05.12.1918
Potpuno suprotno svim javno dostupnim historijskim činjenicama i dokumentima "prosinačke žrtve" u Zagrebu 5. XII. 1918. se danas prikazuje jednako kao i za vrijeme NDH, samo kroz nacionalističku prizmu prešućujući socijalne aspekte prosvjeda. Ne spominje se klicanje republici kontra još jedne monarhije i boljševičkoj revoluciji. Izvor za ovaj potpuno nacionalistički i revizionistički prikaz "prosinačkih žrtava" dolazi iz knjige Rudolfa Horvata "Hrvatska na mučilištu" izdane 1942. u tzv. NDH.
Dok na filoustašku wikipediju više ne možemo računati kao na izvor točnih enciklopedijski podataka, točne povijesne činjence na sreću još možemo naći na Hrvatskoj enciklopediji pa prenosimo cijelu karticu o pojmu "prosinačke žrtve".
Prosinačke žrtve je naziv za događaje, koji su se odigrali 5. XII. 1918. u Zagrebu, nedugo nakon proglašenja Kraljevine SHS. Da bi se pokazalo kako Zagrepčani podupiru ujedinjenje u Kraljevinu SHS, Narodno vijeće Države SHS odlučilo je u Zagrebu organizirati proslavu ujedinjenja te su 5. XII. bili organizirani skupovi potpore ujedinjenju i misa u zagrebačkoj katedrali. Istodobno je krenula povorka nezadovoljnih građana, predvođena pripadnicima 25. i 53. pješačke (domobranske) pukovnije, koja je izvikivala parole potpore hrvatskoj republici, kao i boljševičkoj revoluciji. Pošto su prosvjednici stigli na Jelačićev trg, vladine snage (sokolaši i drugi dragovoljci, pristaše Narodnoga vijeća) otpočeli su paljbu iz okolnih kuća. Pritom je smrtno stradalo 15 osoba, a više od 20 bilo ih je ranjeno. Iste je noći zagrebački garnizon bio razoružan, ubrzo potom bile su ukinute spomenute dvije pukovnije, a vojne funkcije preuzeli su odredi vladine vojske u Zagrebu. Uskoro su bile uvedene izvanredne mjere; bilo je ograničeno radno vrijeme javnih lokala, zabranjeno je okupljanje i javno oglašavanje. Prosinačke žrtve bile su prvi masovni prosvjed protiv novouspostavljene države.
Činjenica da su vojnici dviju domobranskih pukovnija izvikivali parole potpore stvaranju hrvatske republike, pa čak i boljševičkoj revoluciji, u hrvatskoj i jugoslavenskoj historiografiji tumačilo se katkad nacionalnim, a katkad socijalnim stajalištima i motivima sudionika prosvjeda. No koncem 1918. prosvjedi i pobune vojnika i građana bili su česta pojava, ne samo u Hrvatskoj već i u Njemačkoj, Austriji i Madžarskoj. Socijalističke i boljševičke ideje prodirale su među vojnike na cijelome području Države SHS. Ideja republikanizma također je bila privlačna i u jednome dijelu stanovništva shvaćala se kao ideja o državi bez rata, vojske, neimaštine i poreza te je svaka monarhija bila neprihvatljiva.
Bogdan Krizman u knjizi "Hrvatska u prvom svjetskom ratu: Hrvatsko-srpski politički odnosi" ovako opisuje prosvjede koji su se dogodili petog prosinca 1918.:
"Pred kasarnom vojnici su svrstani u redove i zajedno s onima iz 53. puka krenuli su Ilicom prema središtu grada. Povorku je vodio jedan narednik, a uza nj su dva vojnika nosila hrvatske zastave. Iza njih je išla domobranska glazba koja je putem svirala vojničke marševe, a potom su stupali vojnici 25. domobranskog pa 53. pješadijskog puka. Prolazeći Ilicom, iz povorke su se čuli razni poklici. Klicalo se: »Živjela republika!«, »Živjela hrvatska republika!«, »Živjela republika SHS!«, »Živjela boljševička republika!«, »Živio Stjepan Radić!«, »Dolje kralj Petar!«, i slični poklici. Kad je povorka, idući Ilicom, sretala srpske oficire ili vojnike, padali su iz povorke poklici: »Živjela braća Srbi!«, na što su ovi odgovarali: »Živjela braća Hrvati!«. Stigavši pred uredništvo socijaldemokratskog lista »Sloboda« (u Ilici br. 55), povorka se zaustavila pa je jedna grupa vojnika ušla u uredništvo i zahtijevala da im dadu crvenu zastavu, ali tom zahtjevu nije bilo udovoljeno"
