01.10.1944
Ustaške vlasti planirale su ovaj pokolj od sredine 1944. te 1-X-1944 izvršile raciju u bolnici i uhitile sto sedam pacijenata: šezdeset devet Srba, trideset šest Židova i dvoje Hrvata, od kojih je jedna pobjegla tijekom uhićenja. Uhićeni pacijenti potom nestaju u logoru Jankomir, gubilištu Rakov potok te u koncentracijskim i logorima smrti, neki izgledno i u Jasenovcu. Niti jedan od odvedenih pacijenata nikada se nije vratio.
Iako se bližio kraj Drugog svjetskog rata i slom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) bio je sve očitiji, ustaški režim nije posustajao u provođenju svoje genocidne politike. Psihijatrijska bolnica u Vrapču do tada je služila kao svojevrsno utočište za mnoge ljude koji su pokušavali izbjeći progon, no u jesen 1944. godine bolnica se našla na meti zloglasnog ustaškog nadsatnika Ljube Miloša.
Avionska snimka Psihijatrijske bolnice Vrapče, oko 1929. godine, Zagreb, MGZ-43802
Tjedni terora i "čišćenje" bolnice
Akcija je započela još sredinom rujna kada je Ustaška obrana upala u bolnicu, uhitila više liječnika te naredila izradu popisa svih Židova i pravoslavaca među pacijentima. Za sumnjive tj. kako su oni zvali komuniste imali su već gotovi popis. Zanimljivo je da su ustaše izričito tražile da im se preda i popis svih Slovenaca koji se nalaze na liječenju. Međutim, nadbolničar Pavao Krčelić, kojem je naređeno da po postojećoj kartoteci sastavi popise, uspio je izbjeći i sabotirati izradu popisa slovenskih pacijenata, zahvaljujući čemu nijedan Slovenac na kraju nije bio među odvedenima.
U danima koji su uslijedili, ciljani su pacijenti izdvojeni i pod naoružanom ustaškom stražom zatvoreni na bolnički odjel "I d". Kulminacija terora dogodila se u noći između 30. rujna i 1. listopada. Oko ponoći, u krug bolnice stigao je policijski kombi zvan "Zeleni Tomaš", a kasnije i vojni kamioni. Ustaše su izveli 107 prestravljenih pacijenata i u grupama ih počeli ukrcavati.
Sastav žrtava i sudbine "nepoćudnih" Hrvata
Među uhićenima bilo je 69 Srba, 36 Židova i dvoje Hrvata. Radilo se o ljudima starosti od 16 do 83 godine. Bilo je tu dugogodišnjih teških bolesnika, ali i onih čije su psihičke traume bile izravna posljedica ustaškog nasilja i gubitka obitelji.
Tragične i dramatične bile su sudbine dvoje Hrvata s popisa - Margite Račić i Branka Stiića - koje je režim svrstao u nacionalne "otpadnike" i "unutarnje neprijatelje" zbog suradnje s partizanima. Branko Stiić, 26-godišnjak iz okolice Siska, prethodno je zbog protudržavne djelatnosti bio osuđen na smrt, a kazna mu je preinačena u doživotnu robiju. Uslijed straha i šoka od zatočeništva teško je psihički obolio. Iako je imao obiteljske veze u samom vrhu vlasti (tetak mu je bio ministar), a bolnički liječnici su ga zbog teškog stanja pokušali zaštititi i spriječiti njegov povratak u zatvor, ništa nije pomoglo. Ustaše su ga odveli iz Vrapča, a prema poslijeratnim svjedočanstvima, nedugo nakon toga strijeljan je u logoru Jankomir.
Druga uhićena Hrvatica bila je Margita Račić, Hvaranka i majka šestogodišnjeg sina. Ona je u Vrapče prebačena izravno iz zatvora na Savskoj cesti, i to u iznimno teškom stanju. Zbog brutalnih udaraca i premlaćivanja tijekom istrage izgubila je moć hoda i nije danima mogla mokriti te je morala biti kateterizirana.
Bilješke navode da je u zatvor dospjela “radi politič. razloga” sedam mjeseci prije premještaja u Vrapče u aprilu 1944., da je u zatvoru “tučena, nakon toga u nesvijesti”, te da “uz pomoć bolničarki je mogla hodati, ali sama niti stati” ni “pustiti urin”. “Često bi povraćala”. Dr. Zvonimir Sušić je zabilježio da “odmah nakon uhapšenja, iza jakih udaraca i mučenja, imala je nekakav napadaj, u kome se ukočila i nije znala za sebe. Iza toga uopće nije mogla micati nogama”.
Ipak, od 107 uhićenih, upravo je ranjena Margita jedina uspjela izvući živu glavu. Neposredno prije ukrcaja u kamion, iskoristila je trenutak nepažnje stražara, uspjela pobjeći u mrak bolničkog vrta i skrivati se pod drvenim stolom dok su ustaše s lampama pucali i bjesomučno tragali za njom.
Prema iskazu Dragutina Kosoveca “Drugarica Račić se sva iscrpljena dovukla do prvih kuća u naselju Vrapče i srećom ušla u kuću nekog našeg simpatizera, koji je odmah obavijestio naše aktiviste. Nju je preko kanala za prebacivanje u NOV kotara Trešnjevka, poslije nekoliko dana, prebacio automobilom gradske vatrogasne straže naš kurir Mirko Sačer preko Žitnjaka i relejne stanice Ivanja Rijeka na oslobođeni teritoriji.”
Put u nepoznato i ideološka pozadina zločina
Kamioni su 106 pacijenata odvezli "u nepoznatom pravcu". Iako konačna sudbina svake pojedine žrtve do danas nije sa sigurnošću rekonstruirana, poslijeratna istraživanja i svjedočanstva ukazuju na to da su pacijenti prvo privremeno smješteni u logor Jankomir, a zatim pobijeni – neki ubrzo na obližnjem gubilištu u Rakovom Potoku, dok su drugi završili u logoru smrti Jasenovac ili su poslani u njemačke logore. Niti jedan od 106 odvedenih pacijenata nikada se nije vratio.
Ovaj se zločin u jednom bitnom detalju razlikuje od onoga što je činila nacistička Njemačka. Dok su nacisti kroz program "T-4" mentalno bolesne osobe ubijali primarno iz eugeničkih razloga (smatrajući ih genetski "nepoželjnima"), ustaše pacijente iz Vrapča nisu ubili zato što su bili bolesni. Ubili su ih isključivo zbog njihove nacionalne, vjerske ili političke pripadnosti koja se kosila s genocidnom vizijom čistog hrvatskog društva.
Izvor: Ubojstvo sto i šest pacijenata Bolnice za duševne bolesti Vrapče u svjetlu ustaške ideologije i unutarnje politike; Danijel Matijević ; Centar za istraživanje Holokausta i genocida na jugoistoku Europe / YUFE-MSCA postdoktorand, Sveučilište u Rijeci
Spomen ploča u Bolnici Vrapče
