09.10.1942
Poslije akcije oslobađanja djece iz logora Jastrebarsko ustaše su započele ofenzivu na Žumberak. Sedmog listopada 1942. iz Kostanjevca, Oštrca, Kalja, Željezna i Vivodine ustaše počinju nastupati prema položajima 1. proleterskog bataljona uz podršku zrakoplovstva, ali kada je oboren jedan avion, druga dva se vraćaju u Zagreb. Uz borbu bataljon se povlači na liniju Plavci, Kordići, Radinovići (Sv. Ilija), gdje je u suradnji s jednom četom Krškog odreda razbijen ustaški napad. U tom protunapadu poginuo je komandant II. operativne zone, drug Franjo Ogulinac-Seljo.
Franjo Ogulinac Seljo rođen je 1904. godine u selu Žabno, Sisak, Hrvatska, u mnogobrojnoj seljačkoj obitelji. Njegovi roditelji, Imbro i Marija, imali su jedanaestero djece, a Franjo im je bio deseti. Franjo je osnovnu školu i obućarski zanat završio u Sisku. Ipak se vratio u selo, da pomogne roditeljima.
Ubrzo je, završivši vojni rok u artiljeriji, postao primjer uzorna domaćina. Nije se bavio samo čitanjem knjiga o unapređivanju poljoprivrede, počeo se i politički obrazovati. U tome su mu pomagali i drugovi koji su iz Siska stizali u Žabno, pa je Ogulinac ubrzo postao i osnivač i prvi sekretar jedne seoske organizacije Komunističke partije Jugoslavije. To je bilo u vrijeme šestosiječanjske diktature, 1931. godine, i u vrijeme ekonomske krize. Franjo Ogulinac, a iz tog vremena potiče i njegov nadimak Seljo, predvodio je suseljane i kao napredni poljoprivrednik i kao politički izgrađen čovjek, pripadnik Komunističke partije. U to se doba isticao u davanju otpora vlastima koje su plijenile stoku i drugu seljačku imovinu zbog neisplaćenog poreza. Zabilježena je i njegova aktivnost u vrijeme petomajskih izbora,
1935. godine, kad je organizirao otpor suseljana zbog falsificiranja izbornih lista. Njegova je zasluga i okupljanje seljaka oko melioracije podvodnog zemljišta dugog oko sedam kilometara.
Aktivnost Ogulinčevu zamijetili su ne samo organi vlasti, koji su ga na razne načine maltretirali, nego i viši partijski forumi. Odlučeno je da se skloni pred policijom, i pošalje na političko školovanje u Sovjetski Savez. Otišao je iz zemlje 9. listopada 1935. godine. U Moskvi je pohađao Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada, učio teoriju revolucije. Tu je promijenio ime, i postao Milan Snagić.
Dok je stjecao znanja, u Španiji počeo je, u kolovozu 1936. godine, rat, protiv fašizma. Među onima koji su pošli u pomoć španjolskom narodu bio je i Franjo Ogulinac Seljo. U španjolsku je stigao 15. ožujka 1937. godine, sa skupinom jugoslavenskih dobrovoljaca koji su pošli iz Sovjetskog Saveza. Ogulinac se u Španiji borio u bataljunu "Đuro Đaković", u sklopu internacionalnih brigada. Bio je na čelu mitraljeske čete. Kao interbrigadist, proveo je u Španiji gotovo dvije godine. Među drugim suborcima, Seljo se isticao kao neustrašiv borac i mitraljezac.
Kad je, u početku 1939. godine, rat završen Frankovom pobjedom, interbrigadist i su prebačeni iz Španije u koncentracione logore u Francuskoj. Ogulinac je najprije bio u logoru Saint Cyprien, a zatim u Angeles sur Mer i Girs. U logoru Girs bio je medu onim istaknutim interbrigadistima iz Jugoslavije koji su se suprotstavili odvođenju logoraša na "Maginotovu liniju". Zbog toga je, u svibnju 1940. godine, prebačen u logor Verne. Odatle je, ne klonuvši duhom u teškim uvjetima logoraškog života, potajno krenuo preko Njemačke u domovinu, gdje se već vodila borba.
U rodno selo stigao je 15. kolovoza 1941. godine, i uključio se u Sisački odred, formiran 22. lipnja iste godine. Ovdje, među suborcima, Ogulinac prenosi iskustvo ratnika, mitraljesca. Sudjeluje u napadu na jako ustaško uporište u Zrinju, u listopadu 1941, a zatim i u mnogim akcijama tog Odreda na tlu Banije. Dok je bio pripadnik tog Odreda, koji je imao glavno
uporište u Šumi Šamarici, ušao je u tek osnovani Glavni štab Hrvatske. Ubrzo postaje i politički komesar tog Štaba.
Kako su se vojne operacije širile i narodnooslobodilački pokret jačao, Ogulinac dobiva nove zadatke i često mijenja boravište. Od 28. prosinca 1941, do 12. siječnja 1942, boravi na području Gorskog kotara i Hrvatskog primorja, kao operativni oficir Glavnog štaba NOP odreda Hrvatske. Odmah poslije toga, odlazi, kao operativni oficir, u Liku, a povremeno zamjenjuje i komandanta Glavnog štaba. Sudjeluje u obrani Petrove gore, a u lipnju 1942, u napadu na neprijateljsko uporište, u Bučko Kamensko.
U rujnu 1942. godine postaje komandant Druge operativne zone koja obuhvaća područje Pokuplja, Moslavine i Žumberka. Tu dolaze do izražaja mnoge njegove sposobnosti:
izvanredan je organizator mnogih, za partizane uspješnih, bitaka i neustrašiv borac. Uvijek je u prvim borbenim redovima: kod Vukove Gorice, Netretića, Ribnika i na mnogim drugim mjestima. U bici je i poginuo: umro je herojski, 9. listopada 1942. godine, kod sela Visoče, u Žumberku, u okršaju s ustašama.
Narodnim herojem proglašen je 11. srpnja 1945. godine.
Prenosimo dio izlaganja Rade Bulata: Suradnja i razvijanje bratstva i jedinstva među narodima i jedinicama NOV-a i POJ-a u toku NOR-a na Žumberku i Gorjancima održanog u Dolenjskom muzeju u Novom mestu 1986. koja govori i ustaškoj ofenzivi na Žumberak u kojoj je poginuo drug Franjo Ogulinac.
Koliko je neprijatelj bio osjetljiv na pojavu većih snaga na Žumberku, najbolje se vidjelo nakon dolaska 1. kordunaške udarne brigade. Poslije izvedene akcije u Jastrebarskom Brigada je s iznemoglom djecom iz logora bila na kraćem odmoru u selima oko Pećna i Kalja radi oporavka djece. Pojava Brigade natjerala je ustaše da odmah pokrenu tri bojne da presijeku pravac kretanja prema Poganoj jami i slovenskom teritoriju u rejonu Žicara i Orehoveca i onemoguće spajanje s Krškim i Belokranjskim odredom.
Ustaše su pokušale opkoliti Brigadu, ali ona probija neprijateljske položaje na cesti Kostanjevac-Budinjak i prelazi na teritorij Slovenije. Odmazda je paljenje sela: Osredek, Osunja, Cerovica i Đurići s ciljem zastrašivanja naroda Žumberka koji je sve masovnije prilazio NOP-u. Neprijatelj slično reagira na dolazak 1. proleterskog bataljona Hrvatske: napada ga odmah nakon prelaska Kupe i stupanja na tlo Žumberka. Bataljon svakog dana mora prihvaćati borbu. Od jedne do tri ustaške bojne stalno su angažirane kako bi onemogućile zadržavanje Bataljona na Žumberku. Nakon devet dana uzastopnih borbi ustaše moraju odustati odnamjere da vlastitim snagama onemoguće boravak i djelovanje Bataljona na Žumberku.
Proleteri u tim borbama imaju 3 mrtva i 8 ranjenih boraca, a ustaše više od 30 mrtvih i toliko ranjenih. U jednoj borbi oboren je i avion tipa Domier, što je još više istaklo borbenu sposobnost jedinica na Žumberku. U borbama 1. proleterskog bataljona i Bataljona Josip Kraš sudjelovao je i jedan bataljon Istočno-dolenskoga partizanskog odreda.
Po povratku iz akcije u selo Radovica komandant 1. bataljona narodni heroj Ilija Badovinac u svom izvještaju od 10. listopada 1942. piše kako je doživio borbu i kako se sa svojim bataljonom uključio u borbu.
„Kad smo se vraćali, na putu nas je stigao hrvatski kurir sa pismom u kome štab Žumberačkog odreda moli za pomoć hrvatskim partizanima koji se ovde tuku već tri dana sa redovnom ustaškom vojskom. Napomenuo je da je položaj na desnom krilu 4 km dugačkog fronta koji drže hrvatski partizani postao kritičan, jer su ustaše sa većinom svojih snaga najviše pritiskali na ovo krilo i već počeli da ih opkoljavaju. Čim sam dobio izvještaj u kakvoj se situaciji nalaze drugovi hrvatski partizani, odmah sam požurio sa svim svojim ljudstvom u selo Jezernice, gde se nalazio Operativni štab Žumberačkog odreda i štab II. operativne zone. Odmah sam se javio, sa svim ljudstvom komandantu zone, koji mi je dao zadatak da na svaki način, sa dve hrvatske čete i dodeljenim minobacačem, moram isterati ustaše sa položaja Mrke-Sv. Ilija-Sv. Nikola, na kojima su se ovi utvrdili. Zajednički sa dve hrvatske čete bacili smo se, u streljačkom stroju, prema spomenutim položajima i posle žestoke dvočasovne borbe naterali ustaše u panično bekstvo prema Karlovcu. Ustaše su ostavile na položajima velike količine hrane, konzervi, hleba i raznih drugih stvari. Zarobili smo 6 ustaša, od kojih smo jednog ubili na licu mesta, a 5 predali hrvatskoj komandi, koja ih je saslušala a zatim justificirala. U toj akciji smo izgubili dva druga partizana iz 1. čete Gorjanskog bataljona. Žrtve drugova hrvatskih partizana su isto tako prilične, naročito je tragičan gubitak druga komandanta II. operativne zone - Franjo (Ogulinac - Seljo, R. B.) koji je poginuo na čelu jurišnih četa upravo u trenutku kad smo zauzeli položaje. U isto vreme bili smo svedoci kako je neki hrvatski partizanski puškomitraljezac (Prsan, prim. R. B.) srušio tromotomi bombarder, koji je pao u pozadinu naših položaja i rasprsnuo se na hiljade komada, zajedno sa 5 članova posade ..."
