Institucije - medijske, kazališne i druge - imaju svoju misiju, društvenu ulogu, mandat i odgovornost. Iz toga proizlaze i mjerila kojima ocjenjujemo njihov rad. Kada svoju misiju i mandat iznevjere, nastaje društvena šteta koja se teško popravlja. A želimo li uopće imati šansu da je popravimo - u konkretnom slučaju, da nacionalistički otrov prestane trovati naše društvo - moramo tražiti od onih koji su bili nositelji trovanja da postanu nositelji sjećanja na trovanje. Moramo tražiti da javno priznaju što su radili i inzistirati na tome da je to što su svjesno činili bilo pogrešno. Ovom društvu ne trebaju protokolarne i deklarativne isprike. Ovom društvu trebaju priznanja krivnje i preuzimanja odgovornosti. To je lekcija koju od Mire Furlan i njezinog "slučaja" naše institucije moraju naučiti.
Od velike Mire Furlan opraštamo se njezinim "Pismom sugrađanima" koje je iz Beograda u Zagreb poslala 1. 11. 1991. godine. Hajka kojom je otjerana iz Zagreba, velika je sramota hrvatskog društva. Pogotovo je velika sramota da su Mira Furlan i brojni drugi protjerani zauvijek iz svojih domova, a njihovi progonitelji postali su posljednja tri desetljeća, kako se kaže, stupovi društva.