26.10.2012
U Zagrebu je u 97-oj godini umro Joža Horvat, partizan, književnik i moreplovac. Ostavio nam je svoj veliki opus, ali i vrijedna svjedočanstva o NOB-u.
Joža Horvat je rođen u međimurskoj Kotoribi 1915. godine. Kao dijete prodavao je peciva, potom muzicirao po zagrebačkim gostionicama, a jedno vrijeme izdržavao je čitavu obitelj radeći kao liftboj u kozmetičkom salonu.
Prvi roman, “Sedmi be”, objavio je 1939. godine; rukopis je odnio Krleži. “Zanimljivo”, bio je njegov komentar na tekst, “ako nekog boga imate u crijevima, vi ćete pisati, vi ćete pisati neovisno o tome bilo to dobro ili ne, i ta gorka čaša pisca neće vas mimoići.”
Predratni član partije, tijekom studija sudjelovao je u tučnjavama s frankovcima. U partizane je otišao krajem 1941., bježeći pred ustaškim agentima.
U Sjećanjima Ivana Šibla pronalazimo zanimljivu anegdotu iz druge polovice 1942. godine:
Prvi bataljon Odreda koji je predvodio Joža Horvat , jer on izvrsno poznaje taj teren, iznenada se pojavio na Sljemenu. (...) Joža je s nekoliko partizana ušao u planinarski dom i zatražio čaja. Konobarica ga upita: "Koliko čajeva želite?" "Za jedan dobar partizanski bataljon!", odgovori on. Nije povjerovala. Naokolo je bilo mnogo izletnika, među njima i nekoliko domobranskih oficira u društvu djevojaka. Ni oni nisu vjerovali Joži. Mislili su da se glupo i neslano šali. Kakav partizanski bataljon na Sljemenu! Povjerovali su tek kad su ih, po starom običaju i nepisanom zakonu, svukli do gaća i poslali nizbrdo u Zagreb, radi propagande.
Godine 1942. godine sudjelovao je u zapletu dostojnom egzistencijalističkog romana: Glavni štab Hrvatske osudio je na smrt komandanta bataljona Petra Krnjaića zbog toga što je naredio masakr u hrvatskom selu Prekopi. Kao komesar bataljona, Horvat je dobio zadatak da Krnjaića osobno vrati na Baniju, gdje je presuda izvršena. Tijekom višednevnog putovanja, Krnjaić ga je više puta upitao: “Druže, vodiš li ti mene u smrt?”, da bi u jednoj situaciju Horvatu – spasio život.
Krležina podrška Horvata nije spriječila da ga 1944. na kongresu u Topuskom žestoko napadne zato što se nije pridružio borcima: “Njegov stav je mimikrija, zavjetrina i izdaja svake vrste.” Ironijom sudbine, baš je njega nakon rata dopala dužnost da organizira pomirbeni susret Krleže i Vladimira Nazora, a Krleža će i dalje igrati važnu ulogu u Horvatovom životu. Kuriozitet je da se do te 1944. godine zvao Josip, a u Jožu ga je prekrstio Andrija Hebrang. S Renatom Jesensky vjenčao se pred Kalničkim odredom; svadbeni dar mladoj bio je – talijanski pištolj.
Nakon rata narodni je poslanik i jedan od sekretara u Vijeću naroda FNRJ. Napisao je scenarij za jedan od prvih poslijeratnih filmova, “Zastave” Branka Marjanovića. Horvat i Marjanović zajedno su napravili i “Ciguli Miguli”, čije je snimanje dovršeno 1952. Zbog “Cigulija Migulija” Horvat se ozbiljno posvađao s Vladimirom Bakarićem, a djelo je postalo jedini hrvatski film zabranjen za vrijeme postojanja Jugoslavije.
Među brojnim Horvatovim dramama, romanima, pripovijetkama, humoreskama i drugim djelima izdvaja se humoristični roman s tematikom NOB-a “Mačak pod šljemom” koji je čak dva puta ekraniziran.
U poznim godinama, Horvat se 1991. simbolički otputio na frontu, u borbu protiv velikosrpske politike, ali nije napustio prijašnje ideale: čvrsto je isticao antifašizam i dosljedno kritizirao nacionalizam, Franju Tuđmana i “sramotnu i bijednu hadezeovsku halabuku”, odbivši, prema vlastitim riječima, Tuđmanovu ponudu da se priključi predsjedništvu stranke.
Godine 1994. je opisao svoj posljedni nastup na televiziji:
Moj posljednji nastup na televiziji, na OTV-u, bio je sudar s nekadašnjim ustaškim pukovnikom, pjesnikom, gospodinom Vinkom Nikolićem. Skinuo sam mu ustaški skalp i temeljito ga isjeckao. Možda je i to razlog što me više ne zovu. Zato sam poslije te emisije uživo dobio nekoliko pisama gdje mi ustaše prijete da će mi odrezati jezik, kao što sam prije dobivao pisma od četnika da će mi prerezati grkljan. Sve me to suviše ne uzbuđuje, već sam naviknut na takove izljeve ljubavi.
