Prije nekoliko dana javnost je informirana da je Vlada RH iz državnog proračuna izdvojila 125.000 kuna za projekt izgradnje "Spomenika žrtvama komunizma – Kanada, zemlja utočišta" u Ottawi. Državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske Zvonko Milas pojasnio je razloge ulaganja javnih sredstava građana Republike Hrvatske u megalomanski projekt u 6717 km udaljenom kanadskom gradu: "Sudjelovanje Hrvatske u izgradnji spomenika žrtvama komunističkih zločina simboličkim financijskim doprinosom jasan je pokazatelj jedinstvenog stava vlade prema negativnom nasljeđu svih totalitarnih režima".
A kako se to točno država skrbi o „negativnom nasljeđu svih totalitarnih režima”? O tome dovoljno govori činjenica da u obnovu spomenika posvećenih žrtvama fašizma i ustaškom teroru na teritoriju Hrvatske, koji su uništeni ili devastirani u posljednjih 28 godina, ova – kao uostalom ni sve prethodne vlade RH – nisu uložile ni kune iz državnog proračuna. Ako je i kapnula koja kuna, to se očito čini potiho i ispod radara javnosti. Rijetki primjeri obnove spomenika gotovo su isključivo inicirani i financirani od lokalnih zajednica, pojedinaca ili manjinskih udruga. Ministarstvo kulture na upite i upozorenja ne odgovara, a u dostupnom registru kulturnih dobara RH nalazi se svega desetak (!) zaštićenih memorijalnih spomenika posvećenih žrtvama fašizma u Drugom svjetskom ratu.
Iako je selekciju među mnogobrojnim primjerima devastiranih spomenika bilo iznimno teško napraviti, donosimo ilustriranu listu spomenika posvećenih najmasovnijim stratištima i ustaškim pokoljima u Hrvatskoj. Njihovo stanje najbolje svjedoči o odnosu Vlade RH prema žrtvama fašizma.
SLOBOŠTINA kod Požege
Spomenik žrtvama fašističkog terora
Autor: ak. kipar Nikola Kečanin
Spomenik podignut 1951.; miniran 1991.
Spomen-kosturnica žrtvama fašističkog terora
Autor: ing. arh. Zdenko Kolacio
Spomenik podignut 1959.; miniran 1991.; ploču obnovilo lokalno udruženje antifašista 2014.
Pripadnici Ustaškog obrambenog zdruga pod komandom Maksa Luburića 16. kolovoza 1942. u Sloboštini kod Požege izvršili su masovni zločin nad stanovnicima desetak požeških sela i prognanicima iz Potkozarja u Bosni. Dio žrtava je ubijen vatrenim oružjem ili tupim predmetima nakon čega je bačen u bunare, dok su preostali živi bačeni u seoske zdence. Prema najčešće navođenim podacima, u Sloboštini je tada ubijeno 1.368 osoba. Komisija za ekshumaciju koja je 1947. vršila vađenje tijela žrtava, iz pet seoskih bunara u Sloboštini izvadila je 1.096 leševa. Među njima je bilo 142 djece i 954 žena. Najveći broj žrtava (847) poticao je s područja Potkozarja, a ostatak (249) iz selâ u Požeškoj kotlini. Zločin je dodatno stravičan jer su žrtve isključivo bile žene i djeca.
U sjećanje na ovaj događaj, iznad jednog od zdenaca u koji su bacane žrtve podignut je 1951. godine spomenik s figurom majke i djeteta. Spomenik je miniran 1991. godine, a kasnije su se njegove ruševine nalazile unutar posjeda tvrtke Eko Mavrović, propalog poduzetničkog projekta boksača Željka Mavrovića.
Drugi spomenik označava lokaciju na kojoj su sahranjena tijela žrtava koja su nakon ekshumacije prebačena u zajedničku grobnicu na ulazu u selo. Spomenik je podignut 1959. godine prema projektu Zdenka Kolacija, a miniran je krajem 1991.
* Na spomeniku je pisalo da je u zajedničkoj grobnici sahranjeno 1.368 žrtava. Može se pretpostaviti da su osim 1.096 tijela žrtava ekshumiranih iz nekoliko bunara u Sloboštini, u masovnoj grobnici sahranjene i žrtve koje su u okolnim selima sredinom kolovoza 1942. također pobili Luburićeve ustaše.
KUKUNJEVAC kod Lipika
Spomenik i spomen-kosturnica žrtava fašističkog terora
Autor: ak. kipar Stevan Luketić
Spomenik podignut 1974.; miniran 1990-ih; ploče obnovljene 2012. sredstvima manjinskih udruga i lokalnih vlasti.
Pripadnici Ustaškog obrambenog zdruga pod komandom Maksa Luburića 11. listopada 1942. u Kukunjevcu kod Lipika izvršili su masovni zločin nad stanovnicima tog sela te izbjeglicama iz Slovenije i Potkozarja, koje su prethodno pronašle utočište u selu. Toga dana u selu je ubijeno 243 mještana i nepoznat broj prognanika iz Potkozarja i deportiraca iz Slovenije. Obično se navodi da je tada ubijeno oko 120 Kozarčana i oko 30 Slovenaca. Zatim je više stotina mještana internirano u ustaške logore. Nakon toga je u logoru Stara Gradiška stradalo 209, u logoru Sisak 110, a u logoru Jasenovac 59 mještana Kukunjevca. Od 110 stradalih u logoru Sisak, 103 su bila djeca. Prethodne godine je u logoru Gospić-Jadovno ubijeno 22 mještana. To nisu jednine žrtve Kukunjevca u Drugom svjetskom ratu.
Selo je imalo ukupno 698 žrtava fašističkog terora i 62 poginula partizana. Među žrtvama fašističkog terora bila su 203 djeteta. Svima njima je 1974. podignut spomenik koji je miniran 1991. Autor spomenika bio je cijenjeni zagrebački kipar crnogorskog porijekla Stevan Luketić, jedna od ključnih figura poslijeratnog modernizma. Ministarstvo kulture RH ne prepoznaje ni memorijalnu ni umjetničku vrijednost ovog spomenika pa tako obnovi spomen-ploča nije dodijelilo ni kune, a izniman umjetnički projekt Stevana Luketića nije uvršten u popis zaštićenih spomenika kulture.
VELJUN
Spomen-kosturnica palim borcima i žrtvama fašističkog terora
Autor: ing. arh. Aleksandar Freudenreich
Spomen-kosturnica je izgrađena 1950.; nakon 1995. više puta oskvrnjavana; brončane figure ukradene, spomen-ploče djelomično uništene. Kosturnica je kontinuirano izložena najsurovijim napadima ekstremne desnice
Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora
Autor: ak. kipar Mihael Kajfeš
Spomenik podignut 1975.; nakon 1995. više puta skrnavljen i oštećen; obnovljen 2018. na inicijativu Tajane Vlačić Vujičić i uz financijsku pomoć manjinskih udruga
Petog svibnja 1941. slunjski ustaše su ubile petočlanu hrvatsku obitelj Mravunac iz Hrvatskog Blagaja kod Veljuna kako bi se stvorilo navodno opravdanje za masovni pokolj nad srpskim stanovništvom kotara Veljun, koji su ustaše unaprijed osmislile. Obitelj Mravunac je namjerno odabrana zbog prethodnih dobrih odnosa s lokalnim Srbima. Sutradan su ustaše koji su pristigli iz Zagreba zajedno sa slunjskim ustašama započeli masovna hapšenja lokalnih srpskih muškaraca u dvadesetak sela. Uhapšeno je preko 600 muškaraca. Jedan dio starijih je pušten, a ostali, njih 520, odvedeni su u Hrvatski Blagaj i pobijeni tokom nekoliko narednih dana. Bio je to najmasovniji zločin koji su ustaše počinili na području NDH od uspostavljanja vlasti.
Nakon rata ekshumirani su zemni ostaci 520 ubijenih u blagajskom pokolju i prenijeti su u Veljun gdje su sahranjeni u spomen-kosturnici. U Veljunu je 1975. podignut spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora Veljuna i nekoliko okolnih sela. I spomenik i spomen-kosturnica više su puta teško oštećeni nakon 1995. Spomenik je obnovljen u svibnju ove godine, bez participacije nadležnih tijela Republike Hrvatske.
KUSONJE kod Pakraca
Spomenik žrtvama fašističkog terora
Podignut 1952.; ploča na spomeniku obnovljena je 2009. na inicijativu lokalnih udruženja antifašista
Pripadnici Ustaškog obrambenog zdruga pod komandom Maksa Luburića i lokalni ustaše s područja Pakraca 13. kolovoza 1942. izvršili su hvatanje mještana sela Kusonje kod Pakraca. Toga dana u selu su ubijene 163 osobe, a 497 mještana je internirano u ustaške logore. Dio mještana ubijenih u selu likvidiran je bacanjem u seoske bunare, a ostali su spaljeni u lokalnoj pravoslavnoj crkvi. Prethodne godine u logoru Gospić-Jadovno ubijeno je 18 mještana. Selo je imalo ukupno 463 žrtve fašističkog terora pri čemu se većina odnosi na mještane internirane u logore Jasenovac i Staru Gradišku nakon 13. kolovoza 1942.
Preživjeli mještani su 1952. podigli spomenik žrtvama fašističkog terora i palim borcima. Spomenik je teško oštećen krajem 1991. Udruga antifašista Pakrac-Lipik i mještani Kusonja obnovili su spomenik 2009. bez financijske podrške države.
SENJAK, POŽEGA
Spomenik i spomen-groblje u čast pobijenim logorašima
Autori: ing. arh. Grozdan Knežević i Želimir Žagar
Spomenik podignut 1960.; miniran 1991.
U noći između 26. i 27. kolovoza 1941. u logoru Slavonska Požega pripadnici 14. ustaške satnije, koji su bili logorski stražari, ubili su 438 logoraša srpske nacionalnosti. Žrtve su bili stanovnici nekoliko sela u okolici Bosanskog Broda i Dervente (Bosanski Lužani, Novi Lužani, Kostreš, Donje Barice, Kulina, Gornji Višnjik, Zborište, Mala Bukovica i Žeravac). Najveći broj stradalih poticao je iz Bosanskih Lužana, Novih Lužana i Kostreša.
Na lokalitetu Senjak u Slavonskoj Požegi, na mjestu na kojem se nalazio ustaški logor, 1960. godine podignut je spomenik žrtvama zločina. Spomenik je uništen nakon 1991. godine i nikada nije obnovljen.
DIVOSELO
Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora
Autor: Pavao Perić
Spomenik podignut 1949.; uništen 1993.
Gospićki ustaše (Lički zdrug) pod komandom Ivana Devčića Pivca, 5. kolovoza 1941. izvršili su prepad na zbjeg stanovnika Divosela i Čitluka na lokaciji Kruškovače, iznad Divosela prema Velebitu. Tokom prepada jedan dio civila uspio se spasiti bjegom. Međutim, ustaše su u Kruškovačama ubili najmanje 295 ljudi (265 iz Divosela, 25 iz Čitluka i 5 iz Ornica). Istovremeno, prilikom pljačke i paljenja Divosela 5. kolovoza, spaljeno je 17 mještana. Većina stradalih bili su žene, djeca i starci. Sutradan, ustaše su uhvatili 53 stanovnika Divosela koji su prethodnog dana uspjeli pobjeći iz ustaškog obruča na Kruškovačama. Pohvatani mještani su istog dana bačeni u Jarčju jamu na Velebitu, iz koje se uspjelo izvući njih svega petero. Među 48 žrtava bačenih u jamu bilo je 25 djece. Jedan dio zbjega (57 izbjeglica iz Divosela i 9 iz Čitluka) uputio su se preko Velebita u selo Šibuljina na obali mora gdje su ih 7. kolovoza uhvatali ustaše. Pohvatani stanovnici Divosela su u Šibuljini zatvoreni i ubijeni glađu i žeđu. Ovo nisu jedina stradanja stanovnika Divosela tokom Drugog svjetskog rata. Divoselo je imalo 997 žrtve fašističkog terora i 122 pala partizanska borca. Njima je 1949. podignut spomenik koji je uništen 1993. godine i nikada nije obnovljen.
GOSPIĆ, JASIKOVAC
Spomenik žrtvama fašističkog terora / “Vješala”
Autor: Vanja Radauš
Spomenik podignut 1961.; miniran početkom 1990-ih
Spomenik na lokaciji Jasikovac, nekadašnjem popularnom gospićkom izletištu, podignut je kao mjesto sjećanja na žrtve ustaškog logora Jadovno na Velebitu, ali i kao podsjetnik na masovna javna vješanja zarobljenika gospićke kaznionice krajem Drugog svjetskog rata. Kamena „vješala“ bila su zamišljena kao reminiscencija tih stravičnih prizora, a Radauševa figura tugujuće žene podsjećala je na desetke tisuća stradalih na širem području Gospića. Cijeli je kompleks miniran i devastiran početkom devedesetih godina i nikada nije obnovljen.
JOŠANI kraj Udbine
Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora
Autor: Dušan Džamonja
Spomenik podignut 1988.; miniran 1995.
Selo Jošani pokraj Udbine broji čak 437 stradalih mještana tokom Drugog svjetskog rata. Najveći broj mještana ubijen je krajem rujna 1942. od strane ustaša iz Udbine. Prema nekim izvorima tada je ubijeno 338 mještana, mahom žena, djece i staraca.
Stradalim mještanima 1988. podignut je spomenik koji je miniran tokom 1995. Riječ je o slabo nepoznatom remek-djelu Dušana Džamonje, jednom od najpoznatijih hrvatskih i jugoslavenskih kipara druge polovice 20. stoljeća. Ministarstvo kulture RH do danas nije prepoznalo povijesni ni umjetnički značaj ovog memorijalnog projekta te je on prepušten daljnjem propadaju.
CRNI POTOK na Kordunu
Spomenik 64 pala borca i 213 žrtava fašističkog terora
Podignut 1964.; uništen početkom 1990-ih
Na razbijenim pločama spomenika koji je 1964. podignuo narod ovog kraja – pored nepregledne liste poginulih i ubijenih mještana – bilo je uklesano:
„Dali su svoje živote da bi sadašnja i buduća pokolenja u slobodnoj otadžbini živjela srećno. (...)
Ubijeni su nevini, djeca uz roditelje, braća uz sestre, unuci uz djedove. Smrt ih je sjedinila. Ova zemlja neće zaboraviti njihove žrtve.“
Autori: S.H. & M.R.
