01.12.1943
1. prosinca 1943. godine, dogodio se najstrašniji pokolj u Hrvatskom zagorju tijekom čitavog Drugog svjetskog rata. Selo Cerje Jesenjansko, smješteno pod sjevernim obroncima planine Strahinščice na lokalnoj cesti koja povezuje Krapinu i Bednju, bilo je većim dijelom uništeno, a njegovi žitelji pobijeni.
Usporedo s jačanjem partizanskih snaga na području Hrvatskog zagorja i sve većim odazivom Zagoraca u partizanske redove, raste ustaško-njemačko nepovjerenje prema pojedinim dijelovima Hrvatskog zagorja iz kojih je bilo najviše dezertera i gdje su domaći ljudi najviše pomagali partizanski pokret. Ustaše su prijetili i prije prvih većih pogroma “da će popaliti sva bližnja sela ako njih napadnu partizani’’. Zbog pojačanih partizanskih sabotaža početkom rujna 1943. godine zapovjednik njemačkih snaga u Hrvatskoj naređuje osnivanje sabirnih logora za taoce koji će biti strijeljani u slučaju ponovnih partizanskih akcija. U taoce spadaju "članovi obitelji pripadnika odmetnika, osobe koje su sklone odmetnicima i sumnjive osobe”. U Hrvatskom zagorju dolazi i do drugih vrsta odmazda. U selima oko Stubice i Krapine dolazi do značajnih odmazda koje neka sela pretvaraju u zgarišta, a njihove stanovnike likvidiraju. Upravo su ta sjećanja ostala najdublje utisnuta u svijest ljudi i danas ona, uz onodobne ustaške, njemačke i partizanske dokumente, svjedoče o strahotama koje su se u ovom, etnički potpuno hrvatskom kraju događale u Drugom svjetskom ratu. To je ujedno i dokaz da ustaše nisu vidjeli samo neprijatelja u onima koji nisu bili Hrvati, već i u svima onima koji nisu mislili kao oni, pa su onda, iživljavajući se na nedužnom stanovništvu kažnjavali čitave krajeve.
Pokolji su se tako desili u Lazu Bistričkom u kojem su ustaše zapalile zaseoke Krč i Vrh, nakon toga su poslana njemačka vojna patrola koja je strijeljala i zapalila 22 seljana, među kojima i 5 žena. Nakon toga zapaljeno je selo Petrovsko pored Krapine u koje su zapaljeni domovi 87 obitelji s 458 članova. Zbog pomaganja partizana popaljena su i pokradena sela Lug Poznanovečki i Poznanovec, ubijeno je 7 seljana a dvadeset i troje odvedeno u logor. Ustaše su uhitile oko sto četrdeset suradnika partizana s područja Kašine i Stubice, tridesetak njih su strijeljali, poklali i povješali po općinskog zgradi Gornja Stubica koju su partizani prethodno zapalili.
Ustaški pokolj u Cerju Jesenjanskom
Pokolj kod Cerja Jesenjanskog se desio nakon što je partizanski I. bataljun Zagroskog NOP odreda krenuo s Kalnika da bi došao u Sloveniju i tamo zajedno sa slovenskim partizanima organizirao napad na Bistricu ob Sotli. Na svojem putu partizani su napali ustaše imajući krive informacije o njihovoj brojnosti. Prema iskazu Josipa Spiranca partizani su napali ustaške snage misleći da se radi o jednoj satniji, a radilo se o čitavoj bojni. Osim toga, njemačke snage su bile smještene kod crkve u Gornjem Jesenju (njih oko 400), a neposredno nakon početka borbe iz Krapine je krenulo 16 njemačkih i ustaških tenkova tako da su se partizani povukli prema Strahinčici i Radoboju. Partizanski odred je imao 2 ubijena i 3 ranjena borca, najvjerojatnije je da su u sukobu s partizanima stradala i dvojica ustaša.
"Ustaška vojska, koja je držala sve okolišne bregove, navalila je na selo, a tada je pala zapovjed, da se sve imade popaliti i poubijati.” Partizani, koji nisu znali za naredbu o ubijanju i paljenju sela, pobjegli su prema crkvi svetoga Jakoba na Očuri visoko na prijevoju između Strahinščice i Ivanščice. Doduše, očito je da su ustaške snage bile prejake za slabe partizanske jedinice, a čini se i da su ustaše imali nekoliko topova i tenkova u okolini. Ustaše su svoj bijes iskalili na nenaoružanim civilima u CerjuJesenjanskom toga prosinačkogjutra 1943. godine. Okrutnost kojom su ustaše ubijali djevojčice, dječake, trudne žene, starce, starice i mlađe muškarce seje urezala u sjećanja lokalnog stanovništva. Valent Obadić je Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača dao iskaz kako su “ljudi u strahu počeli bježati, pa su ustaše pucali po tim ljudima bez obzira da lije to bio muškarac, žena, dijete ili starac pa su tako potukli 36 ljudi”
Samo općinsko poglavarstvo Đurmanec daje detaljne podatke na koje su načine ustaše pobili stanovništvo. Čini se da nisu ubijani samo stanovnici rečenoga zaselka već i zaselaka koji su udaljeni od dotičnog i do četrdeset pet minuta. Ljudi su ubijani "pucanjem iz puške” (Mijo Čižmešija, Mirko Čižmešija, Izidor Čižmešija, Josip Kučko, Antun Bosak, Bara Bosak, Josip Bosak 29 god, Mica Bosak, Barica Bosak stara 2 godine, Josip Bosak 62 god., Milica Bosak stara 16 godina, Josip Bosak 53 god, Mijo Kranjčec, Ivan Bosak), "jedno dijete Josipa Kučko, izgorjelo u vatri", "strijeljan i uboden nožem” (Vilim Šoštarić), "u podrumu, gdje je dobila devet hitaca” (Ljuba Bosak, trudna šest mjeseci), "izašao iz kuće sa svojom kćerkom Dragicom, starom 7 godina, koju je držao na rukama, te su oboje od ustaša pobijeni" (Dragica i Izidor Bosak), "najprije kundačen, a onda ubijen iz puške" (Valent Bosak), "ubijen iz puške i izgorio u kući" (Dragutin Bosak, Jela Bosak), "poubijani su pokraj stoga kukurozovine, koju su kasnije zapalili, te su lješine izgorjele" (Slavko Bosak star 15. g., Zlatko Bosak star 13 g., Jagica Bosak stara 16 g., Ankica Bosak stara 10 godina i Valent Bosak), "odveden iz kuće, tučen puškom, a usred sela nožem prerezan mu je vrat" (Stjepan Bosak), "streljan i bačen u vatru" (Ivan Hlebnjak, Stanko Bosak), "pogođen je iz puške, a nakon toga dobio je još dva udarca nožem u grlo" (Franjo Turibak), "odveden je u šumu i onde ubijen" (August Hajster, Mijo Brlić, Josip Konjić, Stjepan Konjić)
Posebno je potresno svjedočenje Barice Bosak koja je 1945. godine imala 15 godina i koja se prisjeća kako se:
"za vrijeme borbe sklonila čitava obitelj u podrum kuće. Kadaje borba prestala pozvali su ustaše sve nas da izađemo iz podruma i da legnemo ispred kuće. Mi smo njihovu zapovjed izvršili i oni su bez svakog povoda počeli po nama pucati tako da su svi gore navedeni članovi naše obitelji usmrćeni na mjestu, osim majke Alojzije Bosak, koja je umrla nakon tri dana od teških povreda koje je zadobila. Ja sam se spasila na taj način što su na meni ležali mrtvaci, moja braća i sestre, pa su ustaše očito mislili da sam i ja mrtva”.
Oni koji nisu ubijeni pretučeni su, a imovina im je svima zapaljena. Osim što su palili i ubijali, ustaše ("Poglavnikov tjelesni sdrug”) su počinili i pljačku. Verona Grobenski je platila ustaši 18000 kuna kako je ne bi zaklao nožem. Neke seljake ustaše nisu pobile na mjestu nego su ih odveli u šumu pa su ih tamo mučki ubili. August Hajster je među ostalima bio odveden u obližnji šumarak. Nakon što su ih ustaše postrojili
"pitali su nas da li imamo novaca da si kupe rakije, a mi smo odgovorili da nemamo, ondaje odredio da nas se pretraži i nakon toga su počeli po nama pucati iz daljine od dva metra.... Kada je pao prvi metak ja sam se bacio na zemlju i bio sam kad sam već ležao na zemlji ranjen i to kroz lijevo lice i usnu šupljinu u desni palac kojega sam držao kod ustiju te kroz ledja od lijeve lopatice kroz desnu van. Tako sam neko vrijeme ranjen ležao a oni su me očito smatrali da sam poginuo. Kada su se udaljili nekih 100 koračaja od mene ja sam se pridigao i počeo polagano odmicati od tog mjesta, tako dok nisam otišao nakon 2000 metara dalje i onda su me opazili i počeli vikati a ja sam se dao u bijeg i uspjelo mi je pobjeći u šumu".
Najvjerniji zaključak daje općinsko poglavarstvo u Đurmancu: "Iz ovoga vidljivo je, daje potučeno ili inače poginulo 35 duša, a od toga 7 komada djece u dobi od 2 do 16 godina. Nadalje vidljivo je daje po ustašama odnešeno gotovog novca 246 000 kuna. Spomenuti žitelji u izvješću su bili do sada mirni i čestiti Hrvati, te se u tom pogledu nije moglo njima ništa prigovoriti, nu kako budu dalje obzirom na osiromašenje, to se sada ne može znati.” Nakon pokolja ustaše su “počeli ubijati svinje, purane i kokoši te su zapalili vatru i odmah pekli”. U klijetima su očito našli i veće količine alkohola, “pa su se opili do besvjesti”. Nakon toga su pijani opljačkali sve kuće koje nisu spalili. “Kad je prestalo ubijanje i živi su se počeli vraćati, zaustavljali su ih i pod prijetnjom oružja tražili od njih da im izruče novac koji su seljaci u bijegu ponijeli sa sobom”.
Spomen žrtvama fašizma u Cerju
Spomen-ploča kraj spomenika namjerno je oštećena tijekom 90-ih, kako bi se prikrila veličina zločina koji su počinili ustaše. U međuvremenu, spomen-ploča je obnovljena, s uklesanim imenima svih žrtava i stihovima Vladimira Nazora: „Sve prste na ruci u jadu i miru partizanska služila je svijest, pa sad kad treba do sunca, do neba visoko dižemo pest“.
Iz knjige: RUŠENJE ANTIFAŠISTIČKIH SPOMENIKA U HRVATSKOJ 1990–2000.
Filip Škiljan: HRVATSKO ZAGORJE U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941.-1945. - Opredjeljivanja, borbe, žrtve
