Ulomak sjećanja Nade Salomon pod naslovnom MLADOST U ZATVORIMA I LOGORIMA (Otpor i žrtve mladih antifašista) iz knjige Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941-1945 - I - Zbornik povijesnih pregleda i sjećanja
USPOSTAVLJANJE VEZE S MUŠKIM LOGOROM
U toku zime 1943—44. u naš logor dolazile su nove žene, pohvatane na partizanskim terenima i u okolnim selima, tako da se logor ubrzo popunio i bio veći nego u svom početku. Kada su ponovno došle drugarice iz Stare Gradiške u proljeće 1944. na poljske radove, našle su naš logor bolje organiziran i politički jači nego što je bio ranije. Za to vrijeme uspjele smo uspostaviti direktnu vezu s logorskim komitetom iz muškog logora, i to preko druga Mirka Jurišića, muža drugarice Bogdane Vejnović-Jurišić. Oni su bili uhvaćeni u Petoj neprijateljskoj ofenzivi i zajedno dopremljeni u Jasenovac.
Ova je veza bila uspostavljena na sljedeći način: kada bismo odlazile na rad u praonicu rublja, prolazile smo kroz muški logor. Tom je prilikom Bogdana uspjela uspostaviti pismenu vezu s Mirkom, o čemu je odmah obavijestila naše logorsko rukovodstvo. Mi smo tada dogovorile i lični kontakt s tim drugom. Oko dva sata u noći, kada bi sve spavalo, drug je dopuzao obalom ranije spomenutog »jezera« sve do naše bodljikave žice iza latrine. Bogdana i ja razmaknule bismo žicu, i spuštale se škarpom do obale tog jezera. Tu su se ukratko, u roku od 1—2 minute, saopćile najnovije vijesti, predale direktive za rad, primila ilegalna štampa s oslobođenog teritorija (»Vjesnik« i proglasi Glavnog Štaba Hrvatske), i tada bismo se povukle. Tako smo tim putem raspravljali i o problemima naše zajednice. Saznale smo da drugovi u muškom logoru odobravaju naš rad, kao i naš stav protiv individualnog bježanja, te da se muški logor sprema za »prodor«, to jest oslobađanje svih logoraša prepadom na ustašku stražu, a uz pomoć jedinica NOV-e.
ORGANIZACIJA »PROBOJA«
Isto tako smo saznale da drugovi imaju stalnu vezu s KPJ na slobodi putem jednog svog »slobodnjaka«, koji je kao veterinar odlazio u Bosansku Dubicu. Također su tvrdili da preko te veze u Bosanskoj Dubici dobivaju direktne vijesti od Glavnog Štaba NOV-e Hrvatske.
Organizacija »proboja« bila je planirana tako da su u muškom logoru bile formirane »trojke«, to jest udarne jedinice, koje su u datom trenutku trebale da napadnu ustaše i stražu u logoru, kako bi oslobodile put za bijeg ostalim logorašima preko Save i spajanje s jedinicama NOV-e. Ove trojke bile su i naoružane oružjem proizvedenim vlastitim snagama, ilegalno, u jasenovačkoj radionici »lančari«. To su bile male puške koje su se mogle sakriti ispod košulje na grudima.
Sam prodor trebao je biti izveden tako da jedna partizanska jedinica napadne Bosansku Dubicu i povuče glavninu ustaške vojske iz Jasenovca u tu borbu. U isto vrijeme logoraši bi sa svojim trojkama izvršili napad na ustaše, koji su ostali u logoru, oslobodili ostale zatvorenike i preplivali Savu, da bi se spojili na bosanskoj strani s jedinicama NOV-e. Plan je bio razrađen do najmanjih sitnica, a nama ženama bio je stavljen zadatak da također organiziramo trojke od sposobnih drugarica i da čekamo znak za napad. To je bilo u ljetu 1944. godine.
Mi smo tada zaista stalno i svakodnevno čekale znak za napad, a partizanke među nama, koje su poznavale vojne vještine, učile su ostale žene kako se treba ponašati u jurišu, kako se zaklanja, puže itd. U našem logoru vrilo je kao u košnici. Bez obzira na to što su ustaše svakodnevno dopremale nove žene i čitava sela, da bi ih u roku od jedne noći sve likvidirali, naš je moral bio na visini. Svake večeri poslije teškog rada na polju plesale smo kola, pjevale pjesme, s pjesmom smo svakog jutra išle po nasipu. Naša je pjesma odzvanjala čitavim logorom, a drugovi su govorili da im ta pjesma daje veću snagu i vjeru u pobjedu.
Bile smo jedinstvene iznutra, s pouzdanjem u pomoć izvana.
Međutim, do općeg prodora logoraša iz Jasenovca nije došlo u 1944. godini, već prilikom posljednje likvidacije u travnju 1945. Tada je naša organizacija bila već potpuno uništena, proboj je bio slab i bez ikakve pomoći izvana, tako da su se spasila svega 72 druga.
U početku jeseni 1944. uhvaćena je naša veza u Bosanskoj Dubici. Tako je nastala »provala« i oko trideset drugova iz muškog logora odvedeno je u jasenovačku »zvonaru«, to jest u zatvor sa samicama unutar logora. »Zvonara« se nalazila s lijeve strane velikih ulaznih vrata, koja su vodila u logor. Otpočela je istraga o ilegalnom radu u logoru. Među prvima »uhapšen« je dr Mile Bošković, zatim Ramzija Rebac, jedan od organizatora »prodora«, i još trideset drugih logoraša. Od žena u zvonaru smo bile odvedene Štefica Belak i ja.
Opisujem ukratko kako se odvijalo to »hapšenje«. Najprije smo čule da drugove odvode u samice, no nismo još znale za provalu. Nakon toga odveli su iz našeg kruga jednu ženu na saslušanje u »zvonaru«, koja nije bila član zajednice, mislim da je uhapšena zbog prostitucije. Nju su vjerojatno nešto ispitivali o našoj aktivnosti i vezama s muškim logorom, no ona nije niti znala niti mogla nešto konkretnije reći. Mislim da se ona nije više vratila natrag u naš krug. Vjerojatno je ipak morala nešto kazati o tome tko se i kako najviše ističe u ženskom logoru, prema njezinom zapažanju, jer su nakon toga najprije odveli na saslušanje drugaricu Nikolinu Sitin. Ona je kao Splićanka bila dosta živa i upadljiva, no ona je pri tom ispitivanju imala izvrsno držanje i nije ništa odala o našem radu i vezama. Nakon ispitivanja nju su odmah pustili natrag u logor.
Poslije toga, mislim da je bila jedna nedjelja popodne, odveli su u »zvonaru« Šteficu Belak i mene. Tukli su nas i pitali stalno o vezama s muškim logorom i o logorskoj organizaciji. No iz njihovog ispitivanja razabrala sam da nas niti jedan od uhapšenih drugova nije teretio s ničim konkretnim, pa je bio jedini mogući način ispravnog držanja ne priznavati ništa. Bacili su nas u samicu, u kojoj smo Štefica i ja ležale na podu jedna uz drugu, od zida do zida. U toj ćeliji nije bilo ništa drugo do »kible«. Koliko dugo smo bile pod tom »istragom« da li dva, tri dana, ili deset dana, teško je reći. Svi ti dani i te noći bile su nabijene užasom, strahotama, koje čovjek zaboravlja da bi mogao živjeti dalje. Bilo je više ćelija oko nas u kojima su bili naši drugovi, i mi smo slušale kako ih muče. Jednu čitavu noć jednome su rezali komad po komad tijela, vriska je bila nepodnošljiva, kletve užasne, mi nismo uopće spavale već drhtale, i željele samo brzu, a ne tako polaganu smrt.
Druge večeri čule smo glas Maksa Luburića, glavnog zapovjednika logora, koji je izrekao »kamu pokretnog prijekog suda«: »Svi uhapšeni osuđeni su na smrt vješanjem, javno pred čitavim logorom!«
I zaista, drugoga jutra čule smo kako se otvaraju vrata ćelije do nas i kako prozivaju drugove. I mi smo čekale da nas prozovu, no vrata naše ćelije nisu se otvarala. Ostale smo neprozvane, u još većem strahu, jer nismo znale na koji način će nas ubiti. Znale smo iz samica »zvonare« rijetko tko izlazi živ. Na zidovima naše ćelije čitale smo stravične zapise onih koji su prošli kroz njih, umoreni glađu, »kalendar« u kojemu je pisalo: »21 dan bez hrane dne...« Stravični zapisi, kojih se više ne sjećam, jer čovjek se bori da zaboravi užase.
Bile smo u toj ćeliji još nekoliko dana poslije vješanja drugova, najprije potpuno bez hrane i vode (mislim dva dana), a onda su nam donijeli malu pliticu rijetke pure, koja nam se učinila vjesnikom života. Nakon toga otvorila su se vrata samice i ustaša Šakić s još nekolicinom krvnika rekao je: »No, šta ćemo s vama?« Mi smo se prisilile da »vedro« odgovaramo: »Pa vi ćete nas pustiti u logor, jer znate da mi nismo ništa krive.« On je odgovorio: »Mi znamo da ste i vi krive, no mi ćemo vas ipak pustiti, a vi nećete nikad znati zašto.« Zaista, i to je jedan od apsurda u toj krvavoj ludnici i košmaru koji smo prošle.
Poslije toga pustili su nas natrag među drugarice. Ženski logor je za to vrijeme dok smo bile u samici premješten u zidanu zgradu, o kojoj sam ranije govorila. Dočekane smo raširenih ruku od svih žena u logoru i beskrajno dugo prepričavale smo protekle događaje, koji su značili pravu prekretnicu u našem životu.
Pričale su nam o velikom nastupu, pred kojim je izvršeno vješanje tridesetorice drugova i strijeljanje dr Mile Boškovića. Sjećam se da je dru Boškoviću smrt strijeljanjem dodijeljena kao znak časti, to jest poštovanja neprijatelja, jer je njegovu veliku hrabrost cijenio i sam Luburić. Sjećam se da su drugarice opisivale taj čin ovako: Ustaša Šakić bio je zadužen da strijelja Boškovića, te mu je rekao: »Klekni, da pucam u tebe!« A Bošković je odgovorio: »Pucaj, Crnogorac ne umire klečeći!«
Kratko vrijeme nakon pogibije ovih drugova obješeni su javno u selu Jasenovcu drugovi dr Marin Jurčev i dr Ivan Belušić, te Marinova žena. Čule smo da su ih grozno mučili, jer je Luburić bio posebno bijesan na njih, s obzirom na to što je mislio da su njihovi.
KRAJ LOGORA
Najgore razdoblje našeg života u Jasenovcu obuhvaća period poslije ove provale pa do kraja logora. Odmah nakon pogibije navedenih drugova uslijedile su daljnje provale, tako da smo stalno slušale kako odvode pojedine grupe u samice »zvonare«, iz kojih se više ne vraćaju. Nije bilo više javnog izricanja smrtne kazne. Tako su stradali gotovo svi članovi logorskog komiteta, a među njima i drug Jurišić, s kojim smo održavale vezu. Masovne likvidacije žena i muškaraca bile su svakodnevna pojava. Te jeseni 1944. godine naš ženski logor u Jasenovcu brojio je stalno oko 500 do 1000 žena, jer su neprestano dolazili novi transporti, a svake večeri je prozivano 100 do 200 žena za likvidaciju. U tom razdoblju radile smo u ustaškom vešeraju, u krojačnici, na čuvanju krava u Jasenovcu i na čuvanju volova u Uštici. Kada bismo navečer dolazile s poslova, bile smo gotovo svakog dana zaustavljene na glavnim vratima logora i tu bi iz naših redova odvajali, prozivali, pojedine žene, koje se više nisu vraćale k nama. Nakon povratka u zgradu logornica Pina često bi ponovno prozivala drugarice koje su otišle, a drugog dana su se njihove stvari nalazile po magazinima.
U tom vremenu logornica Pina govorila je da je ustaška naredba takva da niti jedna Židovka ne smije ostati živa. Mi smo u našim redovima, to jest u radionicama, čuvale između sebe drugarice židovskog porijekla, prikazujući ih »arijevkama«. Posljednja koju smo tako prikrivali bila je omladinka židovskog porijekla Stela Polak, koja se u samom logoru razvila do prave skojevke. U kasnu jesen 1944. i ona je prozvana jedne večeri kada smo se vraćale iz vešeraja. Ona je čitavog toga dana slutila da će biti prozvana. Bila je neobično hrabra, nije plakala, već je sa smiješkom govorila: »Pa što je jedan život, moj život, prema milijunima mladih života, koji u svakoj minuti pogibaju na svim frontovima!« O njezinoj hrabroj pogibiji govorili su i sami ustaše, koji su bili prisutni likvidaciji. Izvikivala je parole, nije se dala mirno udariti maljem, već je bila nasilno zaklana. Ona je zaslužila da se njeno ime nikada ne zaboravi.
U to vrijeme došla je u naš logor i grupa pohapšenih članova Mjesnog komiteta KPJ iz Zagreba, a među njima i Marica Knežević, i jedna omladinka — Sonja Fabijanić. One su bile jedne večeri s nama, a druge večeri već su prozvane. Od njih smo tada doznale o pogibiji drugarice Eme Cekurić i o strašnim provalama u okupiranom Zagrebu.
U to vrijeme mnogo je žena bilo bolesno, jer više nismo imale ni liječnika ni lijekova. Još više ih je umiralo. U našoj zgradi bila je na tavanu jedna prostorija koja je služila za — mrtvačnicu. U nju su odnosili polumrtve žene, koje su tamo trebale da čekaju smrt. U toj mrtvačnici prosjedile smo čitavu noć i dan Mara Simić i ja prije našeg odlaska u zamjenu. 1 to zbog toga jer je ustašica Marica Žabek bila veoma bijesna na nas kada je došao poziv za zamjenu, pa je odredila: »Proklete partizanke, marš u mrtvačnicu!«
Jedini svijetli trenuci u tom mračnom razdoblju bile su »zamjene« koje su tada učestale. Grupe su bile sve veće i sve veći se broj naših drugarica našao na oslobođenom teritoriju. A svaka grupa koja bi izašla zamjenom imenovala je one drugarice koje su još ostale i koje bi trebalo zamijeniti. Tako je jedan dio naših aktivista preživio. No velik dio žena poginuo je u posljednjoj likvidaciji u travnju 1945. Među poginulima bile su i aktivistkinje naše logorske organizacije Marica Lončarić iz Plesma, Ilonka Zadravec iz Zagreba, Radojka Vuković iz Mostara i mnoge druge, kojima neka je slava!
Ja sam zamijenjena koncem ožujka 1945, zajedno s drugaricama Marom Simić i Bogdanom Vejnović-Jurišlić. I to je bila posljednja zamjena prije miniranja logora.
