovljena.
Đermano Senjanović proglašen je narodnim herojem 1953. godine. Njegovo ime nosila je današnja osnovna škola Marjan u Splitu. Spomen-ploču sa ove škole u turbulentnim 90-ima “spasio” je Đermanov nećak, legendarni splitski novinar i jedan od osnivača Feral Tribunea - Đermano Senjanović-Ćićo. Ćićo je ploču odnio kući, a njegov brat Siniša kasnije je istu ploču postavio na obiteljskoj grobnici Senjanovićevih na splitskom groblju Lovrinac, gdje se nalazi i danas.
