03.10.1943
Bitka za oslobođenje Ludbrega, poznata je i kao Šemovečka bitka. Odakle dva naziva za taj događaj? U noći s 2. na 3. listopad krenuo je napad 17. udarne slavonske brigade na neprijateljsko uporište Ludbreg. Bila je to uvertira u oslobođenje šireg područja, od Hrvatskog zagorja, preko Koprivnice i ostatka Podravine sve do Pitomače. Brigada „Braća Radić“ kod sela Šemovec (6 km istočno od Varaždina) trebala je zaustaviti neprijatelja koji je išao u pomoć napadnutom Ludbregu. I dok je trajala višesatna borba za Ludbreg, u Šemovcu se odigravala prava drama. Višestruko nadmoćniji neprijatelj nije uspijevao probiti blokadu prolaza koju su držali „Radićevci“. Na bojnom je polju izginulo mnogo partizana. Na kraju je Ludbreg oslobođen, no sloboda je skupo plaćena kod Šemovca. Bitka za Ludbreg ustvari se odigrala i u Ludbregu i kod Šemovca. Šemovečka bitka bila je po značaju, broju angažiranih vojnika i intenzitetu borbe do tada najveća bitka Drugog svjetskog rata u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ofenziva partizana u „Pavelićevoj utvrdi“ – sjevernoj Hrvatskoj, nije se više mogla zaustaviti. Krenulo se s pripremama za oslobođenje Ludbrega kako bi se spriječili budući upadi neprijateljskih vojnika na slobodan teritorij Kalnika. Drugi cilj bio je što više se primaknuti Međimurju, koje su okupirali mađarski fašisti. Narodnooslobodilački pokret trebalo je proširiti preko Drave.
Bitka za Ludbreg
Ludbreg je u to vrijeme napada bio manji gradić, središte kotara koji je obuhvaćao pedesetak sela između Drave i Kalnika. Istočnim dijelom grada prolazila je rijeka Bednja. Zbog prometne važnosti na komunikaciji Varaždin – Koprivnica, u Ludbregu je bila jaka neprijateljska posada od preko 600 vojnika. Bili su raspoređeni po ključnim točkama: Stari grad, Kerstnerova kuća, židovska sinagoga, Fizirov hotel, žandarmerijska stanica, škola, željeznička stanica, pošta. Osim željezničke postaje, sve su ostale zgrade koncentrirane blizu glavnog Trga svetog Trojstva. Čvrsti Stari grad, nekad sijelo kneževske obitelji Batthyny, sa svoje tri velike zgrade činio je čvrstu utvrdu. Preko puta, u školi su se nalazili njemački feldžandari i ured Gestapo-a, a u jednoj od kuća bio je smješten ustaški logor. Cijelo mjesto bilo je dobrim dijelom okruženo rovovima i žičanim ogradama.
Partizani su imali svoje suradnike i među domobranima u Ludbregu – partizanima su informacije prenosili Dragutin Havaić, Mustafa Jeremić i Aziz Mehadžić. Uz njihove informacije plan za napad se mogao usavršiti do zadnjeg detalja. Dio domobrana u duši je bio na strani NOV-e pa kada je započeo napad na Ludbreg, mnogo njih je pružilo slabi ili gotovo nikakav otpor.
Sedamnaestom brigadom zapovijedao je Nikola Demonja, dok je politički komesar bio Ivan Šibl. Brigada je brojala 1032 boraca, od kojih 95 žena.
Tijekom napada 21. brigada trebala je osigurati pristup iz Koprivnice, Brigada „Braća Radić“ iz Varaždina, dok je Kalnički partizanski odred kontrolirao pristup iz smjera Križevaca, odnosno Kalnika.
Važnu ulogu imali su i lokalni vodiči koji su neprimjetno i na vrijeme doveli borce 17. brigade na njihove položaje. Svi su bataljoni u potpunosti izvršili predviđene zadatke. Prvi bataljon koji je imao najteži zadatak, napao je Stari grad i školu već desetak minuta poslije ponoći, no trebalo mu je osam sati da prisili domobrane na predaju. Prilikom zauzimanju Starog grada - „Ludbreškog Alkazara“ najviše se istaknuo III. bataljon koji se prvi probio u središte Ludbrega. Sastojao se od 266 boraca. Neprijatelju je nanio gubitke od 25 mrtvih, desetak ranjenih i 350 zarobljenih domobrana i žandara.
Posljednji otpor pružen je iz Kerstnerove kuće. Ta velika kuća ludbreškog mlinara Kerstnera nalazila se na takvom položaju da se iz nje kontroliralo tri glavne ulice. Partizani su pribjegli istoj metodi kao u Varaždinskim Toplicama – vatrogasnom štrcaljkom zapalili su kuću. Izgorjele su dvije trećine zgrade, tko se nije predao, stradao je ili od vatre ili od metka.
Prilikom borbe za Ludbreg poginulo je oko 60 neprijateljskih vojnika. Manji broj uspio se izvući i preko Međimurja pobjegao u Varaždin i Koprivnicu. Pred napad Ludbreg su napustili i ustaški logornik Škrnjug, kotarski predstojnik Heim, ludbreški župnik Crnković. Navodno su bili obaviješteni što se sprema pa se nisu htjeli sresti s partizanima. Sljedećeg dana na ludbreškom su groblju pokopana tijela neprijateljskih vojnika koji su poginuli prilikom borbi.
U 8.30. neprijatelj je bio u potpunosti slomljen. Zarobljeno je preko 400 domobrana s njihovim časnicima, 15 žandara i 30 gestapovaca. Stotinjak ih se odmah priključilo Narodnooslobodilačkoj vojsci.
Brigada je imala 17 poginulih i 38 ranjenih boraca.
Odmah po zauzimanju Ludbrega, bataljoni 17. brigade krenuli su u osiguranje grada. Treći bataljon je krenuo prema Šemovcu, u pomoć brigadi „Braća Radić“, a II. prema Obrankovcu gdje su srušili most na Plitvici. Svi su već znali da se kod Šemovca vodi krvava bitka i da bi se neprijatelj mogao probiti do Ludbrega. Stoga je kod sela Vrbanovec organizirana druga linija obrane.
Šemovečka bitka
Na pravce koji iz Varaždina vode prema Ludbregu postavljena je udarna brigada „Braća Radić“. Drugi bataljun ove brigade vodio je u zahvatu sela Šemovca najdramatičniju borbu u cijeloj ovoj operaciji. Dana 30. rujna srušeno je više od 1000 m željezničke pruge Varaždin – Ludbreg i tako onemogućena komunikacija.
Drugi bataljun ja ušao u brigadu „Braća Radić“ kao cjelina pod imenom Moslavački udarni bataljun prilikom njezinog formiranja. Posljednjih dana rujna podnio je glavni teret u borbi za Varaždinske Toplice. Pred borbu za Ludbreg brojao je 234 borca.
Bataljoni su krenuli na položaje 2. listopada u 22,45. Najdulji put je imao II. bataljon koji je u Šemovec stigao tek oko 2,00 sata, iako je trebao stići mnogo ranije. Kasnijom analizom utvrđeno je da su zapovijedi došle prekasno pa su zato kasnili i borci na položaje.
Ustaška vojska sa oko 400 vojnika, šest tenkova, 40 kamiona i pet motocikla predvođena bojnikom Oreškovićem krenula je u pomoć napadnutom Ludbregu. Ispred Šemovca (7 km istočno od Varaždina) kratko su se zaustavili. Partizani se još nisu ni ukopali kad su morali prihvatiti borbu s ustašama. Kad je poručnik Babić javio glavnini da je prolaz kroz selo slobodan, u sredini sela ga je odjednom napao II. bataljon brigade „Braće Radić“. Bataljon se podijelio u tri čete koje su zauzele položaje: I. odmah uz cestu, II. prema Dravi, a III. na lijevom krilu prema Plitvici. Jedna desetina je otvorila vatru iz svih svojih oružja, automata i puškomitraljeza i na cesti u sredini Šemovca uništila ustašku motoriziranu prethodnicu. Iznenađeni neprijatelj krenuo je s čela svoje glavnine sa 6 tenkova u pomoć svojoj prethodnici. Dok je izvlačio svoje poginule i raščišćivao cestu od uništenih motorkotača, tenkovi su napadnuti bombama i automatskom vatrom. Uništen je komandni prvi tenk. Tako je dobiveno vrijeme za rušenje dva jablana uz samu cestu u selu, čija su debla postala neprolazna barikada za ostale tenkove u toku borbe. U ovoj bitci onesposobljena su još 2 tenka. U napadu na tenkove mitraljezac Franjo Barbarić bio je teško ranjen, a njegova pomoćnica mitraljeza, supruga Jelica, nije ga htjela ostaviti mrtvog na položaju. Ostala je uz njega. U protunapadu ustaše su je zarobile i masakrirale.
Napadi ustaša odvijali su se jedan za drugim, u kratkim razmacima. Borba „prsa o prsa“ odvijala se po kućama, dvorištima, vrtovima i poljima oko Šemovca. Najžešće je bilo uz samu cestu prema Ludbregu. U jednom od napada ranjen je i sam bojnik Orešković te su ustaše odbačene 400-500 m prema selu Štefanec. Oko 6 sati neprijatelj, uz prethodnu snažnu artiljerijsku i minobacačku pripremu i sa tenkovima, krenuo je u napad. Pješadija je bila razvijena u borbeni poredak i nadirala je lijevo i desno od ceste, a tenkovi su se kretali cestom. U tom napadu neprijatelj je bio brojčano jačih snaga, nego u prvom sudaru kada u borbi nije učestvovala cijela skupina. Drugi bataljon pritajen i spreman čekao je pravi trenutak za otvaranje vatre. A kad je napadač prišao na 100 do 150 m dočekala ga je ubitačna unakrsna vatra iz svega sa čim je bataljon raspolagao i nanio mu osjetne gubitke, a onesposobljena su i dva tenka. U tom napadu stradalo je mitraljesko odjeljenje sa nišandžijom Josipom Rusekom koji je teško ranjen. Prebačen je u bolnicu Gabrinovec gdje je umro istog dana. Nakon neuspjelog napada, ustaše dobivaju pojačanje pod vodstvom bojnika Devčića. Započeo je novi napad koji je opet odbijen. Vatra neprijatelja je iz časa u čas bivala sve žešća i gušća i koncentrirana na sve manji prostor i obrambene točke bataljona koje su im najviše smetale. Tako se i dogodilo ono čega su se svi najviše bojali - protutenkovski mitraljez i puška su zašutjeli i tenkovi su kuražnije krenuli naprijed. Ali ispred tenka se izvio borac sa svežnjem bombi i još jedna gusjenica se prosula po cesti, a tenk počeo da vrti oko sebe. Kakva - takva ravnoteža je opet uspostavljena, zapisao je jedan od boraca. Zatim se uz potporu mađarske artiljerije iz Međimurja i riječnih monitora pokušao izvesti desant od Drave na bočne položaje II. bataljona. Ni to nije uspjelo jer je jedan vod predvođen Matom Škrljanom sačekao desant i odmah ga odbio. Ustaše su se malo pritajili. Onda su počeli minobacačima tući položaje boraca, a oko 12 sati u pomoć im dolazi zračna potpora od 26 zrakoplova. Bombardiranje je bilo strašno: „štuke“ su istresale obične i protupješadijske bombe koje su kosile sve pred sobom. U zrak su letjeli ljudi, komadi drveća, grude zemlje.
Istovremeno je krenuo novi napad. Komandant II. bataljuna Korać je izdao naredbu o postupnom povlačenju pa su ustaše prodrli do Hrženice. No dalje nisu nastupali jer se već saznali vijest da je Ludbreg oslobođen. U svom izvještaju naveli su da su se zbog mraka vratili u Varaždin. Pravi razlog bio je da su procijenili da je Ludbreg izgubljen i da nema smisla dalje napadati. Iako su u izvještajima priznali samo 9 ranjenih, očevici su kasnije posvjedočili da su u Varaždin stigla dva kamiona puna mrtvih i ranjenih. Na varaždinskom groblju sahranjeni su uz počasti, a nakon rata tamo se nalazilo preko 50 križeva s natpisom „poginuo u Šemovcu“.
I gubici partizana bili su veliki: 64 mrtva, 24 ranjena i 4 nestala borca. Najviše stradalih kod Šemovca imao je II. bataljon: 42 mrtva i 15 ranjenih. Iako je vodio jednu direktnu borbu i izdržao četiri oštra napada, Bataljon je najviše gubitaka pretrpio od neprijateljske avijacije. Svoj zadatak u toj najtežoj borbi Brigada „Braća Radić“ i njen II. bataljon u potpunosti su izvršili. Tog popodneva Šemovec je ostao stravično stratište boraca Brigade „Braća Radić“.
