27.10.1919
Krešo Rakić bio je učenik Srednje tehničke škole u Zagrebu koji je sudjelovao u svim važnijim sabotažama ustaškog režima u gradu Zagrebu 1941. godine. Njegovo djelovanje tijekom Drugog svjetskog rata može se podijeliti na: spašavanje ugroženih (akcija stadion), ekonomska sabotaža (paljenje stadiona) i oružana borba (botanički vrt i niz drugih akcija). Strijeljan je bez suđenja u prosincu 1941. godine.
Krešo Rakić rođen je 27. listopada 1919. u Metkoviću. Osnovnu školu i dva razreda gimnazije završio je u rodnom gradu. S obitelji se 1932. godine preselio u Zagreb. Tamo je je završio treći i četvrti razred gimnazije. 1936. je upisao građevinski smjer u Srednjoj tehničkoj školi. Iste godine je postao članom SKOJ-a. U tom razdoblju osnovao je kulturno-umjetničko društvo ”Tehničar”. Bolovao je od tuberkuloze te je zbog toga srednju školu završio tek u proljeće 1941. godine. Njegovi školski prijatelji pamte ga iz predratnih dana kao neumornog propagatora sa zajedničkih izleta na Zagrebačku goru.
Prva veća akcija zagrebačkih đaka u kojoj se istakao bila je štrajk Obrtne škole 1940. godine. Štrajk je pokrenut radi nepravilnih odnosa uprave škole prema đacima koji su uputili zahtjev za osnivanjem đačkih udruženja. Krešo Rakić bio je član štrajkaškog odbora koji je zadobio široku podršku učenika i njihovih roditelja. Štrajk je bi vrlo dobro organiziran. Rukovodstvo je održalo nekoliko sastanaka s učenicima i njihovim roditeljima, uputili su pismene zahtjeve upravi škole, održane su demonstracije ispred tadašnjih banskih prosvjetnih institucija. Zahtijevali su prijam kod bana Šubašića radi saslušanja zahtjeva, ali ih ban nije primio.
Početkom Drugog svjetskog rata Krešo Rakić zajedno sa svojom grupom počinje djelovati u ilegali. Milivoj Gluhak podučio ga je kako izraditi improvizirane zapaljive smjese koje su služile kao bombe u budućim diverzantskim akcijama. U Petrovoj ulici u Rakićevom stanu vršen je praktični dio obuke (pirotehnički pokusi). Sirovine za izradu bombi dobivali su od suradnika s Medicinskog i Veterinarskog fakulteta.
Stadion Maksimir svjedok je dvaju događaja u Drugom svjetskom ratu u kojima je Krešo Rakić odigrao važnu ulogu. Prvi se dogodio 26. svibnja 1941. na skupu mladeži. Zdenko Blažeković, koji je bio stožernik Sveučilišnog ustaškog stožera, na kraju prigodnog govora je pozvao prisutne Srbe i Židove da se sami izdvoje od ostalih đaka. SKOJ je odlučio sabotirati izdvajanje tako da su njegovi članovi u skupinama po određenom redoslijedu krenule prema izlazu zajedno sa židovskim i srpskim kolegama. Prve skupine su se prema izlazu kretale između formacija drugih učenika kako bi ih primjerom potaknule na kretanje. Akcijom SKOJ-a pokrenula se masa i pokušaj odvajanja je propao. Akcija je toliko dobro izvedena da je policijska reakcija izostala. Ustaše su bile iznenađene raspletom te su zataškale cijeli događaj. Jedan od glavnih organizatora sabotaže na stadionu bio je Krešo Rakić.
Mjesec dana poslije Krešo Rakić je pripremao novu diverziju. Ustaše su planirale demontirati bivši Sokolski drveni stadion te građu upotrijebiti za izgradnju vojnih baraka. Stadion je bio dug 180 i širok 117 metara te je gledalište bilo omeđeno drvenim konstrukcijama. Među članovima SKOJ-a Srednje tehničke škole javila se ideja o sabotaži. Važnu ulogu u ovoj akciji imao je upravo Krešo Rakić koji je bio veza đaka i višeg rukovodstva KPH. On je pomogao u nabavi zapaljivih sirovina iz kemijske škole na Kaptolu. Tada su u Srednjoj tehničkoj školi postojale dvije grupe SKOJ-evaca. Na sastanku je odlučeno da grupa kojoj je vođa bio Krešo Rakić izvede cijelu operaciju. U noći s 21./22.srpnja 1941. petorica diverzanata ušuljala se na stadion, svatko na svoje unaprijed planirano mjesto. Stadion je zapaljen na sljedeći način: svaki član grupe izlio je bocu benzina po površini grede. U epruveti s kiselinom izazvali su eksplozivnu kemijsku reakciju koja je zapalila benzin na gredi. Samo jednom diverzantu to nije uspjelo te je zadobio opekline na ruci. Nakon uspješnog paljenja biciklima su se udaljili od stadiona i požar su promatrali na sigurnoj udaljenosti iz Maksimira.
Napad na ustašku studentsku četu kod Botaničkog vrta bio je najopasniji zadatak u kojem je Krešo Rakić dotada sudjelovao. Za razliku od dotadašnjih sabotaža ovu operaciju nisu predvodili đaci. Od dvanaest diverzanata najmlađi je bio Krešo Rakić koji je bio jedini srednjoškolac među njima. Plan je bio baciti bombe iz Botaničkog vrta na ustašku četu te ih potom dokrajčiti pištoljima. Unatoč neočekivanim situacijama (ulazak grupe njemačkih turista u Botanički vrt i ljetnog pljuska) diverzanti su uspjeli baciti bombe na kolonu. Nakon toga je na njih otvorena mitraljeska paljba iz više smjerova. Dio diverzanata je uhvaćen u pokušaju bijega.
Zadatak Kreše Rakića u ovoj akciji bio je da spriječi policajca na podvožnjaku prema Miramarskoj cesti da puca po diverzantima. Policajac nije otvarao paljbu, pa Rakić nije ni djelovao. Poslije je uspio pobjeći na sigurno.
Pokret otpora u Zagrebu ne miruje te Krešo Rakić već u jesen iste godine u dvorištu škole časnih sestara u Savskoj, dijeli letke o bojkotu upisa djevojaka u ustašku mladež.
U rujnu je sudjelovao u napadu na autobus s njemačkim vojnicima u Zvonimirovoj ulici. Osim sabotaža pomagao je Zagrepčanima prilikom prelaska u partizane.
Unatoč upozorenjima majke Mire Paut, koja je uhićena ranije, Krešo Rakić 22. rujna 1941. odlazi na sastanak svoje grupe na raskrižju Heinzelove ulice i Kvaternikova trga. Tamo je uhićen radi dijeljenja komunističkih letaka. Odveden je s još četvoricom u policijsku postaju u Zvonimirovu 2. Prilikom uhićenja agenti nisu pretražili uhićenike što je dovelo do oružanog sukoba unutar policijske postaje. Rakić je neuspješno pokušao aktivirati bombu, a Štef Mlinarić je izvadio pištolj te ranio i ubio jednog agenta. Nakon toga su Krešu Rakića odveli u zloglasni Sing-Sang. Sing-Sang je bio tajni zatvor koji se nalazio na današnjoj adresi Jandrićeva 74. U njemu su mučeni i ubijani protivnici tadašnjeg režima. Zatvorenici su na ”ispitivanje” dovođeni zavezanih očiju, pa nitko od njih nije znao točnu lokaciju. U zatvoru je mučen, ali nije popustio, o čemu svjedoči ispovijest Mire Paut poslije udane Grubor:
Mira Paut posljednji je put vidjela Krešu Rakića na dan njegove smrti. Tog popodneva ispričao joj je detalje oko svog uhićenja i pucnjavi u Zvonimirovoj 2. Iste večeri Krešo je odveden i strijeljan u mjestu Rakov Potok zajedno s još sedamnaest zatvorenika.
Ni ostatak obitelji Rakić nije prošao bolje u ratu. U logoru Staroj Gradiški završio je Krešin brat Drago, brat Milan je poginuo u partizanima, a o bolesnoj majci za vrijeme rata brinuli su partizani.
Ukazom Prezidija Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 23. srpnja 1952. godine, proglašen je narodnim herojem.
Do 1991. godine osnovna škola i kulturno umjetničko društvo iz zagrebačkog kvarta Trnsko nosili su njegovo ime. O.Š. Krešo Rakić u Trnskom ostvarena je prema projektu arhitekata Radovana Nikšića i Ede Šmidihena 1963.-1969. godine. Kao i ostale zagrebačke škole, i ova je devedesetih bez obrazloženja preimenovana, a bista Kreše Rakića uklonjena. Na službenima web stranicama škole više se ni ne spominje bivše ime škole
U rodnom Metkoviću postojala je Ulica Kreše Rakića i njegova bista u gradskom parku.
Literatura
Ahmetović, Lutvo Zagreb 1941-1945 : zbornik sjećanja knjiga I Gradska konferencija SSRNH, Zagreb, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Školska knjiga, Zagreb 1982.
Ahmetović, Lutvo Zagreb 1941-1945 : zbornik sjećanja knjiga II Gradska konferencija SSRNH, Zagreb, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Školska knjiga, Zagreb 1983.
Ahmetović, Lutvo Zagreb 1941-1945 : zbornik sjećanja knjiga III Gradska konferencija SSRNH, Zagreb, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Školska knjiga, Zagreb 1984.
Ahmetović, Lutvo Zagreb 1941-1945 : zbornik sjećanja knjiga IV Gradska konferencija SSRNH, Zagreb, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Školska knjiga, Zagreb 1984.
Grakalić, Ladislav Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu : 1941-1945 : zbornik povijesnih pregleda i sjećanja, Zagreb, 1984.
Narodni heroji Jugoslavije. „Partizanska knjiga“ Ljubljana, „Narodna knjiga“ Beograd, „Pobjeda“ Titograd, 1982. godina, 158. str.
Zorić, Svjetlana Kultura zaborava – upoznavanje nepoznatog Zagreba 10.05.2010. URL: http://www.lupiga.com/vijesti/kultura-zaborava-upoznavanje-nepoznatog-zagreba?page=2 (pristupano 24.04.2017.)
Tekst prenesen s: povijest.net
