Osnovan koncetracijski logor za žene i djecu Loborgrad

Logor Loborgrad je bio smješten u baroknom dvorcu obitelji Keglević, na desnoj strani ceste koja vodi od Zlatara prema Loboru. Početkom 1941. godine, u zgradi dvorca nalazio se starački dom sa šezdesetak staraca. U rujnu 1941. godine liječnicima iz Skrbi za logore naređeno je da pregledaju objekt i da ustanove koliko židovskih žena i djece može u njega stati. Pregled je vodio Božidar Gregl, po ocu folksdojčer, a po majci Tereziji Židov, povjerenik Ustaškog redarstva za Veliku župu Zagorje u Varaždinu. Liječnici iz Skrbi za logore su procijenili da u logor stane naj­više između 150 i 180 osoba, ali ih je Gregl prisilio sa šmajserom da potpišu izvještaj u kojem stoji brojka od 400 do 600 osoba. 

Logor je započeo s radom 6. X 1941, kad u njega stiže prvi transport iz logora Kruščica, kod Travnika od oko 1370 iscrpljenih žena i djece, od kojih je oko 1000 bilo židovske, a ostale srpske nacionalnosti. Djece je bilo oko 300 te oko 60 starica. Najveći dio zatočenica su u početku bile Židovke iz Sarajeva. Po dolasku zatočenika u logor Lobor-grad iz Kruščice izdvojeno je 165 muškaraca koji su bili stariji od 16 godina i oni su otpremljeni u logor Danicu kod Koprivnice.

Iako ga je osnovao UNS-ov Ured III, koji je nadzirao logor i upravljao njim, stražu su preuzeli Volksdeutscheri, tj. Nijemci, njih ukupno 16, što je jedinstven slučaj u tzv NDH u toku 1941—1942. godine.

U logoru Lobor-grad se od listopada 1941. godine nalazi između 1300 i 1700 židovskih i 300 srpskih žena i djece. Prema iskazu bivše logorašice Zore Blau Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača kroz logor je prošlo oko 4000 žena i djece. Nešto manje od polovice Židovki bile su iz sjeverozapadne Hrvatske, a Srpkinje iz Gospića, Mostara, Sarajeva, Ljubinja, Stoca, Zagreba, Bijelinje, Varaždina, Bihaća, Korenice, Bjelovara...

U dokumentima Ravnateljstva ustaškog redarstva postoji i popis i molba za puštanje djece siročadi na brigu Židovskoj općini. Najmlađe dijete imalo je svega 5 godine, a najstarije na tom popisu imalo je 20 godina. Pisana je molba za njihovim puštanjem iz logora, te davanje djece na skrb Židovskoj općini. Odgovor nije bio pozitivan i djeca nisu puštena na slobodu i dana Židovskoj općini na čuvanje i brigu. Ono što se predložilo jest da Židovska općina preuzme financiranje i kupovanje hrane i odjeće za tu djecu, no da ona ustanu unutar logora.

U fondu Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača nalazi se izvještaj o logoru u Loboru. “Izgladnjele i iznurene zatočenice, koje su proživjele najstrašniji teror i silovanja u transportima i zatočeničkim sabiralištima od strane ustaških stražara, bile su sve amenoreične uslijed slabosti, a njihova tjelesna dispozicija bila je takova da su uslijed toploga tuša i hrane, koju su primile prigodom dezinfekcije i dezinsekcije nakon dugog gladovanja ... dobile krvarenje i proliv.” Kad su zatočenice došle u logor Loborgrad, “ležale su okolo po livadama bespomoćne, tupa pogleda, ispijena lica, upalih očiju, suhe navorane kože, koja se ljuštila, kao znak pretrpljenih strahova i bijede, te latentnog patološkog straha”. Liječnik, dr. Janko Pajas, predsjednik hu­manitarnog društva “Socijalna zaštita" zaključuje kako je dijagnoza kod većine zatočenica bila: “avitaminoza uslijed koje su ispadali zubi i kosa, nagrešpani nokti, ljušćenje kože, vanjska stigmata spola go­tovo izbrisana”, a uz to je zaključio da su kod svih prisutne i psihoneuroze. U svakoj je sobi bilo između 50 i 90 zatočenica, a zatočenice su “ležale na slami i ništa nisu imale za pokrivanje”. Zbog loših higijen­skih uvjeta u logoru, mnogo je žena i djece umrlo od tifusa. Epidemiji je pogodovala okolnost da su u čitavoj logorskoj zgradi bila samo četiri zahoda, te su “zatočenice morale u redu čekati kroz sate, dok dodju na red za obavljanje nužde”. Mnoge se nisu mogle suzdržati i nuždu su obavljale po hodnicima, te su se “fekalije razvlačile po čitavom logoru, a i pronašale odjećom, koja je bila onečišćena”. U studenom je zbog prenatrpanosti logora Lobor, osnovana depandansa u mjestu Gornja Rijeka kod Križevaca (također u dvorcu).

Židovska općina je obilno slala lijekove, ali “zapovjednik logora je logorskoj liječnici, zatočenici dr. Milici Band-Kuhn, oduzi­mao lijekove i sprečavao joj vršenje liječničke dužnosti”. U vrijeme zaraze bio je zaražen i bunar iz kojeg su zatočenice uzimale vodu. Higijenski zavod je poslao u logor kloramin koji je trebalo u malim količinama dodavati u zaraženi bunar, ali je zapovjednik logora Karlo Heger, bivši urar iz Zagreba, bacio sav kloramin odjednom u bunar i voda je zadugo postala potpuno neupo­trebljiva. “To je iskoristila straža, koju su sačinjavali članovi Kulturbunda, i prodavala čašu pitke vode uz vrlo skupe novce.”  Od tifusa je u logoru umrlo oko 200 žena i djece. Svi su pokopani uz logorsku ogradu. Prehrana je također bila strašna za zatočenice. Dobivale su svaki drugi dan 15 dkg kruha po osobi, ujutro malo crne kave, a u podne i na večer šalicu loše juhe. 

Hranu i novac koje je slala Židovska općina u Zagrebu podijelili su stražari i zapo­vjednik logora. U akciju pružanja pomoći uključila se i antifašistička organizacija NOP-a Narodna pomoć njezin tzv. Logorski odbor. Dijana Budisavljević se također aktivno uključila u skupljanje pomoći te je čak uspjela dobiti propusnicu za ući u logor 25. XI.1941. Došavši tamo, ulaz im je ipak bio zabranjen, no nakon duljih pregovaranja s čuvarima, ušli su u logor pod uvjetom da sve što tamo vide i čuju ne smiju nigdje prepričavati. Tada je od samih zatočenica dobila potvrdu da svi oni paketi koji su poslani u Loborgrad nikad nisu dani zatočenicama. 

Osim premlaćivanja i kazni poput teških fizičkih radova, zatočenice su, morale trpjeti i česta seksualna zlostavljanja. Čuvari u logoru svakodnevno bi si izabrali jednu ženu ili djevojčicu koju bi odveli u sobu i silovali. Silovanje žena bila je “normalna i svakodnevna” pojava. “Zapovjednik logora osnovao je za sebe i svoju kulturbundovsku kuhinju, gde su gladne internirke morale kuvati odabrana jela, a sve od namirnica koje je zagrebačka jevrejska opština slala za internirke. Čitave noći orgijali su zapovjednik i njegovi stražari, a mlađe internirke morale su ih posluživati. Svi članovi uprave i straža logora zloupotrebljavali su svoj položaj i prisiljavali ţene i djevojke na polni snošaj, a silovali su devojčice od 14 - 16 godina.” Žene zatočenice u logorima mučene su na razne načine. Palili su im dijelove tijela, izgladnjivali ih, nisu im davali vode.

Nijemci su zatočenice iz logora Loborgrad u transportima od 13, 20, 24. i 28. VIII 1942, preko Zagreba, otpremili u logor Aušvic, gdje su sve likvidirane. Ostalo je samo 50-ak logorašica za najnužnije poslove, a grupa je od 7 Hrvatica otpremljena u logor Stara Gradiška. U toku rujna i listopada u logor su stizale manje grupe uhapšenih Židovki, koje su nakon kraćeg vremena odvedene u logor Jasenovac gdje su ubijene.

Jana Koch se prisjeća scene kad su građani Zagreba uspjeli spasiti desetak djece koji su trebali biti odvedeni na vlakove za Aušvic: "Nezaboravan je prizor koji smo doživjele sestra Anka Meleš i ja jednog dana u jesen 1942. godine. Ujutro nam je javljeno da je pred zgradom gimnazije u Križanićevoj ulici, ispred zatvora Gestapoa, sve opkoljeno i da Nijemci i ustaše otpremaju transport Židova koje su protekle noći pohapsili. U uniformama sestara Crvenog križa, pojurile smo u Križanićevu ulicu, koju su sve do ulaza u zgradu gusto čuvale ustaške straže. Zahvaljujući uniformama, uspjele smo se probiti do ulaznih vrata. Svi prilazi u ulicu bili su puni građana. Došla je kolona kamiona. Uz pohapšene Židove otpremali su u Auschwitz i zatočenike iz logora Lobor-grad. Posljednjom snagom penjale su se izmučene žene i djeca, sivih ispaćenih lica na kojima su živjele još samo oči. Na njima su doslovce dronjci. Bijedne majke čvrsto su držale djecu i pomagale im pri penjanju u kamione. Natovareni kamioni polako su kretali kroz špalir ustaških strojnica. Odjednom je među ljudima nastala gužva. Okupljeni narod probio se do kamiona. Čuli su se povici: »Dajte nam djecu! Bacite ih! Samo ih bacite! Brzo!« Dok su se ustaše snašle u tom neočekivanom razvoju događaja, žene su pobacale djecu iz kamiona na gomile ispruženih ruku građana, koji su se brzo izgubili u metežu i poveli svojim kućama desetero djece."

Logor Gornja Rijeka kod Križevaca

Osnovan je na sredini studenoga 1941, kada je tu prebačen dio zatočenica iz logora Loborgrad. Nalazio se u tamošnjem dvorcu, i prosječno je u njemu bilo 200 do 400 žena i djece, srpske i židovske nacionalnosti, od kojih su prve činile većinu u logoru, te malu grupu Hrvatica-komunistkinja. Srpkinje s djecom bile su gotovo sve iz raznih mjesta Bosne i Hercegovine. Većina ih je bila uhapšena u vremenu od kolovoza do listopada 1941, i prije dolaska u taj logor bile su u još nekom od ustaških logora. U tom su logoru ostale do
ožujka-svibnja 1942, a prije toga u veljači je akcijom Diane Budisavljević preko Ministarstva udružbe i Crvenog križa NDH iz logora spašeno 11 djece. Tako je prema naređenju iz logora, 27. III. 1942, grupa Srpkinja, njih 147 ukupno s djecom, prebačeno u logor Lobograd, a tri dana potom u Zagreb i dalje u Zemun, gdje je predana Nijemcima. Mlađe i zdravije žene iz te grupe odvedene su na rad u Njemačku, a sve ostale s djecom u ostale logore u Srbiji. U travnju iste godine i sve preostale Srpkinje iz Gornje Rijeke prebačene su u logor u Loboru, a zatim su  odvedene u Zagreb i smještene u Zavod za odgoj gluhonijemih. U tom je transportu bilo 58 žena i 20 djece, a prema nekim izvještajima svi su ubrzo pušteni kućama. U logoru u Gornjoj. Rijeci su tako potkraj travnja 1942. ostale samo Židovke, njih 73 i 7 žena [katolkinja]. »Katolkinje« su tih dana, jer su bile uhvaćene »radi komunističke promičbe«, odvedene u logor St. Gradišku, dok su Židovke na sredini svibnja 1942. prebačene u logor Loborgrad, s kojim je imao i logor u Gornjoj Rijeci zajedničku upravu Tako je taj ženski logor ispražnjen i prestao da postoji.

Koliko je bilo smrtnih slučajeva u samom logoru Gornja Rijeka nije poznato. Ne treba sumnjati o velikom postotku mortaliteta jer se, prema sačuvanim izvještajima, vidi da je epidemija tifusa upravo u Gornjoj Rijeci uzela velikog maha, pošto su jedina dva bunara s pitkom vodom bila zaražena od samog osnutka logora.

Damnatio memoriae

U Loborgradu sad djeluje "Dom za odrasle osobe" koji na svojim web stranicama ima čak dvije stranice posvećene povijesti samog lokaliteta. Na obje stranice se laže ili prešućuje koncentracijski logor koji je tu postojao godinu dana. Na stranici "Povijest Doma" otvoreno se LAŽE da je funkcija ubožnice zadržana tokom 2. svjetskog rata. A na stranici "Povijest dvorca" se jednostavno preskače razdoblje kad je Loborgrad bio logor: "Godine 1937. dvorac kupuje Društvo za suzbijanje prosjačenja i podupiranje nemoćnika i u njemu otvara ubožnicu. Nakon 2. svjetskog rata nacionaliziran je i pretvoren u starački dom."

Izvori:

Filip Škiljan: HRVATSKO ZAGORJE U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941.-1945. - Opredjeljivanja, borbe, žrtve

Logori na području sjeverozapadne Hrvatske u toku drugoga svjetskog rata 1941 — 1945. godine ZDRAVKO DIZDAR, Zagreb 1990.

Mataušić, Nataša, Žene u logorima Nezavisne Države Hrvatske, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2013

Jana Koch, "Spašena su mnogobrojna naša djeca", u: Lutvo Ahmetović (ed.) et al., Zagreb 1941-1945: zbornik sjećanja, tom III, Zagreb: Gradska konferencija SSRNH - IHRPH - ŠK, 1984., 286-287